mini|desno|350px| Smrtna kazna u svijetu: Smrtna kazna je zakonom predviđeno usmrćivanje osobe, koja se izriče nakon što je osoba proglašena krivom za počinjenje kaznenog djela. Ona je krajnja i najstroža kazna lišavanja života osuđenika koja je danas predviđena u određenim pravnim sustavima. U Hrvatskoj je ukinuta Božićnim ustavom 1990. godine, a na području Europe protokolom br. 6. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe i državnim ustavima.

Smrtna kazna izvršava se različitim metodama. SAD-u je donedavno električna stolica bila najčešće korištena metoda, a od 2000. godine češće se koristi tzv. smrtonosna injekcija. Većinom su zemlje smrtne kazne islamske šerijatskih teokratskih zakona. Te su metode vješanje, javno bičevanje, kamenovanje i druge bolnije metode.

U razvijenim zemljama danas prevladavaju zatvorske kazne kao najstrože propisane kazne (najčešće kazna doživotnog zatvora).

Prema podatcima Amnesty Internationala u 2002. godini više je od 3248 osoba bilo osuđeno na smrt u 67 zemalja, a od te brojke izvršenjem smrtne kazne ubijeno je više od 1526 osoba u 31 zemlji svijeta. U Kini je zabilježeno 1060, u Iranu 113, a u SAD-u 71 izvršenje smrtne kazne, što je 81% svih smaknuća smrtnom kaznom u prošloj godini (ove se brojke odnose isključivo na podatke AI-a, dok su stvarne brojke vjerojatno i veće). .

Odredba Danas, prema europskom pravnom poimanju, smrtna kazna može biti rezultat samo zakonom utvrđenog i strogo kontroliranog pravnog postupka. U pravilu se ona izriče nakon provođenja sudskog postupka koji rezultira izvršenjem smrtne presude. Postojanje smrtne kazne pretpostavlja postojanje zakona koji točno definira u kojim slučajevima i za koja kaznena djela ju je moguće izreći. U Europskoj uniji je zabranjena tako da niti jedna članica EU nema smrtnu kaznu kao moguću presudu. EU je jedna od vodećih u svijetu koja se aktivno i snažno bori za ukidanje smrtne kazne zato što je riječ o nehumanim postupcima koje EU ne tolerira. Hrvatska je Ustavom iz 1990. godine ukinula smrtnu kaznu. Prema međunarodnom pravu smrtna kazna je zabranjena za osobe koje su u trenutku počinjenja kaznenog djela bile mlađe od osamnaest godina.

Povijest mini|200px|Usmrićivanje giljotinom u Francuskoj Smrtna kazna razvila se iz tzv. krvne osvete. Krvna osveta bilo je nepisano pravilo u zajednicama i plemenima koje su živjele prije nekoliko tisuća godina. Ona je dopuštala i omogućavala rodbini ubijene žrtve da se osvete počinitelju i njegovom plemenu. To je često vodilo do beskonačnih svađa između plemena i čak istrebljenja čitavih plemenskih zajednica. U najstarijim pravnim izvorima kao što je Kodeks Ur-Nammu (oko 2100. god. pr. Kr.) predviđena je smrtna kazna za ubojstvo i preljub. U Hamurabijevom Zakoniku spominje se Talionsko načelo koje označava situaciju Oko za oko, zub za zub. To načelo je ograničavalo osvetu samo na onoga tko je počinio kazneno djelo. Ovo načelo je još više ograničeno u Tori koja navodi da naknada štete treba biti srazmjerna počinjenoj šteti. Ona dakle zahtjeva naknadu štete od počinitelja, a ne osvetu od obitelji žrtve. U Tori se navodi niz vjerskih, društvenih i seksualnih prekršaja za koje se određuje smrtna kazna, a koji su smatrani kao prijetnja egzistenciji čitavom narodu: fizičko zlostavljanje roditelja, vračanje, štovanje i pridavanje žrtve drugim bogovima, preljub, homoseksualnost, incest, spolni odnos tijekom mjesečnice. Također pravi razliku između ubojstva s namjerom i ubojstva u obrani. Za pravovaljanu smrtnu presudu zahtijevalo se najmanje dva nepristrana svjedoka i temeljito provjeravanje njihovih iskaza od strane suca kako bi se izbjegle netočne presude. Mnoga starovijekovna carstva primjenjivala su pored smrtne kazne i novčane kazne te ropstvo. U to doba bila su popularna javna smaknuća i to s dvojakom svrhom: da bi zabavila gledatelje, a istovremeno da bi ih prestrašili. thumb|lijevo|Način smrtne kazne u Starom Rimu (Kolosej) U Rimskom Carstvu su kršćani tijekom tristo godina bilo sustavno proganjani. U to vrijeme su kršćani odbijali bilo kakav oblik nasilja koji je rezultirao usmrćivanjem. Ali, nakon što je Konstantin I. 313. godine službeno dopustio kršćanstvo i ono je 380. godine postalo državnom religijom, provođenje smrtne kazne od strane carstva nije opadalo, već je naprotiv raslo, a crkva je u tome sada aktivno sudjelovala. Rimokatolička crkva opravdavala je smrtnu kaznu protiv pogana. Istočno Rimsko Carstvo od osmog stoljeća postupno je reduciralo provođenje smrtne kazne i zamjenjivalo kaznama poput odsijecanja noseva i ušiju da bi na taj način proveli jednu vrstu pedagoškog utjecaja na populaciju.U kasnijem srednjem vijeku, kada su postupno sve više bili ugroženi moć, položaj i monopol pape, careva i plemstva rasla je i učestalost smaknuća i njihova okrutnost. Tome su najviše pridonijeli lov na vještice te inkvizicija. Tek u 18. stoljeću razvila se opozicija smrtnoj kazni, a tome je znatno doprinio i talijanski književnik Cesare Becaria sa svojim djelom O zločinima i kaznama u kojem je isticao da je važno prevenirati zločine putem učinkovitog pravnog sustava te dobrih zakona. Francuska revolucija je također uvelike doprinijela razvoju ljudskih prava i sloboda. U 19. i 20. stoljeću sve više filozofa i književnika zalaže se za ukidanje smrtne kazne. Formiraju se različite međunarodne organizacije kao Ujedinjeni narodi za održavanje mira i sigurnosti u svijetu, širenje tolerancije i promicanje poštovanja ljudskih prava i osnovnih sloboda čovjeka te mnoge nevladine organizacije koje obavljaju djelatnosti od javnog interesa odnosno djeluje za opće dobro.U posljednjih tisuću godina, ljudsko društvo je jako napredovalo na području tehnologije ali je na psihološkom profilu ostalo gotovo jednako. I danas ljudi provode iste navike, organizacije društva su identične, zabavljaju se na identičan način, a niti način razmišljanja nije se mnogo promijenio. Do kasnog srednjeg vijeka to su bila pojedinačna pogubljenja: razapinjanja, nabijanja na kolac, giljotiranja, spaljivanja na lomači sve dok se u posljednjih tristotinjak godina nije pribjeglo masovnim pogubljenjima čitavih naroda, poznatim pod nazivom – genocid, koji je bio rezultat ideološke presude raznih politika. Dvadeseto stoljeće će po tome biti posebno zapamćeno.

Metode pogubljenja mini|desno|250px|Električna stolica Tijekom duge povijesti smrtne kazne pojavljivali su se mnogi oblici pogubljivanja. Najčešće metode su odrubljivanje glave u Saudijskoj Arabiji i Iraku, električna stolica u SAD-u, vješanje u Egiptu, Iranu, Japanu, Pakistanu, Singapuru i drugim zemljama, strijeljanje u Bjelorusiji, Kini, Somaliji, Tajvanu, Uzbekistanu, Vijetnamu i ostalim zemljama, a u Afganistanu i Pakistanu žrtve kamenuju. Na Bliskom Istoku je tijekom povijesti najčešća metoda bila kamenovanje, koju je provodila zajednica, a prvi kamen je obično bacao tužitelj. U Starom Rimu koristila se iznimno ponižavajuća i okrutna metoda razapinjanja na križ odbjeglih robova, kriminalaca bez rimskog državljanstva te pobunjenika. Tijekom srednjek vijeka u Europi nije zadržana metoda razapinjanja zbog velikog utjecaja katoličanstva, ali su zato u to vrijeme osmišljene mnoge nove metode egzekucije. Za posebno teška kaznena djela građanski sudovi dosuđivali su vješanje i spaljivanje na lomači gdje se češće umiralo od gušenja dimom prije nego što su izgorijeli. Odrubljivanje glave mačem bila je često povlastica privilegiranih pojedinaca i plemstva. Tijekom povijesti je smrtnu kaznu provodila obično jedna, samo za taj posao, određena osoba, tzv. krvnik. On i njegova obitelj su u mnogim kulturama bio omraženi, izbjegavao se kontakt s njima i postavljalo ih se nisko na društvenoj ljestvici usprkos činjenici da je izvršavanje smrtne kazne u većini kultura bilo slavljeno kao javni prizor. Iz tog razloga su najčešće nosili maske preko lica i njihov pravi identitet je bio poznat samo malom broju ljudi. Razvojem tehnologije i modernizacijom uslijedile su i nove metode egzekucije. 1792. godine tijekom Francuske revolucije uvedena je giljotina te se od tamo proširila u ostale dijelove Europe. Također je uz razvoj vatrenog oružja strijeljanje postalo učestala metoda egzekucije. U dvadesetom stoljeću razvijene su i plinske komore, električna stolica te smrtne injekcije. Različite metode egzekucije se u društvu različito procijenjuju i odobravaju. Dok neke metode služe izričito ponižavanju optuženika, druge se smatraju časnima, kao npr. strijeljanje u vojsci.

Rasprostranjenost

Stanje u svijetu

Do 1977. godine, samo je 16 zemalja bilo ukinulo smrtnu kaznu za sve zločine. Nakon trideset godina, broj zemalja koje ukidaju smrtnu kaznu i dalje raste, što potiče njezino potpuno ukidanje.

Prema podatcima organizacije Amnesty International, 125 zemalja diljem svijeta je do sada ukinulo smrtnu kaznu. U njihovim izvještajima piše da je 2002. više od 3248 osoba osuđeno na smrt u 67 zemalja, a od te brojke izvršenjem smrtne kazne ubijeno je više od 1526 osoba u 31 zemlji svijeta. U Kini je zabilježeno 1060, u Iranu 113, a u SAD-u 71 izvršenje smrtne kazne, što je 81% svih smaknuća smrtnom kaznom 2002. godine. Ove objavljene brojke za tu godinu uključuju samo one slučajeve koji su poznati Amnesty Internationalu, a stvarne brojke su vjerojatno puno veće. U mnogim slučajevima smrtnih kazni uočena su teška kršenja međunarodnih standarda, uključujući nepoštena suđenja, te pogubljenja maloljetnih prijestupnika, tj. osoba koje su u vrijeme počinjenja zločina bile mlade od 18 godina. U 2002. g. zabilježena su tri takva slučaja i to sva tri u SAD-u. Iako su brojke iznesene u izvještaju zastrašujuće, u 2002.g. dogodio se značajan pomak u pravcu općesvjetskog ukinuća smrtne kazne kao posebno okrutog, nehumanog i ponižavajućeg kažnjavanja. Do kraja 2002.g. 111 zemalja ukinulo je smrtnu kaznu u zakonu ili u praksi. Npr. Cipar i bivša SR Jugoslavija ukinuli su smrtnu kaznu za sve prekršaje, dok je Turska ukinula smrtnu kaznu u praksi. Predsjednik Tanzanije zamijenio je smrtne kazne zatvorskim za 100 osuđenika, a 17 takvih zamjena za smrtnu kaznu zabilježeno je u S. Arabiji. Bivši guverner američke savezne države Illinois, George Ryan, 2003. zamijenio je smrtne kazne za 167 zatvorenika zatvorskim kaznama, a četvoricu je pomilovao. Više je zemalja tijekom 2002.g. ratificiralo razne međunarodne ili regionalne standarde u vezi sa smrtnom kaznom. Tako su Džibuti, Litva i Južnoafrička Republika ratificirali Drugi Dodatni protokol na Međunarodni ugovor o građanskim i političkim pravima, koji omogućuje potpuno ukinuće smrtne kazne. U Europi do kraja 2002. godine pet je zemalja ratificiralo Protokol 13 Europske konvencije o ljudskim pravima kojim se ukida smrtna kazna u svim okolnostima.

Prema podatcima Amnesty Internationala, broj pogubljenja diljem svijeta pao je s 2148 u 2005. godini na 1591 u 2006. godini, a 91 % svih poznatih pogubljenja izvršeno je u šest zemalja: Kini, Iranu, Pakistanu, Iraku, Sudanu i SAD-u. Kuvajt je imao najveći broj pogubljenja po stanovniku, a nakon njega Iran. Na temelju dostupnih javnih izvještaja, procijenjeno je da je u Kini tijekom 2006. godine pogubljeno najmanje 1010 osoba, iako je taj broj samo vrh ledenog brijega. Pouzdani izvori navode da je pogubljeno između 7500 i 8000 ljudi. Službene statistike i dalje su državna tajna, zbog čega se teško provode nadzor i analiza. Iran je pogubio najmanje 177 osoba, Pakistan najmanje 82, a Irak i Sudan svaki po najmanje 65. U 12 država SAD-a pogubljene su 53 osobe. Teško je procijeniti koliki je trenutno broj u cijelom svijetu osuđenih na smrt koji čekaju pogubljenje. Krajem 2006. g. procijenjeni broj bio je između i na temelju informacija grupa za ljudska prava, medijskih izvještaja i ograničenih dostupnih službenih podataka.

Zemlje koje su ukinule smrtnu kaznu za sve zločine

Zemlje koje su ukinule smrtnu kaznu samo za klasične zločine

Zemlje koje su ukinule smrtnu kaznu u praksi

Zemlje koje su zadržale smrtnu kaznu