Nadvojvoda Franjo Ferdinand Austrijsko-Estenski (Graz, 18. prosinca 1863. – Sarajevo, 28. lipnja 1914.) bio je austrijski nadvojvoda iz vladarske kuće Habsburg-Lothringen i prijestolonasljednik Austro-Ugarske Monarhije od 1896. godine.Proleksis enciklopedija: Franjo Ferdinand, preuzeto 15. listopada 2013. Njegovim ubojstvom u Sarajevu Austro-Ugarska je prvo tražila provedbu zajedničke istrage o pozadini atentata u čiju organizaciju su, nedvojbeno, bili umiješani određeni vojno-obavještajni krugovi u Kraljevini Srbiji, a nakon srpskih odbijanja zahtjeva Beča za rasvjetljavanjem pozadine ubojstva prijestolonasljednika i njegove supruge Austro-Ugarska Monarhija točno mjesec dana od ubojstva, to jest 28. srpnja, objavljuje rat Kraljevini Srbiji koji potom prerasta u Prvi svjetski rat.
Rani život Franjo Ferdinand je rođen u Grazu kao najstariji sin nadvojvode Karla Ludovika, mlađeg brata cara i kralja Franje Josipa I., i princeze Marije Anuncijate Bourbon-Sicilske. Kada je imao 11 godina, umro mu je rođak Franjo V. d'Este koji mu je u nasljedstvo ostavio svoje bogatstvo. Time je Franjo Ferdinand postao jedan od najbogatijih ljudi u Austro-Ugarskoj Monarhiji.
Nasljednik Austro-Ugarskog prijestolja Tijekom njegove mladosti, mogućnost da postane nasljednikom prijestolja nije se činila izglednom, te mu je bila namijenjena vojna karijera. Međutim, nakon samoubojstva prijestolonasljednika Rudolfa 1889. godine u Mayerlingu,Gordon Brook-Shepherd, 1997., str. 107, 125-126 Franjo Ferdinand postaje drugi u nizu nasljeđivanja prijestolja, iza svoga oca. Karlo Ludovik se odmah odrekao trona u korist Franje Ferdinanda. Poslije smrti oca, 1896. godine, postao je austro-ugarskim prijestolonasljednikom. Unatoč tom novom teretu, Franjo Ferdinand je našao vremena za osobne užitke i putovanja. Tako je 1893. godine otputovao u Australiju gdje je sudjelovao u lovu na divljač. Nakon Australije je posjetio Novi Zeland, Nouméa, Nove Hebride, Salomonske Otoke, Novu Gvineju, Sarawak, Tajland, Hong Kong i Japan. Kući se vratio parobrodom RMS Empress of China iz Yokohame preko Vancouvera.Austrian Mint, Katalog Land in Sicht!: Österreich auf weiter Fahrt (Catalogue Land Ahoy!: Austria on the Seven Seas), str. 8., 17. kolovoza 2005. - 3. veljače 2006.
Vojna karijera Franjo Ferdinand je, kao i većina članova Habsburške dinastije, pristupio Austro-Ugarskoj vojsci u ranoj dobi. U vojsci je bio često i brzo promican, pa je tako u 14. godini promaknut u čin leutnanta (poručnik), u čin hauptmanna u 22. godini, obersta u 27. i generalmajora u 31. godini života.Gunther Rothenberg, 1999., str. 141. Iako nikada nije pohađao vojne škole i akademije, Franjo Ferdinand je bio zapovjednik "9. husarske pukovnije".Gunther Rothenberg, 1999., str. 120 1898. godine car Franjo Josip I. je izdao naredbu da vojska i sve vojne agencije Austro-Ugarske Monarhije daju na uvid Franji Ferdinandu sve dokumente koje zatraži. Imao je izvršni utjecaj na oružane snage, čak i kad nije držao određenu poziciju, preko vojnog ordinarijata koji je izdavao i primao dokumente o vojnim poslovima. 1913. bio je imenovan inspektorom-generalom svih oružanih snaga Austro-Ugarske Monarhije (Generalinspektor der gesamten bewaffneten Macht), položaj koji je prije Franje Ferdinanda držao nadvojvoda Friedrich Albrecht.Gunther Rothenberg, 1999., str. 170.
Politički stavovi mini|lijevo|200px|Etnička karta Sjedinjenih država Velike Austrije tj. reorganizacija Austro-Ugarske Monarhije kakvu je planirao Franjo Ferdinand. mini|desno|200px|Karta Sjedinjenih država Velike Austrije.
Nadvojvoda Franjo Ferdinand svojim je političkim stavovima i privatnim životom ubrzo na sebe navukao bijes i mržnju dvorskih krugova i političara. Smatrao je da se monarhija mora reorganizirati kako bi opstala, a prvi korak u tome bio bi stvaranje treće federalne jedinice koja bi obuhvaćala Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Sloveniju i Vojvodinu tj. stvaranje Hrvatskog-katoličkog kraljevstva. Zalagao se za davanje veće autonomije etničkim skupinama unutar carstva i rješavanju njihova nezadovoljstva, to se posebice odnosilo na Čehe u Bohemiji, Hrvate u Trojednoj Kraljevini Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, te ostale južne Slavene u Bosni i Hercegovini.Frederick Morton, 1989., str. 191. Ta je ideja protiv njega okrenula mađarske političare, koji su svim snagama branili svoju politiku Velike Ugarske i mađarizacije slavenskih naroda. Franjo Ferdinand je gledao Mađare s antipatijom. 1904. godine Franjo Ferdinand je o Mađarima napisao: "Svi Mađari su rulja, bez obzira na to da li su ministar ili vojvoda, kardinal ili građanin, seljak, husar, sluškinja, ili revolucionar." Mađarskog političara Istvána Tiszu je smatrao "patentiranim izdajicom".Béla Köpeczi, Zoltán Szász, 1994. Mađarski je nacionalizam vidio kao revolucionarnu prijetnju Habsburškoj dinastiji. Kao zapovjednik "9. husarske pukovnije" često se znao naljutiti kada su zapovjednici u njegovoj blizini govorili mađarski, iako je mađarski bio službeni jezik pukovnije. Mađarsku vojsku (Honvédség) unutar Austro-ugarske vojske, je smatrao nepouzdanom i potencijalnom prijetnjom Monarhiji. Franjo Ferdinand se žalio da Mađari nisu u stanju prikupiti novčana sredstva za zajedničku vojsku, te se protivio osnivanju topničkih postrojbi unutar mađarske vojske.Gunther Rothenberg, 1999., str. 133., 147. Političari iz austrijskog dijela monarhije zamjerali su mu žestok prokatolički stav i pokroviteljstvo nad raznim vjerskim organizacijama. Franjo Ferdinand je isto tako bio pristalica opreznog pristupa prema Kraljevini Srbiji, upozoravajući tvrdolinijaše poput generala Franza Conrada von Hötzendorfa da će oštar pristup prema Srbiji dovesti Austro-Ugarsku Monarhiju u sukob s carskom Rusijom, a što bi moglo rezultirati uništenjem obaju carstava. Franjo Ferdinand je bio razočaran kada je Austro-Ugarska zakazala s vojnim djelovanjem tijekom Bokserskog ustanka u Kini. Druge nacije, poput daleko slabije Belgije i Portugala, su imale stacioniranu vojsku unutar Kine, dokle Austro-Ugarska nije. Bio je žestoki pobornik Austro-ugarske ratne mornarice i to kada mornarica nije bila prioritet Austro-Ugarske vanjske politike, te kada je bila potpuna nepoznanica širem građanstvu Monarhije. Nakon smrti Franje Ferdinanda, Austro-ugarska mornarica odala je počast ubijenom paru tako što su upriličili bdijenje za ubijenog prijestolonasljednika i njegovu suprugu na brodu SMS Viribus Unitis.Gunther Rothenberg, 1999., str. 29.
Brak i obitelj mini|lijevo|180px|Franjo Ferdinand sa suprugom Sofijom, i djecom Ernstom, Sofijom i Maksimilijanom.
Franjo Ferdinand je upoznao češku groficu Sofiju Chotek na balu u Pragu. Samo pripadnici jedne od vladajućih ili bivši vladajućih dinastija Europe su imali pravo udaje za člana kuće Habsburg-Lothringen. Obitelj grofice Chotek nije bila takvog podrijetla, iako je jedan od Sofijinih direktnih predak bio Albrecht IV. Habsburški. Najavljeno vjenčanje Franje Ferdinanda i Sofije je uzrokovalo veliku političku i ustavnu krizu. Javnost, uključujući samog cara Franju Josipa i carsku obitelj, smatrala je da "obična" grofica nije dostojan izbor za ženu budućeg vladara. U takvom razmišljanju vjerojatno je određenu ulogu imalo i njezino slavensko podrijetlo. Papa Lav XIII., ruski car Nikola II. i njemački car Vilim II. su slali svoje izaslanike kralju Franji Josipu I., ističući da sukob između njega i Franje Ferdinanda oko Sofije potpokava stabilnost Austro-Ugarske Monarhije. Na kraju je odlučeno da, iako Franjo Ferdinand ostaje prijestolonasljednik, njegova žena i djeca neće imati nikakvo pravo nasljeđivanja i neće se smatrati dijelom kraljevske obitelji. Određeno je da Ferdinanda kao vladar treba naslijediti njegov nećak Karlo. Franjo Ferdinand se oženio Sofijom 1. srpnja 1900. godine u Reichstadtu (danas Zákupy) u Bohemiji. Kralj Franjo Josip I. nije prisustvovao vjenčanju, kao ni braća Franje Ferdinanda. Vjenčanju je jedno prisustvovala maćeha Franje Ferdinanda, Marija Terezija Portugalska, zajedno sa svojim kćerima. Nakon vjenčanja Sofiji je dodijeljena titula "Princeza od Hohenberga" (Fürstin von Hohenberg). Godine 1909. dodijeljena joj je titula "Vojvotkinja od Hohenberga" (Herzogin von Hohenberg) što joj je podiglo status unutar kuće Habsburg-Lothringen. Franjo Ferdinand je sa Sofijom imao troje djece: Princeza Sofija od Hoenberga (1901. – 1990.) Vojvoda Maksimilijan od Hohenberga (1902. – 1962.) Princ Ernst od Hohenberga (1904. – 1954.) Mrtvorođeni sin (1914.), pokopan u Dvorcu Artstetten pokraj svojih roditeljaOtto Schwarz, 2007., str. 26.
Atentati i smrt Između 1902. i 1914. godine policija je bila u pripravnosti najmanje desetak puta zbog vijesti o atentatorima koji se spremaju pokušati atentat na nadvojvodu.Ivan Mužić, Masonstvo u Hrvata, 6. izd., Laus, Split, 2000., str. 62., preuzeto 9. ožujka 2016. Do prvog pokušaja atentata na Franju Ferdinanda došlo je 1902. godine, a do drugog pokušaja 1906. godine te trećeg 1910. godine na vojnoj vježbi u okolici češkog grada Moravske Ostrave.
Sarajevski atentat
mini|desno|300px|Karta puta gdje je izvršen atentat.
Franjo Ferdinand je za Sarajevo krenuo iz Beča, 23. lipnja 1914. godine, posebnim vlakom do Trsta. Potom je vojnim brodom SMS Viribus Unitis doplovio do ušća Neretve, da bi se onda ukrcao na jahtu Dalmat (kasnije znana kao Istranka) kojom je doplovio do Metkovića gdje mu je bio pripremljen svečani doček. U Metkoviću ga je dočekao posebni vlak kojim je krenuo za Sarajevo. Na putu za Sarajevo kratko se zadržao u Mostaru gdje je održao govor pred okupljenim narodom. Franjo Ferdinand je došao u Sarajevo 25. lipnja, te je zajedno sa suprugom Sofijom odsjeo u hotelu Bosna na Ilidži. Osiguranje Franje Ferdinanda u Sarajevu bilo je minimalno i nije bilo ni 120 policijskih službenika zaduženih za njegovu sigurnost.Ivan Mužić, Masonstvo u Hrvata, 6. izd., Laus, Split, 2000., str. 67., preuzeto 9. ožujka 2016. Sofija je bila oduševljena dočekom u Sarajevu. Ona je do Sarajeva putovala vlakom preko Budimpešte i Slavonskog Broda, te joj je na svim stanicama bio priređen svečani doček. Dok je Franjo Ferdinand bio zauzet državničkim dužnostima, Sofija je posjećivala sarajevske škole, crkve i dobrotvorne ustanove. 27. lipnja Franjo Ferdinand i Sofija su odlučili neslužbeno prošetati gradom. Taj nenajavljeni "izlet" je iznenadio sarajevsku policiju, ali i Gavrila Principa koji je sjedio u Semizovoj gostionici. Princip tog dana nije kod sebe imao oružje. Dan prije, na samoj Ilidži, je jedan policijski agent uočio Nedeljka Čabrinovića. Znajući za njegov izgon iz grada zbog sudjelovanja u štrajku 1912. godine tražio je instrukcije od nadređenih. Oni su ga međutim obavijestili da je izgon u međuvremenu ukinut i da protiv njega ne mogu ništa zakonski učiniti.
mini|desno|150px|Vojna odora, s tragovima krvi, koju je na dan atentata nosio Franjo Ferdinand. mini|lijevo|200px|Most preko Miljacke blizu kojega je izvršen atentat.