Papinsku rimsku inkviziciju ustanovio je papa Grgur IX., a istražni je postupak bio povjeren posebnim papinim povjerenicima - delegatima tj. inkvizitorima koji su djelovali usporedno s nadležnim biskupom.
Tijek Grgur IX. 1234. g. daje dominikancima "privilegiju" da budu inkvizitori, ali je ta ista privilegija 1246. protegnuta i na Franjevce. Time je osnovana inkvizicija heretičke opačine (lat. inquisitio haereticae pravitatis).
Postupak papinske inkvizicije Postupak papinske inkvizicije,Cijeli postupak papinske inkvizicije, kao i ostali podaci pod ovim podnaslovom, prenijeti su iz: Enciclopedia italiana di scienze, lettere ed arti, sub voce „Inquisizione“, str. 336-337; i The Encyclopedia of Religion (ed) Mircea Eliade, sub voce „The Inquisition“, New York 1987., str. 252.-253. jer nije određen samo jednim jedinim papinskim dokumentom, doživio je razvoj tijekom godina. Ipak, u cijelom razdoblju postojala je osoba inkvizitora koji je, čim je došao na mjesto koje mu je bilo određeno, morao pokazati pismo s punomoći za obavljanje te službe mjesnom vlastelinu, kojemu je objašnjeno koje su njegove dužnosti u zaštiti inkvizitora, pod prijetnjom izopćenja.
Potom je inkvizitor imenovao svoj sud koji se sastojao od jednog vikara, nekoliko povjerenika, nekoliko »dobrih ljudi« (lat. boni viri), nižih službenika (koje je davao mjesni vlastelin), zatvorske čuvare (ako je inkvizitor imao i svoj zatvor), bilježnike itd. Uz inkvizitora ili njegovog vikara uvijek je sjedio mjesni biskup ili njegov izaslanik. Inkvizitor nije mogao sam donijeti nijednu odluku, već uvijek uz suglasnost biskupa.
Prije nastavka postupka, bile su objavljene dvije odredbe: jedna o vjeri, koja je svima nalagala da prijave krivovjerce i njihove suradnike; a druga o milosti, koja je određivala razdoblje (obično od mjesec dana) u kojem je svaki krivovjerac koji se sam javio bio pomilovan. U isto vrijeme inkvizitor je započeo sa svojom službenom inquisitio.
Svi koje su javne izjave, tajna istraga, prijava ili izjave svjedoka optuživale za krivovjerje, dovođeni su pred inkvizitora. Osim u najtežim slučajevima, nije bio predviđen pritvor, nego su na upite inkvizitora odgovarali kao slobodni ljudi. Optuženi je najprije bio pozvan da dade prisegu nad evanđeljem »quod super facto haeresis, tam de se quam de omnibus aliis, puram, plenam et meram diceret veritatem.« Svaki svjedok (i optuženik) koji ne bi htio položiti prisegu nad evanđeljem, smatrao bi se lažnim svjedokom.
Optuženik je mogao odmah priznati svoje pogreške i u tom se slučaju zaključivao postupak. U suprotnom, ovisilo je o stanju tužbe kako će se nastaviti. Obično je za presudu bila dovoljna potvrda dvojice svjedoka, no nitko nije smio biti optužen »sine lucidis et apertis probationibus vel confessione propria.« U slučaju da nije bilo svjedoka, a inkvizitor je do informacije o nečijem krivovjerju došao svojom tajnom istragom, optuženi je morao priznati svoje krivovjerje kako bi ga osudili. Tu je dolazila do izražaja inkvizitorova vještina govora i navođenja optuženog na priznanje.
O toj vještini postoji svjedočanstvo inkvizitora Davida Habsburgovca koji navodi sljedeća sredstva uvjeravanja:
strah od smrti (optuženom je davano do znanja da će vjerojatno umrijeti ne bude li priznao); pritvor prijetnja o postojanju svjedoka posjet u pritvoru dvoje ljudi fideles et providi (obično pripadnika iste sljedbe koji su se obratili od krivovjerja) mučenje koje je, prema naputku pape Inocenta IV. Ad extirpanda (15. svibnja 1252.), smjelo biti uporabljeno samo u onim slučajevima u kojim postoje očiti dokazi (vehementer); a smjelo se primijeniti samo uz privolu mjesnog biskupa i nije se smjelo ponavljati. Priznanja dobivena pomoću mučenja morala su biti potvrđena i drugim dokazima. U slučaju da optuženik koji je bio mučen nije priznao prijestup, morao je biti pušten na slobodu i oslobođen optužbi. Ovom bulom, papa Inocent IV. samo je uskladio praksu papinske inkvizicije s tadašnjim svjetovnim sudstvom.
Optuženi je morao biti točno obaviješten o optužbama protiv njega, premda nije bio suočavan sa svjedocima. Ipak, morao je reći ima li nekih neprijatelja među ljudima, a svjedočanstva tih neprijatelja nisu smjela biti uzimana u obzir. Optuženi se smio braniti od optužbi, a od 14. stoljeća morao je imati i odvjetnika.
Pravnu borbu optuženi je mogao na dugo rastezati, jer nije bio ograničen broj svjedoka koje je mogao pozvati, a u konačnici, mogao se pozvati i na Svetu Stolicu, te pred njom zatražiti suđenje.
Prije proglašavanja presude, inkvizitor se morao savjetovati s porotom, koja je često bila i vrlo brojna, a sastojala se od »iskušanih ljudi« (lat. probi viri), koji su morali izreći svoje mišljenje o počinjenom prijestupu, o krivnji ili nevinosti, te o kazni. Inkvizitor i biskup, premda, čini se, nije bilo pravne obveze za to, obično su se pridržavali odluka porote.
Kakve su bile kazne, može se vidjeti iz primjera inkvizitora Bernarda di Guida u razdoblju od 1308. do 1323. On je u tom vremenu odredio 139 oslobađanja optuženika, 132 postavljanja križa (osuđenici su morali prišiti križeve u raznim bojama na svoju odjeću), 9 osuđenih na hodočašće u Svetu Zemlju, 143 na vojnu službu u Svetoj Zemlji, 307 na zatvor; 17 na zatvor da su kojim slučajem živi (u procesima protiv pokojnih krivovjeraca); 42 na predavanje u svjetovne ruke; 69 na iskapanja tijela (u procesima protiv pokojnih krivovjeraca); dvije na svođenje u niži stalež; dvije na izlaganje na ljestvama; jedna na progonstvo i 22 na uništenje kuće.
Presuda je morala biti izrečena javno uz posebnu ceremoniju koja se nazivala sermo generalis.
Ostali događaji oko papinske inkvizicije Papa Aleksandar IV. uključio je u nadležnost inkvizicije i čarobnjačke čine (magiju), ako oni 'zaudaraju na herezu' (quae saperant haeresim). Pape Nikola V. (1451.) i Inocent VIII. (1484.) proširile su slučajeve preljuba, konkubinata, svetogrđa, nedopuštene vjerske literature i lihve pod nadležnost inkvizitora. Među krivovjercima koji su bili podvrgnuti sudskim postupcima bili su albigenzi, katari, bogumili, valdežani, odmetnuti franjevci i templari (1307. – 1312.). U ovom posljednjem slučaju, primjerice, ponovno dolazi do izražaja kolika je u svemu bila uloga svjetovne vlasti. Postupke protiv templara iznudio je, a potom i provodio francuski kralj Filip IV. Lijepi, koji je inače bio u sukobu s papinstvom.Usp. Eliade, Mircea (ur.). 1987. The Encyclopedia of Religion, sub voce „The Inquisition“, New York U Njemačkoj, koja se inače odupirala inkviziciji, dominikanac Konrad von Marburg provodio je postupke koji se nisu mogli povezati s kasnijom papinskom inkvizicijom. Von Marburg je ubijen 1233. godinu dana prije prvog spomena nečeg što bi se moglo nazvati papinskom inkvizicijom.
Presude svjetovnih vlasti Suprotno uvaženom mišljenju, pogubljenja pojedinih poznatih ličnosti izvršile su svjetovne vlasti, a ne inkvizicija: talijanski renesansni filozof i dominikanac Giordano Bruno, spaljen na Rimskom trgu Campo de' Fori 17. veljače 1600. engleski protestantski reformator John Frith, spaljen na lomači u Smithfieldu izvan Londona 4. srpnja 1533. zbog odbacivanja nauka o čistilištu i transsupstancijaciji; Jan Hus, spaljen 6. srpnja 1415. u Konstanzi, Njemačka Lord Cobham, spaljen 1413. Louis de Berquin, spaljen na lomači 17. travnja 1529. u Parizu Girolamo Savonarola, spaljen 23. travnja 1498. na trgu Piazza della Signoria William Tyndale, spaljen 6. listopada 1536. U svim ovim slučajevima pogubljenje su izvršile svjetovne vlasti.
Protestantizam Poznati su primjeri brojnih katolika mučenih zbog njihove vjere od ruku protestanata, poput Marka Križevčanina, Melkiora Gradeca i Stjepana Pongraza (mučeni i ubijeni u Košicama 7. rujna 1619.). Tu je još, na primjer, i Fidel Sigmaringenski (mučen i ubijen 1622.) ili Ivan Sarkander kojega su protestanti 14. veljače 1620. tri sata rastezali, potom ponovno 17. veljače i konačno 18. veljače kad je i podlegao mukama. Razlika je bila samo u tome što kod njih nije bilo nikakva propisanog sudskog postupka, nego se radilo o arbitrarnim odlukama mjesnih protestantskih moćnika. Dokle je to moglo dovesti, pokazuje primjer münsterskog slučaja, kad je Jan Bockelson uveo u Münsteru obveznu poligamiju, pravdajući to vjerskim razlozima, te se oženio s 15 žena, među kojima i udovicom Matthysovom. Njegov suradnik Rothman zadovoljio se sa samo devet žena. Ovaj nasilno provođen zakon naišao je na snažan otpor. Pobuna je ugušena u krvi, a sve žene koje su odbile prisilno vjenčanje bile su podvrgnute mukama i pobijene. Prethodnik i učitelj Jana Bockelsona, Jan Matthys, iz grada je 1534. izgnao sve katolike, i to tek nakon što su ovoga protestantskog propovjednika umjereniji sljedbenici odgovorili od ubijanja svih nepokornih. Zaplijenio je sva njihova dobra, prekrstio sve one koji su ostali u gradu, zabranio privatno vlasništvo, uključujući i posjedovanje novca, te spalio sve knjige osim Biblije. U engleskoj su utamničeni, a potom 6. srpnja 1535. ubijeni, biskup John Fisher, te humanist i državnik Thomas More, samo zato što se nisu htjeli odreći katoličke vjere.
Bilješke
Kategorija:Inkvizicija