Teheran (perz. تهران; Tehrān,Tehran.ir: O Teheranu (2011.) IPA: []) je glavni i najveći grad Irana, sjedište Teheranske pokrajine i jedan od najvećih gradova svijeta.Madanipour, Ali (2011.)
Smješten je na južnim obroncima gorja Alborz, dok je na jugoistoku izložen pustinji Dašt-e Kavir. Klima u gradu je polusuha (stepska) i kontinentalna, a prosječna godišnja temperatura je 17,3°C.Iran Meteorological Organization (2006.) Iako se nalazi na istoj zemljopisnoj širini kao i sjever Sahare, njegova nadmorska visina od 1000-1800 m i utjecaj sjevernih planina zimi rezultiraju dvomjesečnim zadržavanjem snijega. U odnosu na druge svjetske gradove slične veličine Teheran je vrlo zelen grad s obzirom na to da se u njemu nalazi između 700-800 dobro održavanih parkova.
Teheran je multikulturalan grad u kojem osim većinskih Perzijanaca žive i na stotine tisuća pripadnika etničkih manjina poput Azara, Kurda, Mazanderana, Paštunaca, Beludža, Turkmena, Armenaca, Asiraca, Arapa i Židova, a u gradu se nalazi i 37 crkava, 29 sinagoga i pet zoroastrijskih hramova vatre. Prema posljednjem službenom popisu stanovništva iz 2006. godine Teheran je imao 7,088.287 žitelja, no njegova anglomeracija koja uključuje velegrad Karadž i brojna naselja izvan njegove administrativne zone (865 km²) ima oko 12 milijuna ljudi.
Povijest Teherana kao grada relativno je kratka s obzirom na to da je tisućama godina bio maleno naselje, no usko je vezana uz Raj koji je kontinuirano naseljen od oko 6000. pr. Kr. i s kojim je neprekidno bio u bliskoj interakciji.Planhol, Xavier (de) (20.4.2004.) Stanovnici ovog grada naselili su teheranske plodne vrtove nakon razarajuće mongolske invazije u 13. stoljeću, a danas je Raj sastavni dio teheranskog gradskog područja. Teheran se kao grad prvi put pojavljuje u tekstovima arapskih i europskih putopisaca iz kasnog srednjeg vijeka, a razvijao se kao važna strateška točka tijekom vladavine safavidske i zandijske dinastije. Nakon uspona dinastije Kadžara, odlukom Muhamed-hana iz 1786. godine Teheran postaje (38. po redu) glavni grad Irana.
Danas je Teheran daleko najvažnije političko, gospodarsko, obrazovno, prometno i kulturno središte Irana. U njegovoj okolici nalazi se 50% iranskih industrijskih postrojenja, a odlikuje se i kvalitetnom gradskom odnosno razvijenom izvangradskom prometnom mrežom. Zahvaljujući malim stopama poreza, niskim cijenama energenata i relativno visokim plaćama, troškovi života u Teheranu vrlo su niski i prema zapadnim procjenama najjeftinija je metropola svijeta.CNN (6.3.2007.) Teheransko sveučilište najstarije je u Iranu, a uz njega aktivno je i 50-ak drugih većih sveučilišta i fakulteta. Uz ostale visoke škole, akademije i razne institute, Teheran ima više od 300 visokoobrazovnih ustanova. Grad također obiluje i brojnim kulturnim objektima poput palača iz kadžarske i pahlavijske epohe, odnosno 60-ak raznih muzeja.
Neke od znamenitosti ovog megalopolisa po kojima se ističe na svjetskoj razini su najveći bazar, jedna od najdužih ulica, jedna od najprometnijih podzemnih željeznica odnosno najviših i najdužih žičara, najveće zbirke kraljevskih dragulja i djela zapadnih umjetnika u Aziji, neka od najposjećenijih šijitskih svetišta , džamija s najvišim minaretima, šesti najviši najviši betonski toranj, četvrti najveći nogometni stadion, najpopularniji azijski nogometni klub, najveće privatno sveučilište, jedno od najkvalitetnijih tehničkih sveučilišta, najveći azijski sajam knjiga, itd.
Zemljovid
Navigacijski zemljovid Teherana:(a) Teheranska i Alborška pokrajina, (b) Teheran u administrativnim granicama, (c) Centar grada
Etimologija lijevo|mini|Perzijski: Tehrān
Podrijetlo imena „Teheran” još je danas predmetom rasprave i postoji više različitih tumačenja.Adle, Charyar (1992.), str. 22. Najpopularnija interpretacija temelji se na srednjovjekovnim djelima islamskog zemljopisca Jakuta koji tvrdi da ime Tah+rān podrazumijeva „Onaj koji lovi (gura)” ili „Onaj koji stanuje pri podnožju (u zemlji)”Wüstenfeld, Ferdinand (1961.), I., str. 31. što ukazuje ili na podzemni život tamošnjih stanovnika u 13. stoljeću, ili na zemljopisni smještaj grada s obzirom na to da se zaista nalazi pri dnu planine Točal (ogranak Alborza).
Nizozemski iranist Albert Houtum-Schindler svoju pretpostavku temelji na početnom slogu oblika Tir-ān pri čemu Tir označava „ravnicu” odnosno „pustinjsku ravnicu”,Houtum-Schindler, Albert (1896.), str. 131. a sam morfološki oblik objašnjava specifičnim narječjem lokalnog stanovništva. Schindler također povlači etimološke paralele sa Šemrānom, obližnjim selom na sjeveru gdje je bio smješten veliki vodospremnik, na temelju čega Kasravi kasnije tvrdi kako Teheran (Tahrān) podrazumijeva „toplo mjesto”Kasravi, Ahmad (1973.), str. 273.-283. ili „donje mjesto”BBC Persian (2007.) odnosno Šemiran (Šemrān) „hladno mjesto” ili „gornje mjesto”.
Treću pretpostavku predložio je ruski jezikoslovac Vladimir Minorski koji sugerira da bi Tahrān mogao značiti „Onaj što leži ispod Raja”Minorsky, Vladimir (1982.), IV., str. 713.-720. (starovjekovnog grada nedaleko od Teherana), na temelju spoja slogova Tah („dubina” u brojnim iranskim narječjima na sjeveru) i Raj (Raḡān = Rajān = Rān). Međutim, ova teorija nije kompaktibilna s činjenicom da sjeveroistočno od Isfahana (stotinama kilometara od Teherana) postoji veliko selo koje također nosi povijesno ime „Teheran” što etimološku poveznicu s Rajom dovodi u pitanje.
Sve navedene pretpostavke u jezikoslovnim krugovima smatraju se nagađanjima, a etimološku problematiku otežava i očigledna promjena slovopisa. Primjerice, početno slovo ṭ (ط) dugo se vremena koristilo kao zamjena za obično slovo t (ت) sve do početka 20. stoljeća. Zemljopisac Jakut je oko 1300. godine koristio arapski početni oblik Tâ iako je jasno naglašavao da je riječ perzijska što podrazumijeva da je lokalno stanovništvo svoje mjesto imenovalo kao Tehrān.
Povijest
Stari vijek
mini|Rešetkasti kotač, karakterističan za rano arijsko razdoblje u 2. tis. pr. Kr.(Iranski nacionalni muzej u Teheranu)
Najstarija arheološka nalazišta u okolici Teherana datiraju se u mlađe kameno doba odnosno oko 6000. pr. Kr. što podrazumijeva da se radi o jednom od najstarijih iranskih gradova zajedno sa Suzom, Jazdom i Ekbatanom (Hamadanom) odnosno da je bio naseljen i prije dolaska arijskih (indoiranskih) plemena. Jedno od takvih nalazišta je brežuljak Češme-Ali („Alijeva česma“) na kojem je od 1934. do 1936. godine u suradnji Sveučilišnog muzeja Pennsylvania i Bostonskog muzeja finih umjetnosti iskapanja vodio slavni arheolog Erich Friedrich Schmidt, a brojni pronađeni artefakti danas su izloženi u muzejima diljem Irana, Chicaga i Philadelphije. Ostala značajnija nalazišta iz tog razdoblja uključuju i 3000 godina staru utvrdu Gebri iz ranog arijskog razdoblja u sklopu koje je postojalo i zoroastrijsko groblje, te Kajtariju i Darus sjeverozapadno od današnjeg grada.Adle, Charyar (1992.), str. 19.-20.
Uz toponime u okolici Teherana vezuju se brojne legende iz iranske mitologije od kojih neke datiraju još iz 2. tisućljeća pr. Kr. Raj se kao Raḡā spominje na dva mjesta u zoroastrijskoj svetoj zbirci AvestiLendering, Jona (2011.): u liturgijskoj „Jasni” spominje se u kontekstu prijestolnice značajnog Zarathuštrinog podanika,Peterson, Joseph H. (1995.), 19.18. dok se u tekstovima „Vendidada” pojavljuje kao dvanaesta pokrajina stvorena od Ahura MazdeMinorsky, Vladimir (2005.), str. 471.-473. u kojoj stoluju tri rase (klase: svećenici, ratnici i ratari).Peterson, Joseph H. (1995.), Fargard 1.16. U nekim djelima na srednjoperzijskom jeziku Raj se spominje i kao rodno mjesto samog Zarathuštre,Grenet, Frantz (2005.), str. 37. no brojni suvremeni povjesničari smatraju da je ono ipak u Horasanu na istoku.
Damavand, visoki planinski vrh u blizini Teherana, zauzima važno mjesto u Firdusijevoj „Šahnami” (iranski nacionalni ep iz 1000. godine) koja također obiluje legendarnim pričama iranske mitologije.Tafażżolī, Aḥmad (15.12.1993.) Kajūmarṯ iz „Šahname” kao prvi čovjek na Zemlji prema zoroastrijskoj verziji postanka svijeta živio je na Damavandu i pripisuje mu se osnivanje grada podno planine. Mitološki strijelac Araš koji je požrtvovno izgubio život prilikom razgraničenja Irana i Turana, odapeo je graničnu strijelu s iste planine. Ova se legenda slavi i dan danas tijekom godišnjeg iranskog festivala Tiregana. Damavand je također i mjesto na kojem Frejdun zarobljava zmaja Zahaka, odnosno rodno mjesto legendarnog kralja Manučera.
Raj je bio vrlo značajan grad tijekom medijskog i ahemenidskog razdoblja iranske povijesti. Nalazio se na važnom putu koji je povezivao Ekbatanu (Hamadan) na zapadu i Tus (pokraj Mašhada) na istoku, a preko grada prolazile su sve karavane koje su spajale zapadni Iran i Mezopotamiju s Margijanom odnosno Kinom na sjeveroistoku, te Arijom i Arahozijom odnosno Indijom na jugoistoku. Osim toga, grad je putovima uz rubne dijelove pustinje Dašt-e Kavir bio povezan i s Parsom na jugu, dok su ga tri planinska puta preko Alborza povezivala i s Kaspijskm jezerom na sjeveru.
Poznato je da je Raj bio zoroastrijsko središte Medijskog Carstva, a o religijskoj važnosti svjedoče i putopisi arapskog zemljopisca Jakuta koji gotovo 2000 godina kasnije spominje da je grad bio sjedištem zoroastrijskih svećenika Maga. Raj se također spominje i u ahemenidskim epigrafskim natpisima perzijskog vladara Darija Velikog u Behistunu koji navode kako je Darije 521. pr. Kr. poslao vojsku iz Raja da pomogne ocu Histaspu u pobjedi protiv pobunjenika u istočnoj satrapiji Partiji. Oko dva stoljeća kasnije kroz Raj se pred Aleksandrom povlači posljednji ahemenidski vladar Darije III. Kodoman, a helenistički povjesničar Duris sa Samosa spominje razoran potres koji je istovremeno pogodio grad i okolicu. Grad je obnovljen nedugo kasnije u vrijeme seleukidskog vladara Seleuka I. Nikatora i kratko je bio poznat pod imenom Europos, a u partskom razdoblju nosio je ime Arsakija i bio je proljetnom prijestolnicom partskih vladara. Prema zemljopiscu Izidoru iz Haraksa, grad je bio najsnažnijom utvrdom u čitavoj Mediji. Raj se spominje i u starozavjetnim biblijskim knjigama o Tobiji i Juditi što svjedoči da su Židovi možda naseljavali grad u 7. stoljeću pr. Kr.
Tijekom sasanidskog razdoblja, Raj je bio prijestolnicom iranske plemićke obitelji Mihran iz koje potječe Bahram Čobin, general i uzurpator sasanidskog prijestolja koncem 6. stoljeća. Posljednji sasanidski vladar Jezdegerd III. iz Raja je 641. godine izdao njegov posljednji proglas narodu prije povlačenja u Horasan, a grad je ostao u rukama Čobinovog unuka Sijavahša koji je vodio neuspješnu obranu protiv arapske invazije. Grad je prilikom opsade srušen zbog odmazde, no novi namjesnik Faruhan dao ga je obnoviti nedugo kasnije. Žensko svetište Bibi Šahrbanu u ogranku modernog Teherana povezuje se s Jezdegerdovom kćeri koja je prema tradiciji postala supruga Huseina ibn Alija, trećeg šijitskog imama. Postoji i vjerojatnost da je svetište u starom vijeku bilo posvećeno zoroastrijskoj božici Anahiti, te da je nakon dolaska islama samo promijenilo funkciju.
Srednji vijek mini|300px|Rajska citadela iz oko 1200. godine
U početnim stoljećima islamskog razdoblja iranske povijesti Raj je bio poprištem brojnih sukoba između lokalnih Perzijanaca i arapskog kalifata. Vjerojatno najpoznatija ličnost iz ovog razdoblja je Harun al-Rašid, abasidski kalif rođen 763. u Raju, čiji se raskošni dvor dovodi u vezu s poznatim pričama iz „Tisuću i jedne noći”. Kasnije su u njemu ratovale i lokalne iranske dinastije, a potom Iranci protiv nadolazećih turkijskih Oguza čija je provala na Iransku visoravan rezultirala osnivanjem dinastije Seldžuka. Najznačajniji seldžučki vladar Togrul odabrao je Raj za svoju prijestolnicu, a nakon njegove smrti u čast mu je podignut 20-metarski toranj koji je očuvan do današnjeg dana.