Antifašizam je pokret protiv fašizma i nacizma, koji se od sredine 1930-ih pojavio u gotovo svim europskim zemljama, i koji je u različitim oblicima otpora okupljao različite političke stranke (demokrate, liberale, socijaliste, komuniste, demokršćane i dr.). Naziv antifašizam razvio se u današnjem značenju zbog toga što se »fašizam« rabio kao generički pojam koji označuje ideologije, političke pokrete i organizacije te vladavinske poretke koji su po svojoj socijalnoj osnovi i političkoj funkciji te metodama djelovanja srodni talijanskom fašizmu (kao i njemačkom nacizmu). Stoga je i opozicija stavovima i akcijama desnih ekstremističkih stranaka i pokreta nužno dobila i vlastiti pojam. Antifašizam je politički pokret utemeljen na najširim demokratskim osnovama i na negaciji bitnih ideoloških postavki ovih dvaju pokreta. U fašističko-nacističkim agresijama 1930-ih i u vrijeme II. svjetskoga rata antifašizam prerasta u državnu politiku mnogih zemalja radi očuvanja neovisnosti protiv fašističkog presezanja.
Povijest U raznim zemljama antifašizam je poprimio različite organizacijske oblike. Najranija je bila Antifašistička koalicijska akcija, koju je u izbjeglištvu 1927. organizirala talijanska oporba, dvije socijalističke i Republikanska partija.
Katolička Crkva se zarana našla na putu fašističkom projektu, koji je u svojem totalitarnom nagnuću nastojao svojom ideologijom uvelike nadomjestiti kršćanstvo, a socijalnim utjecajem što više potisnuti onaj crkvenih struktura. Već 1931. fašisti su proganjali i napadali katoličke omladinske organizacije talijanske Katoličke akcije, katoličke laičke organizacije čije je djelovanje promovirao Papa Pio XI. enciklikom Ubi arcano iz 1922. godine. Pokret je djelovao po uputama episkopata, a bio je "izrazito vjersko-moralnesvrhe, što znači da ne obuhvaća djelatnosti s ovozemaljskim ciljevima: zadruge, sindikate, političke stranke i slično". U prvoj polovini 1931. godine talijanska katolička omladina koja je bila okupljena u organizacijama talijanske Katoličke akcije, bila je antifašistički orijentirana. K tome osjećao se veliki polet u redovima te katoličke mladeži. Katolička Crkva i fašizam su se sukobili na nizu pitanja, među kojima i pitanje kome pripada pravo odgoja omladine. Katolička je Crkva tu bila izričito jasna, jer se papa Pio XI. još 31. prosinca 1929. jasno postavio enciklikom Representanti terra, u kojoj je naglašeno da Crkvi po Božjem (prirodnom) zakonu pripada pravo odgoja omladine, dok je država dužna štititi ćudoredni i vjerski odgoj mladeži. Fašistima to nije odgovaralo, jer im je ugrožavalo monopol na naobrazbu mladeži i mogućnost indoktrinacije. Također je i enciklika Pia XI. 'Non abbiamo bisogno iz 1931. bila protiv volje fašistima, jer se – povodom netom provedene zabrane Katoličke akcije od strane fašističkog režima – stavlja Crkva na viši nivo od (u Italiji: fašističke) države, te se osuđuje "pogansko klanjanje Državi" i obrazovanje mladeži na način da se u njih "usađuje mržnja, nasilje i bahatost". Papa je naglasio pravo i obvezu Katoličke Ckve u sudjelovanju u rješavanju socijalnih pitanja, dok su fašisti prerogative za rješavanje tih pitanja isključivo prisvajali sebi (Fašistička partija je u osnovi bila radnička stranka). Fašistički korporativni i totalitaristički sustav vlasti te odnos radnika i kapitala bili su u potpunoj oprjeci sa stavovima Katoličke Crkve kako treba rješavati socijalna pitanja društva. Fašistički tisak i vlada jedva su čekali prvu prigodu za napasti Katoličku akciju. Mussolini je reorganizirao fašističke omladinske organizacije na način da učini suvišnim omladinske organizacije Katoličke akcije, što Vatikanu nije promaknulo. Fašisti su bili sve svjesniji formiranja novih budućih protivnika u katoličkim organizacijama koje bi sasvim izvjesno u budućnosti ozbiljno ugrozile fašistički režim. Na to su krenuli s optužbama preko parola da je Katolička akcija kamuflirana zabranjena Talijanska pučka stranka i da radi na rušenju fašista s vlasti. Talijanskom katoličkom sveučilišnom savezu fašisti su zabranili održavanje pokrajinskih sastanaka. Katolički studenti napadani su u Rimu, Modeni, Torinu, Bariju, Romagni i drugdje gdje su protiv njih organizirane demonstracije, uskrsna proslava katoličkih akademičara bila je zabranjena u Modeni, a u Bariju je napadnuto katoličko sjedište. Nakon objave enciklike Quadragesimo anno, diljem Italije uslijedile su fašističke demonstracije i napadi nad pristašama Katoličke akcije. Vatikansko glasilo Osservatore romano razotkrio je krinku lažnog katoličanstva u fašizmu: L'Osservatore Romano zaključio je da fašistički nauk nije katolički nauk ni nauk otaca te da zbog toga fašizam nije ni kompetentan niti ima znanje ni sposobnosti odgajati mladež u katoličkom duhu.Franko Mirošević: Sukob Vatikana i fašizma 1931. prikazan u hrvatskom tisku,
Potom su antifašističke ideje najjasnije bile izražene na strani legalne španjolske vlade i Narodne fronte u španjolskom građanskom ratu 1936.–1939.
Komunisti su se vrlo brzo uključili u antifašistički pokret te su, na osnovi zaključaka Kominterne, 1930-ih nastojali povezati s drugim snagama i strankama u borbi protiv fašizma. Pri tome su, međutim, njihove manje ili više neprikrivene nakane uvijek bile da takvim širokim pokretom dominiraju te da im to bude tek prva stepenica za revolucionarno preuzimanje vlasti.
Nakon pakta između Hitlera i Staljina sjedište kominterne u Moskvi izdaje nalog, prema kojom se zabranjuje nazivati rat "borba protiv fašizma" nego kao borba protiv "kapitalističko-imperijalističkih država. U skladu s tim komunističke stranke morale su promijeniti svoj stav, u vrijeme početaka Drugog svjetskog rata, kada su Nacistička Njemačka i Sovjetski Savez bili saveznici. Tek nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez 1941. stvorena je antifašistička koalicija SSSR-a sa Sjedinjenim Državama, Francuskom i Velikom Britanijom.Tablot Imlay: Mind the Gap. The Perception And Reality of Communist Sabotage of French War Production During the Phoney War. In: Past and Present, No. 189, (Nov. 2005), S. 179-234. Joel Blatt: The French Defeat of 1940. Reassessments. Berghahn Books: Oxford, 1998, , S. 141.
Ideje antifašističkog pokreta preuzela je tijekom II. svjetskoga rata Antifašistička koalicija. Međunarodne konferencije tih godina, kao i odluke o utemeljenju UN-a, razrada su ključnih ideja antifašističkoga pokreta.
Antifašistički pokret u Hrvatskoj već je tijekom 1941. postao vrlo jak, da bi snažio praktički bez zastoja prema kraju rata. I u Hrvatskoj, i na razini Jugoslavije, komunisti su uvijek imali ključne funkcije u antifašističkom pokretu. U svim novoosnovanim organizacijama i državnim tijelima, i u onima koje su imale antifašistički predznak, bili su zastupljeni pojedinci iz različitih političkih stranaka, ali su njima praktički rukovodili komunisti. I nadalje su nastupali s antifašističkim i demokratskim programima i parolama, ali, kako se primicao kraj rata, sve je više postajalo jasno da će učiniti sve kako ni nakon rata ne bi ispustili vlast iz svojih ruku. Zato su se antifašističke parole, odnosno borba protiv Nijemaca, Talijana, ustaša i četnika, stalno i neraskidivo vezivale uz tipično komunističke parole o socijalnoj pravdi i vlasti »radnika i seljaka«.
U poslijeratnoj Europi pojam antifašizam postaje višeznačan, često bitno određen konkretnom političkom situacijom. U zapadnoeuropskim demokracijama antifašizam postaje ideološki temelj za dosljedno suprotstavljanje svim oblicima rasizma, ksenofobije i antisemitizma. U komunističkom bloku, pak, antifašizam postaje nedodirljivi ideologem, pojam koji pozitivno legitimira svaku ratnu i poratnu djelatnost komunističkih režimâ: zapravo se svako protivljenje komunističkoj vladavini u tim zemljama označavalo i progonilo kao "fašizam", a nerijetko se i djelovanje liberalnih demokracija označavalo kao "fašizam". Tako je primjerice i Berlinski zid – koje su komunistike vlasti Njemačke Demokratske Republike sagradile kako bi spriječile bijeg svojih stanovništva u slobodniju, bogatiju i uspješniju Saveznu Republiku Njemačku – nosio službeni naziv "Antifašistički obrambeni zid" (njem. „Antifaschistischer Schutzwall“). Na taj način je termin "antifašizam" u tim zemljama povezan i ispreplen s komunističkom ideologijom i praksom, te je u jednoj mjeri izgubio svoju prvotnu demokratsku poruku.
Pojava u hrvatskim zemljama U Istri se antifašizam pojavio već 1919., istodobno s nastankom prvih fašističkih organizacija i bio je vjerojatno jedan od prvih u Europi. Pokret nije bio jedinstven čak ni kao formalna grupa politički aktivnih građana. Javlja se u trima oblicima: kao građansko-demokratska, kao radničko-socijalistička/komunistička te kao, dosta brojna ali politički neopredijeljena, oporba hrvatskoga ruralnog stanovništva. Marginaliziranost, siromaštvo i osjećaj beznadnosti zaoštren političkim nasiljem utjecali su na izrazitu antifašističko oprjedijeljenost većine istarskoga stanovništva. Politička artikulirana oporba shvaća antifašizam kao borbu za demokraciju, a mnogobrojno ga hrvatsko seosko stanovništvo shvaća i kao borbu za nacionalno oslobođenje.
Stanovnici Istre koji su pretrpjeli talijansku fašizam represivnu politiku od trenutka okupacije 1918. do ulaska Italije u rat, reagirali su 1940. otvorenim građanskim neposluhom, ali i oružanim otporom. Asimilacijska politika talijanske uprave provodila se otvoreno i nasilno, negirajući nacionalni identitet Hrvata i Slovenaca; mnogobrojni su primjeri premlaćivanja, protjerivanja, prijetnji, čak ubojstava onih koji su joj se pokušali oduprijeti. Represivna politika nije uspjela uništiti antifašistički duh istarskoga hrvatskog, slovenskog i talijanskog puka. Na selu su ugledniji ljudi među pukom, tzv. narodnjaci, kao nositelji nacionalne svijesti bili u oporbi i prema fašistima i prema svim talijanskim strankama, i u toj su se borbi već dokazali i žrtvovali. Fašizmu se protivilo i političko osviješteno radništvo, posebice ono pod utjecajem socijalist. i komun. ideja (sindikati), no oni su organizirali otpor samo u industrijskim zonama ili u gradovima Puli, Vodnjanu, Rovinju, Raši i Labinu.
Antifašistički otpor hrvatskog puka počeo je već u siječnju 1919., neposredno nakon okupacije tal. vojske i odmah po pojavi prvih fašističkih squadri tada upravo nastalog fašističkog pokreta. Članovi socijalističkog a od 1921. i komunističkog pokreta organiziraju obranu protiv fašista. Hrvatski seljaci sukobljavali su se s fašistima kod Kanfanara, Rakotula, Tinjana, Lovrana, Funtane, Fuškulina i drugdje po Istri, kad god su im bili ugroženi domovi. U siječnju 1920. u Vodnjanu je došlo do oružanoga sukoba između talijanske policije, vojske, fašista i socijalista, u kojemu je poginuo mladić Pietro Benussi, a nekoliko je ljudi ranjeno. Hrvati i Talijani u Istri suprotstavili su se fašističkom nasilju prije parlamentarnih izbora 1921. na Labinštini (Labinska republika) i Proštini (Proštinska buna). Potom su se između crvenih komunnista (arditi rossi del popolo) i fašističkih jurišnika (squadre d’assalto) odnosno crnokošuljaša (camicie nere) vodile prave borbe na ulicama Pule, Vodnjana, Rovinja, Buja, Bala. Od druge polovice 1920-ih osnivaju se tajne antifašističke organizacije: hrvatsko-slovenskog TIGR te talijanske organizacije Italia libera i Giustizia e Libertà, među čije su se antifašiste uključili i neki bivši fašisti, socijalreformisti i demokrati, koji su poslije ubojstva glavnog tajnika talijanske Socijalističke partije Giacoma Matteottija shvatili svoju veliku zabludu.