Ivan Mažuranić (Novi Vinodolski, 11. kolovoza 1814. – Zagreb, 4. kolovoza 1890.) bio je hrvatski pjesnik, jezikoslovac, prevoditelj i političar. Hrvatski ban od 1873. do 1880. godine. Poznat je po nadimku ban pučanin. Najznačajnija je stvaralačka osobnost hrvatskoga narodnog preporoda (pjesnik, jezikoslovac, hrvatski ban).
Životopis mini|200px|Ivan Mažuranić u mlađim danima Rani život i politička karijera Ivan Mažuranić rođen je u Novom Vinodolskom 1814. godine. Potječe iz imućne građansko-težačke, poljodjelsko-vinogradarske obitelji u Novom Vinodolskom. Mažuranići su stara novljanska obitelj koja se spominje još početkom 16. stoljeća.Flora Turner-Vučetić, Ogranak Matice hrvatske u Velikoj Britaniji — Matrix Croatica UK. Ban pučanin i pjesnik , Vijenac, br. 261, 4. ožujka 2004., pristupljeno 9. travnja 2019. Ivan Mažuranić rodio se je u obitelji dobro stojećeg seljaka Ivana Mažuranića Petrova (1781. – 1844.) i majke Marije (rođena Ivić).Milan Grlović, Zaslužni Hrvati XIX st., Reprint izd. 1898.-1900., Tiskara Rijeka, Rijeka, 1992., 83. Ivan Mažuranić U njegovoj obitelji bila su još tri sina, najstariji Josip koji je ostao brinuti se za imanje, Antun koji je bio poznati pravnik i filolog, te najmlađi Matija koji je bio kovač po struci.Dunja Fališevac, Život i djelo Ivana Mažuranića , Kolo, br. 3, 2014., pristupljeno 6. travnja 2019. Pučku školu pohađao je u rodnom Novom Vinodolskom, završivši je 1827. godine. Nakon Pučke škole klasičnu gimnaziju pohađao je u Rijeci, gdje ju je i završio 1833. godine, a tu je naučio talijanski, njemački i mađarski jezik. Kasnije naučio je i francuski, te ponešto engleski, a i gotovo sve slavenske jezike. Studirao je filozofiju i pravo u Zagrebu i mađarskom Sambotelu. Filozofiju je od 1833. godine slušao u Zagrebu, a potom je nastavio studij u Sambotelu. U Zagrebu je od 1835. do 1837. godine studirao pravo na Kraljevskoj akademiji znanosti. Po svršetku studija prava radio je kao odvjetnički pripravnik (1837. – 1839.) a potom kao gimnazijski učitelj (1839. – 1840.) u Zagrebu. Nakon što je položio odvjetnički ispit 5. listopada 1840. godine, preselio se je u Karlovac gdje je otvorio odvjetnički ured. Zatim je u ožujku 1841. godine u Pešti položio ispit iz mjeničkog prava. Dan 27. lipnja 1841. godine vjenčao se je u Zagrebu s Aleksandrom Demeter, sestrom pjesnika Dimitrija Demetra. Godine 1847. nije uspio biti izabran za narodnog zastupnika u Hrvatski sabor.Dalibor Čepulo, Ivan Mažuranić (1814. - 1890.), str. 50.-51., u: Liberalna misao u Hrvatskoj: prilozi povijesti liberalizma od kraja 18. do sredine 20. stoljeća, ur. Andrea Feldman, Vladimir Stipetić i Franjo Zenko, Friedrich Naumann Stiftung, Zagreb, 2000., pristupljeno 9. travnja 2019.
U politiku posve se uključio 1848. godine. Na poziv bana Josipa Jelačića, 27. travnja 1848., Mažuranić je pristupio novoosnovanom Banskom vijeću. Iste godine pisao je saborske akte, članake i reprezentacije. Kao narodni zastupnik u Hrvatskome saboru nije često govorio, no u jednom od svojih govora, među ostalim, rekao je: "ja ne mislim da će se ikad pomirenje (s Mađarima) mirnim putem izvesti moći...", pa je ustvrdio: "...što god je dosad samo na papiru učinjeno, to Mađar nikad održao nije.". Godine 1848. Središnji odbor s Mažuranićem na čelu istaknuo je da je te godine prestala svaka državnopravna veza Hrvatske s Ugarskom, budući da Hrvatska prizna "neodvisnost i samostalnost" i "realni i virtulani teritorialni obseg" Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Potom od 1850. godine obavlja u Beču najviše političke funkcije vezane uz Hrvatsku: zamjenik generalnoga prokuratora i državni nadodvjetnik, predsjednik Privremenoga dvorskoga dikasterija za Hrvatsku i Slavoniju, predsjednik Hrvatske dvorske kancelarije. Nakon toga preselio se je 1850. godine u Zagreb i tu ga je Beč imenovao zamjenikom državnoga tužitelja za Hrvatsku i Slavoniju, a 1854. državnim tužiteljem.
Službuje u Hrvatskome saboru od 1861. godine, a 1862. godine potaknuo je osnivanje Stola sedmorice. Predsjednik je Matice ilirske od 3. ožujka 1858. do konca 1872. godine. Iako je u početku u politici podupirao Narodnu stranku, 1862. godine pokreće osnivanje Samostalne narodne stranke, kojoj je bio na čelu. Sklon je oslanjanju na Beč, što ga je i dovelo do banske časti. Za predsjednika Hrvatskoga sabora izabran je 19. siječnja 1872. godine.
Banovanje Ivan Mažuranić započeo je svoj mandat kao hrvatski ban 20. rujna 1873. godine a završio ga je 21. veljače 1880. godine. Njegovo banovanje bilo je vrijeme brojnih reformi kojima je poboljšao hrvatsko pravosuđe, političku upravu i školstvo.Dobrila Zvonarek, Mažuranić - književnik i društveni djelatnik , nsk.hr, 31. listopada 2014., pristupljeno 6. travnja 2019. Uvedena je odgovornost bana (vlade) Saboru, dioba sudstva i uprave te neovisnost sudaca, moderna upravna organizacija, racionalnija sudbena organizacija i racionalniji kazneni postupak, moderniji penološki sustav, sloboda tiska i porotno suđenje, uređeno je pravo na javno okupljanje, donesen je zakon o zavičajnoj pripadnosti, liberaliziran izborni postupak, uvedeni su zametci nekih javnih služba (statistička služba, javno zdravstvo, unaprjeđenje poljoprivrede), laicizirano je i poboljšano pučko školstvo i osnovao Zagrebačko sveučilište (pravni, filozofski i bogoslovni), uvedeno je obvezno četverogodišnje školovanje, a nadzor nad pučkim školama oduzeo je Crkvi te one postaju državne. U veljači 1880. godine podnio je ostavku na bansku čast zbog otezanja s obnovom financijske nagodbe i priključenjem Vojne krajine banskoj Hrvatskoj.
Na banskome položaju naslijedio ga je Ladislav Pejačević, a prethodnik mu je bio Antun Vakanović.
Izlazak iz politike i povratak, smrt Car i kralj Franjo Josip I. umirovio ga je odmah po podnošenju ostavke. Ivan Mažuranić pritom odbio je ponuđenu mu barunsku titulu, te je tako do kraja svojega života ostao prvi i posljednji ban pučanin.Mirko Tomasović, Peti prijevod na francuski Mažuranićeva spjeva , Vijenac, br. 542 - 543, 11. prosinca 2014., pristupljeno 6. travnja 2019. Ivan Mažuranić nakon podnošenja ostavke na bansku čast neko vrijeme izašao je iz politike i javno nije djelovao.Dalibor Čepulo, Ivan Mažuranić (1814. - 1890.), str. 53., u: Liberalna misao u Hrvatskoj: prilozi povijesti liberalizma od kraja 18. do sredine 20. stoljeća, ur. Andrea Feldman, Vladimir Stipetić i Franjo Zenko, Friedrich Naumann Stiftung, Zagreb, 2000., pristupljeno 9. travnja 2019. Živio je povučeno i bavio se matematikom i astronomijom.„A velik je, tko se malen rodi, a kad pane, golem grob mu treba!“ – u spomen na Ivana Mažuranića , nsk.hr, 10. kolovoza 2018., pristupljeno 8. travnja 2019. Od 1880. godine do smrti živio je u zagrebačkoj Jurjevskoj ulici, na broju 5.Ivan Klindic, Najpoznatije kuće Jurjevske ulice smještene na Gornjem gradu , licegrada.hr, 28. ožujka 2019., pristupljeno 6. travnja 2019. U politiku uključio se je ponovno i bio saborskim zastupnikom od 1884. do 1887. godine, no nije bio naročito aktivan u tome mandatu.Dalibor Čepulo, Ivan Mažuranić (1814. - 1890.), str. 54., u: Liberalna misao u Hrvatskoj: prilozi povijesti liberalizma od kraja 18. do sredine 20. stoljeća, ur. Andrea Feldman, Vladimir Stipetić i Franjo Zenko, Friedrich Naumann Stiftung, Zagreb, 2000., pristupljeno 9. travnja 2019. Nakon što je 1887. godine u Novom Vinodolskom pobijedio na izborima za Hrvatski sabor njegov izbor bio je poništen i Mažuranić se više nije kandidirao, te posve se je povukao iz politike.Pavo Barišić, Odnos Ivana Mažuranića i Ante Starčevića – od poredbe osoba do filozofije prava // Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 43/2(86) (2017.) 439.–474., podrubnica 9. na str. 443., pristupljeno 18. travnja 2019.
Od veljače 1890. godine pobolijevao je od gripe a potom i od astme. Umro je u Zagrebu 4. kolovoza 1890. godine, od kljenuti srca pogođen smrću svastike Roze Demeter, a pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju. Njegov pokop bio je uz najveće počasti 6. kolovoza u 5 sati poslijepodne, a pokopan je u mirogojskoj "ilirskoj" arkadi.Velimir Cindrić, Mirogoj, Turistička zajednica Grada Zagreba, Zagreb, 2010., , str. 23, 33., pristupljeno 6. travnja 2019. Nad njegovim grobom govore održali su sveučilišni profesor dr. Kosta Vojnović i filozof Juraj Tomljenović.
Književni i jezikoslovni rad Od prvih stihova iz 1830. godine (Vinodolski dolče, da si zdravo, Novigrade, pozdravljam te lipo!), koje piše kao 16-godišnji đak riječke klasične gimnazije u pjesmi "Pisma od Vinodolca školana" kao pozdrav svome zavičaju, bavio se raznim liričkim problemima: razjašnjenjem metričkih problema vezanih za hrvatski jezični izraz, vergilijanskim epom, posebno odnosom povijesti i poezije. Pisao je pjesme i na mađarskome jeziku od kojih su mu poznate samo dvije pjesme koje je ispjevao 1832. godine: Búcsúdal (Oproštajna pjesma) i Császár Urhoz Újesztendő alkalmával 1833 (Gospodinu Császáru u Novoj godini 1833).Đuro Franković, Hrvatski ban Ivan Mažuranić (1814.–1890.), Zornica nova, ožujak, 2008., zornicanova.hu, pristupljeno 10. travnja 2019. Prva pjesma tiskana je u Rijeci a druga je sačuvana u pjesnikovoj rukopisnoj ostvštini.
Prvu na hrvatskome jeziku objavljenu pjesmu "Primorac Danici", objavio je 17. siječnja 1835. godine u drugome broju Danice.Krešimir Nemec, Mažuranić - stup hrvatskoga književnog kanona, str. 43., u: Mažuranićev zbornik: izlaganja sa skupa u povodu svečanoga obilježavanja 200. obljetnice rođenja Ivana Mažuranića, urednici Milan Moguš, Marko Tadić, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 2015. , pristupljeno 18. travnja 2019. U Danici je, od samoga početka, bio jedan od najzapaženijih i najizrazitijih pjesnika, a kao čovjek neobično uman, temeljite naobrazbe i prostranih vidika, preporodni pokret shvatio je dublje od mnogih, u punom totalitetu kulturno-političkih namjera i nijansi.
Već u početnim stihovima pokazuje osobitu izvornost. Želeći provjeriti snagu i mogućnost hrvatskog jezika na poeziju pokušava primijeniti različite poetske oblike i stilove: elemente klasičnog metra (Sapfina strofa, elegijski distih), piše stihove koji su često porođene, formalno i sadržajno, za narodno pjesmom, te se okušao u trubadurskoj poeziji. Njegov pjesnički ugled bio je u to doba već tako neprijeporan, da ga je tek osnovana Matica ilirska izabrala da za njezino prvo, inauguralno izdanje dopiše XIV. i XV. pjevanje Gundulićeva velikog epa. Tri pjesnika okušala su se u tom poslu prije njega: Pjerko Sorkočević, Marin Zlatarić i jedan koji se nije potpisao; poslije njega nitko više nije ni pokušavao nadmašiti Ivana Mažuranića: toliko se njegova dopuna stopila s cjelinom Gundulićeva djela. Dopuna Osmana je Mažuranića predstavilo kao erudita i snažnog umjetničkog potencijala. Uspio se saživjeti s tekstom, usvojivši Gundulićev stil, jezik i izraz u cjelini, ali tu iskazuje neke originalne hrvatske konciznosti, metaforiku i refleksije što vidimo u njegovu spjevu "Smrt Smail-age Čengića".
mini|200px|Ivan Mažuranić, spomenik na zagrebačkom Zrinjevcu, rad Rudolfa Valdeca iz 1911. godine
Smrt Smail-age Čengića