mini|desno|300px|Deklaracija je dogovorena u današnjoj Palais Wilson (tada Hôtel National) desno|mini|300x300px|Granice država nastalih raspadom Austro-Ugarske u prikazane su crvenom bojom. Negdašnje zemlje Austro-Ugarske prikazane su različitim bojama. Ženevska deklaracija, Ženevski sporazum ili Ženevski pakt bila je izjava o političkom dogovoru o privremenom političkom sustavu u budućoj uniji Južnih Slavena koji žive na teritorijima bivšeg Austro-Ugarskog Carstva i Kraljevine Srbije. Dogovorili su je srbijanski premijer Nikola Pašić u ime Srbije, predstavnici srbijanske parlamentarne oporbe, predstavnici Narodnog vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba koje se nedavno odvojilo od Austro-Ugarske te predstavnici Jugoslavenskog odbora. Razgovori održani u Ženevi u Švicarskoj od 6. do 9. studenog 1918. nadovezali su se na Krfsku deklaraciju iz 1917. koju su dogovorili Pašić i predsjednik Jugoslavenskog odbora Ante Trumbić i trebali su je zamijeniti. Osnovu za razgovore pružio je grčki premijer Eleftherios Venizelos u ime Vrhovnog ratnog vijeća Trojne Antante. Razgovori su bili nužni u procesu stvaranja Jugoslavije kao sredstvo da se silama Antante pokaže da različite vlade i interesne skupine mogu surađivati na projektu uspostave održive države.

Trumbić i Anton Korošec, predvodeći delegacije Jugoslavenskog odbora i Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, uglavnom su vodili pregovore sa zajedničke platforme. Srpska oporba stala je na stranu Jugoslavenskog odbora s ciljem potkopavanja Pašićevog položaja na vlasti. Trumbićev prijedlog o uspostavljanju konfederalnog sustava vlasti je usvojen. Predviđao je zajedničku vladu koja bi imala vanjske poslove, obranu, zajedničke financije, komunikacije i promet, kao i nekoliko drugih resora. Prijedlog je također precizirao zadržavanje srpske vlade i Narodnog vijeća kao izvršne vlasti u Državi Slovenaca, Hrvata i Srba kako bi odvojeno upravljali poslovima relevantnim za dvije države. Pašić je također pristao priznati Narodno vijeće kao legitimnu vladu i zatražiti od Antante da učini isto. Pašić je prihvatio Ženevsku deklaraciju tek nakon što je predsjednik Francuske Raymond Poincaré osobno intervenirao rekavši mu da se složi s Jugoslavenskim odborom.

Srpska vlada je prvo prihvatila deklaraciju, a samo nekoliko dana kasnije promijenila je smjer kada je Pašić u poruci svom ministru financija Stojanu Protiću predložio da bi knez regent Aleksandar mogao iskoristiti svoje ovlasti za preustroj vlade. Vlada je odbacila Ženevsku deklaraciju i dala ostavku - samo da bi je dva dana kasnije zamijenila koalicijska vlada koju je predvodio Pašić, a u svojim redovima uključivala bivšu oporbu. U Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, vođa najveće političke stranke, Hrvatsko-srpske koalicije Svetozar Pribićević, također je odbacio Ženevsku deklaraciju. Suočeni s unutarnjim nemirima uzrokovanim Zelenim kadrom, seljačkim bunama i pobunama u vojsci, kao i približavanjem talijanske vojske koja je provodila talijanske teritorijalne zahtjeve prema Londonskom ugovoru nakon primirja u Villi Giusti, Nacionalno vijeće poslalo je delegaciju da od kneza regenta Aleksandra zatraži hitno ujedinjenje - što je dovelo do uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1. prosinca 1918.

Pozadina

Krfska deklaracija

Tijekom Prvog svjetskog rata, vlada Srbije, na čelu s premijerom Nikolom Pašićem, sastala se s ad hoc interesnom skupinom Jugoslavenski odbor. Odborom, djelomično financiranim od strane Srbije, predsjedavao je Ante Trumbić, a tvrdio je da predstavlja Južne Slavene koji žive u Austro-Ugarskoj. Konferencija je sazvana 1917. na grčkom otoku Krfu kako bi se raspravljalo o sustavu vlasti u budućoj uniji Srbije i habsburških zemalja naseljenih južnoslavenskim stanovništvom.

Sastanak je trebao ponovno preuzeti inicijativu za jugoslavenske ideje o ujedinjenju Južnih Slavena i očuvati šanse za postizanje ekspanzionističkih srpskih ratnih ciljeva utvrđenih u Niškoj deklaraciji. Smatralo se da su oboje u opasnosti nakon trijalističke reforme predložene u Svibanjskoj deklaraciji Jugoslavenskog kluba južnoslavenskih predstavnika u Austrijskom carskom vijeću, koju je predvodio Anton Korošec, dok su srbijanski saveznici u Trojnoj Antanti još uvijek podržavali očuvanje Austro-Ugarske. Lišen ruske podrške od Veljačke revolucije, Pašić se osjećao prisiljenim pregovarati s Jugoslavenskim odborom.

Članovi Jugoslavenskog odbora saznali su da je Antanta, prema Londonskom ugovoru iz 1915., obećala Italiji dijelove austrougarskog teritorija naseljenog južnim Slavenima kako bi privukla Italiju da se pridruži Antanti. Većina članova odbora to je vidjela kao prijetnju koja se može obuzdati samo uz pomoć Srbije, što ih je potaknulo da prihvate Pašićev poziv na Krf. Frano Supilo, suosnivač vladajuće Hrvatsko-srpske koalicije (HSK) u Hrvatskoj i Slavoniji i najistaknutiji član Jugoslavenskog odbora i zagovornik južnoslavenske federacije, dao je ostavku na članstvo u odboru u znak prosvjeda. Supilo je dao ostavku jer su njegova upozorenja protiv rasprava bez prethodnog utvrđivanja srpskih namjera ignorirana.

Krfska konferencija otkrila je sukob između Pašića i Trumbića, budući da je prvi zagovarao centraliziranu državu, dok je drugi želio federalni sustav vlasti, bojeći se hegemonije Srba kao najmnogobrojnije etničke skupine u predloženoj državi. Kao odgovor na Trumbićeve zahtjeve, Pašić je rekao da će, ako Hrvati budu inzistirali na federaciji, srpska vlada odustati od projekta ujedinjenja u korist stvaranja Velike Srbije. Nije postignut dogovor o sustavu vlasti, a usvojena Krfska deklaracija ostavila je to pitanje budućoj Ustavotvornoj skupštini da odluči neodređenom kvalificiranom većinom.

Sukob Pašića i Trumbića

Nakon Krfske konferencije bilo je očito da su se odnosi između Pašića i Trumbića pogoršali i nastavili se pogoršavati tijekom cijele 1918. Njih dvojica otvoreno su se razilazili oko nekoliko pitanja koja je zagovarao Trumbić, uključujući pitanje priznavanja Srba, Hrvata i Slovenaca koji žive u Austro-Ugarskoj kao savezničkih naroda, priznavanje Jugoslavenskog odbora kao predstavnika tih naroda i Dobrovoljačkog korpusa Srba, Hrvata i Slovenaca kao savezničke snage sastavljene od Srba, Hrvata i Slovenaca koji žive u Austro-Ugarskoj. Ne mogavši sam postići te ciljeve, Trumbić je želio da Pašić pomogne uvjeriti sile Antante da odobre Trumbićeve zahtjeve. Njihovi odnosi ostali su napeti, ali unatoč ignoriranim molbama Pašiću, ostali su u kontaktu do kraja rata. Pašić i Trumbić ponovno su se sastali 30. listopada u Parizu. Pašić je ponovno odbio Trumbića, ali ovaj put Trumbić je zatražio od ostatka Jugoslavenskog odbora da ga ovlasti da izravno od sila Antante traži ispunjenje svojih ranijih zahtjeva, zaobilazeći Pašića. Jugoslavenski odbor je pristao sljedeći dan.

Osim odbijanja Trumbićevih zahtjeva, trenje je uzrokovao Pašićev odgovor Antanti u vezi s potencijalnim očuvanjem Austro-Ugarske. Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Sjedinjene Američke Države težile su separatnom miru s Austro-Ugarskom koja ju je odvojila od Njemačke do početka 1918. Na taj stav nisu utjecale Niška ni Krfska deklaracija. U siječnju 1918. premijer Ujedinjenog Kraljevstva David Lloyd George potvrdio je svoju podršku opstanku Austro-Ugarske. Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Woodrow Wilson složio se u svom govoru od četrnaest točaka zalažući se za autonomiju naroda Austro-Ugarske. U travnju je to potaknulo Pašića da uputi srpskom veleposlaniku u SAD-u da istraži može li Srbija dobiti Bosnu i Hercegovinu kao minimalni dodatak svom predratnom teritoriju.

Dana 15. listopada, Lloyd George i Pašić sastali su se u Londonu kako bi razgovarali o stvaranju jedinstvene južnoslavenske države sa ili bez Srbije - u potonjem slučaju potencijalno unutar reformirane Austro-Ugarske. Na Pašićevo inzistiranje da svaka južnoslavenska država stvorena bez Srbije čini njezine gubitke besmislenima, Lloyd George je odgovorio da sve ovisi o okolnostima na kraju rata: Istaknuo je da ako srpska vojska okupira željeni teritorij prije primirja, Srbija ga može anektirati. U suprotnom, bit će pregovora kako bi se razmotrile želje stanovništva na tom teritoriju. Od 12. do 17. listopada Pašić je dao nekoliko intervjua britanskom tisku. Optužen za imperijalizam, Pašić je odgovorio da Srbija oslobađa Hrvate i Slovence kojima će se dati prilika da odaberu hoće li se pridružiti Srbiji ili osnovati vlastite države. Nije spomenuo nikakvu mogućnost uspostave južnoslavenske političke unije ravnopravnih.

Uz podršku britanskih povjesničara Wickhama Steeda i Arthura Evansa, Trumbić je bezuspješno tražio od Wilsona da rasporedi američke trupe u Hrvatsku i Slavoniju kako bi se ugušili neredi povezani sa Zelenim kadrom i zaustavio val boljševizma. Trumbić je posebno tražio da se ne dopusti ulazak talijanskih ili srpskih trupa na teritorij. Odnosi između Pašića i Trumbića pogoršali su se do političkog, pa čak i osobnog neprijateljstva. Do kraja 1918. Trumbić je smatrao da Pašića treba svrgnuti s vlasti kao oligarha.

Nacionalno vijeće se uključuje mini|desno|Anton Korošec predsjedavao je Narodnim vijećem Slovenaca, Hrvata i Srba 1918. Dana 5. i 6. listopada, predstavnici austrougarskih hrvatskih, srpskih i slovenskih političkih stranaka organizirali su Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba kako bi radili na neovisnosti. Dana 18. listopada, tijelo se proglasilo središnjim organom novoproglašene Države Slovenaca, Hrvata i Srba koja je obuhvaćala Slovenske zemlje, Hrvatsku i Slavoniju, Dalmaciju te Bosnu i Hercegovinu. Narodno vijeće izabralo je Korošeca za svog predsjednika. Imalo je dva potpredsjednika. Jedan je bio Svetozar Pribićević – suosnivač vladajućeg HSK-a i jedini vođa koalicije od Supilove smrti 1917. Drugi potpredsjednik bio je Ante Pavelić, vođa frakcije Mile Starčevića u Stranci prava.

Dana 26. listopada, Narodno vijeće odlučilo je ovlastiti Jugoslavenski odbor da govori u ime vijeća. Istog dana, Korošec se u Beču sastao s austrijskim ministar-predsjednikom Heinrichom Lammaschom te je s tajnikom Jugoslavenskog kluba Gregorom Žerjavom otputovao u Švicarsku gdje ih je 29. listopada dočekao Melko Čingrija, još jedan bivši član Jugoslavenskog kluba. Narodno vijeće zadužilo je Korošeca da "izvidi međunarodnu situaciju i uspostavi kontakt s Jugoslavenskim odborom". Istog dana, Hrvatski sabor proglasio je kraj veza s Austro-Ugarskom i izabrao Korošeca za predsjednika Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Pavelić i Pribićević izabrani su za potpredsjednike.

Saznavši za Korošecov dolazak, Pašić i Trumbić su mu se obratili. Trumbić je 31. listopada napisao Korošecu u kojem je iznio svoje razgovore s Pašićem i zatražio priznanje Jugoslavenskog odbora kao tijela koje predstavlja interese naroda koji žive u novoproglašenoj državi. Pašić je u Korošecu vidio potencijalnu alternativu Trumbiću, s obzirom na legitimnost izabranog zastupnika. Pripremio se putovati sa srpskom oporbenom strankom Miloradom Draškovićem i Markom Trifkovićem u Švicarsku kako bi se sastao s Korošecom. Dana 1. studenog Korošec je pozvao Trumbića i Pašića na odvojene razgovore u Ženevi. Korošec nije mogao putovati u Pariz jer mu je izdana viza samo za neutralnu Švicarsku.

Konferencija u studenom

Pariški pregovori Trumbić je 11. listopada 1918. pisao Pašiću predlažući ponovni sastanak stranaka Krfske deklaracije i predstavnika Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje u Parizu za dva tjedna kako bi osigurao, olakšao i ubrzao ujedinjenje. Iako je Pašić 25. listopada odgovorio pozivom Trumbiću da ga posjeti u Parizu, Pašić je ignorirao prijedlog od 11. listopada. Dana 1. studenog, u izvješću knezu regentu, Pašić je zatražio da se poruka proslijedi Pribićeviću preko časnika za vezu sa srpskom vojskom u Zagrebu, potpukovnika Dušana Simovića. U poruci je Pašić zatražio od Pribićevića da surađuje s njim na hitnom ujedinjenju radi obrane od talijanskog iredentizma. Kao odgovor, Pribićević je Simoviću redovito pružao informacije o političkoj situaciji.