Kelti su skupni naziv za plemena i narode koji su živjeli na sadašnjim područjima Velike Britanije, Irske, Belgije, Francuske, Švicarske, sve do Ukrajine, a, miješajući se s drugim narodima, stigli su potom i do Panonije. Na prostoru današnje Hrvatske susreću se materijalni tragovi triju skupina Kelta. Istočni su Kelti Skordisci uglavnom u Posavini, a zapadni Taurisci oko slovenske granice. Na sjeveru su Boji u Međimurju, Prekomurju i Gradišću. Kelti jezično čine posebnu granu indoeuropske etnolingvističke porodice, keltsku skupinu. U kopnenom dijelu zapadne Europe bili su poznati pod imenom Gali, a područje njihovog naseljavanja Galija.
U antici su Rimljani u doba republike ostvarili prve dodire i prvi se put sukobili s Keltima već u sjevernoj Italiji gdje su se Gali u 6. i 5. stoljeću naselili sjeverno od rijeke Pada (Po). Potom su se Rimljani u daljem osvajanju današnje Francuske sukobili s glavninom Kelta u Galiji pod njihovim najjačim vojskovođom Vercingetoriksom, a o tim Galskim ratovima postoji niz rimskih zapisa sve do Cezara s puno detalja o Keltima među kojima je najpoznatiji i naopsežniji latinski tekst De bello Gallico u više svezaka koji je napisao Cezar.
Negdje oko 600. pr. Kr. plemena koja su se koristila željezom predvođena bogatim vođama iz Galije (Francuska) proširila su se do središnje Europe. Govorili su keltskim jezikom, pretkom ili davnim rođakom irskoga jezika kakva danas poznajemo. Bila je to skupina različitih naroda povezanih zajedničkim jezikom i sličnim izgledom, načinom odijevanja i života koje su Grci poznavali pod nazivom Keltoi, odnosno Kelti. Dugo su vremena dominirali srednjom i zapadnom Europom, a napadali su i Grčku i Rim. Proširili su se na jugozapad do Španjolske i Portugala, na istok do Ukrajine te Male Azije i na sjever do Velike Britanije i Irske. Zapise o Keltima možemo naći zahvaljujući starim rimskim i grčkim dokumentima, te srednjovjekovnim piscima iz Irske.
Jedan od važnijih zapisa o britanskim Keltima načinio je Tacit, rimski povjesničar i zet prvog rimskog namjesnika u Britaniji koji je napisao da je stanovništvo koje je živjelo u Britaniji barbarsko naglašavajući pritom da je razjedinjeno. Strabon, rimski geograf i povjesničar napisao je da je stanovništvo Britanije proizvodilo pšenicu, stoku, zlato, srebro, željezo, kositar, životinjske kože, robove i pse za lov. Važno je naglasiti da Rimljani nisu osvojili cijelu Britaniju, pa stoga nisu imali uvid u sva keltska plemena. Gaj Julije Cezar smatrao je da najciviliziraniji stanovnici žive u obalnim područjima Kenta gdje se on iskrcao. Cezar je vjerovao da najveći dio plemena u unutrašnjosti nije uzgajao pšenicu, nego je živio na mlijeku i mesu te se odijevao u životinjsku kožu. Najviše ga se dojmilo njihovo neustrašivo držanje u borbi. Nosili su duge keltske mačeve i borili se bez oklopa na tijelu. Cezar govori da svi Briti boje tijelo sačem koji im daje modru boju. Imaju dugu kosu i briju cijelo tijelo osim glave i gornje usnice.
Povijest thumb|360px|left|Pregled halštatske i latenske kulture: Kelti (lat. Celtae i Galli,Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Kelti grč. κελτοί)Istarska enciklopedija (LZMK) - Kelti su skupina indoeuropskih narodâ, naseljenih potkraj II. i u poč. I. tisućljeća pr. Kr. na prostranu području sjeverno od Marne. Matični prostor bile su im današnje Njemačka i Francuska, odnosno prostor zapadne hallstattske kulture, odakle se sred. I. tisućljeća pr. Kr. sele prema istoku i zapadu, gdje preslojavaju starosjedioce. Odatle je počelo njihovo širenje na jug, po Galiji (Gali) i Pirenejskome poluotoku (Keltiberi). Za velike seobe u V. st. pr. Kr. prešli su u Britaniju, proširili se po zapadnoj i srednjoj Njemačkoj, osvojili gornju Italiju (Gallia Cisalpina) i 387. pr. Kr. prodrli do Rima. Osvojili su Rim, ali su ga i napustili nakon što im je plaćena otkupnina. Posebno ih je privlačilo bogatstvo Italije i Grčke. Pod utjecajem grčke i etrurske umjetnosti vladajući sloj kasnohallstattskih "knezova" stvara latensku kulturu (La Tenne) mlađega željeznoga doba. Tijekom V. st. pr. Kr. mijenjaju naoružanje i način borbe (od kratkoga bodeža prelaze na dugi mač, koplje, veliki drveni ili kožni štit s metalnim umbom), nošnju i ukrase, koriste se lončarskim kolom u izradbi keramike. U pisanim se izvorima spominju kao opasni ratnici, osvajači i pljačkaši, što dokazuju mnogobrojni grobovi s oružjem.
Daljnji valovi Kelta prelili su se po južnoj Njemačkoj i Češkoj (Boji) te po Panoniji. Odatle su 280. pr. Kr. krenuli u Traciju i Makedoniju, iduće su godine stigli do Delfa. Godine 279. pr. Kr. napali su Apolonovo svetište u Delfima, ali neuspješno. Nakon toga dio Kelta prešao je preko Grčke i Makedonije 278. pr. Kr. u Malu Aziju, gdje su se trajno naselili (Galati ili Galaćani). Dio se vratio u srednje Podunavlje (Skordisci). Na poč. III. st. pr. Kr. prekrivali su prostor od Atlantskoga oceana do Karpata, od sjeverne Europe do Sredozemlja. Tako je nastao jedinstven kulturni krug, u kojem je prevladavala latenska kultura, kojoj su nositelji bili Kelti i plemena što su potpala pod njihovu vlast. U zemljama u kojima su se naselili Kelti su se etnički izmiješali sa starosjediocima, osobito s Venetima i Ilirima. Tijekom III. st. nastaju središta njihove moći, utvrđena naselja (lat. oppida), zaštićen zidinama građenim kamenjem, zemljom i drvenom armaturom. Kovali su novac po uzoru na helenističke kovnice i koristili se pismom susjednih naroda. Imali su razvijen lončarski, tkalački i kovački obrt. Umjetnički obrt bio je na velikoj visini. Srednju Europu Kelti su upoznali s upotrebom lončarskoga kola i žrvnja. Za keltski društveni poredak značajan je istaknuti položaj plemića i svećenika. U pohodima 58. do 51. pr. Kr. Cezar je osvojio Galiju i u spisu Komentari o galskom ratu donio mnogo važnih kulturnopovijesnih podataka o Keltima. U I. st. uglavnom su sva područja koja su nekoć nastavali Kelti osvojili Rimljani i Germani.
Društvo
Keltska plemena imali su tri glavne klase: ratnike, druide i ratare. Ratovanje je bilo važan dio života pa su ratnici sa sofisticiranim oružjem pripadali aristokraciji. Rimljani su identificirali 12 plemena u dijelovima Britanije koje su osvojili. U svakom je plemenu na jednom kraju društvenog spektra bila aristokracija koja je vjerojatno bila oslobođena svakodnevnih poslova u polju, a na drugom kraju bili su ratari. U društvenoj organizaciji izdvaja se svećenički stalež druida, koji ima (donekle slično indijskim brahmanima) i snažnu javnu i opću kulturnu funkciju. Druidi su bili svećeničko društvo mudraca ili proroka koji su, osim što su podučavali mladež, mogli donositi i presude u sporovima među odraslima. Oni su imali javnu ulogu u zajednici i za to su bili plaćeni u novcu ili naravi. Cezar je vjerovao da su imali svetišta u prirodi, u hrastovim šumama, gdje su Mjesec i hrastova stabla (i katkad imela) igrali važnu ulogu u njihovim obredima. Bili su i vjerske vođe koji su često vladali životom i smrću ostalih pripadnika plemena. Druidi su razvili i vlastito (isprva tajno) ogamsko pismo. Ratari su uzgajali stoku i obrađivali zemlju željeznim oruđem te održavali kompletno gospodarstvo. Kelti su živjeli u utvrđenim logorima zvanima hillfort. Iako su građene za obranu, te utvrde su i ujedno i mjesto trgovine i vjerska svetišta-neke su čak prerasle i u gradove. Svako je pogansko keltsko pleme imalo svoga kralja, a možda čak i svoje bogove. Vješti metalci vjerojatno su imali visok status. Cezar je bio prvi koji je opisao i tamošnje žene, te je ustvrdio da ih dijele skupine od 10 do 12 muškaraca, uglavnom očeva i sinova.Opća i nacionalna enciklopedija - Kelti
Religija mini|250px|lijevo|Ilustracija druida iz knjige The Costume of the Original Inhabitants of the British Islands S.R. Meyricka i C.H. Smitha (1815.) Glavna su vrela za poznavanje keltske religije djela antičkih pisaca (Posejdonije, Cezar, Lukan), tekstovi na irskom i velškom nastali nakon pokrštavanja, arheološki nalazi (svetišta, grobovi, prikazi bogova), epigrafski spomenici te pučka predaja. Zabilježeno je više od 300 imena keltskih bogova, no samo su dva zajednička svim Keltima: vrhovni bog Lug (Lugus, Lugos; njegovo ime nose gradovi Lyon, Leiden i dr.) i božica majka (matrona, u Walesu Modron). Nebeski je otac u Irskoj vjerojatno bio Dagda (dobri bog), a kod Gala Taranis (bog groma). Bog podzemlja kod Gala znan je kao Sucellos, a bog rata je Esus. Rogato božanstvo Cernunnos gospodar je divljih životinja. Galski bog Ogmios dovodi se u svezu s irskim bogom Ogmom koji je, prema predaji, izumio pismo kojim se se služili druidi (ogamsko pismo). Božica Danu mati je irskih bogova a božica Don velških. Irska božica Birgit (u galskoj predaji Brigantija, u velškoj Caridwen) zaštitnica je pjesništva i svih umijeća. Epona je božica konjâ (u Galiji i Britaniji štovali su je i rimski vojnici); u Walesu joj odgovara Rhiannon, a u Irskoj Macha. I zemlja se shvaćala kao božanstvo. Kelti su uz to štovali vile, patuljke, svete izvore i dr. te vjerovali u zagrobni život. U keltskoj religiji važnu je ulogu imalo svećenstvo.
Božica medvjeda je Artio, a bog vatre Granus. Poznata su i keltska božanstva u Britaniji i Irskoj (majka bogova i božanstvo plodnosti Anu, bog neba Ehu Oll-athair, bog kovačkog umijeća Goibniu, božica vatre i pjesništva Birgit, bog mora i pomoraca Manannan i dr.). Uz najpoznatija božanstva, poznat je i cijeli niz lokalnih božanstava, a posebno je bilo razvijeno vjerovanje u vile, patuljke, svete izvore i sl. Prastara vjerovanja, legende, mitovi i epovi pokazuju sličnost s najstarijim indoeuropskim duhovnim tvorbama. Osobito se štovalo pjesništvo. Druidi nisu ostavili pisane zapise pa su njihovi obredi obavijeni velom tajne. Kelti su štovali mnoge bogove i duhove, drveća, stijena i planina. Jedan od najstarijih bogova bio je Cernunno, poznat kao gospodar zvijeri. Često se prikazivao s rogovima ili s rogatim životinjama, kao što su jeleni. Često se prikazivao i kako nosi zlatne torce i smatra se da predstavlja plodnost i obilje. Poganskim Keltima glava je bila jako važna, kao i broj "3". Jedan od običaja bio je odrezati glavu mrtvom neprijatelju, objesiti je o konjske uzde, a zatim je javno izložiti. To je možda bilo stoga što su druidi vjerovali da je čovjekova duša u njegovoj glavi i mora se pokoriti.
Mitovi
Poganski Kelti su imali bogatu usmenu predaju. Njihove priče obuhvaćaju mitove o moćnim bogovima, kao što su velški Bran Blaženi i irski Dagda (otac bogova), legende o neustrašivim ratnim junacima, kao što je Cuchulainn i kralj Artur, te priče o magičnim stvorenjima iz podzemnog svijeta. Budući da Kelti nisu imali pisani jezik, redovnici su kasnije zapisali priče za buduće naraštaje.Prva pisana legenda o velškom čarobnjaku Merlinu govori da je on bio keltski dječak čiji je otac bio vrag. Vrlo rano je otkrio da može proricati budućnost. U kasnijim pričama pojavljuje se kao čarobnjak i učitelj engleskog kralj Artura.
Pismo i kalendar Za razliku od mnogih ondašnjih naroda Europe, Kelti su znali za pismo i ostavili su bezbroj epigrafskih dokumenata. Koristili su 4 tipa slova: grčka (posebno na jugu Francuske), iberijska, etrurska i latinična. Najduži je poznati natpis Galski kalendar (Calendrier de Coligny) pronadjen u Apolonovom hramu u francuskom mjestu Coligny, departman Ain, s nekih 200 redova.