mini|600px|Karta sudionika Drugog svjetskog rata: * Tamno zelena: Saveznici u Drugom svjetskom ratu prije Napada na Pearl Harbor, uključujući kolonije i okupirane zemlje. * Svijetlo zelena: Zemlje saveznici, koje su se uključile u rat poslije japanskog Napada na Pearl Harbor. * Plavo: Sile Osovine i njihove kolonije * Sivo: Neutralne zemlje tijekom Drugog svjetskog rata ** Tamno zelene točkice: zemlje koje su prvotno bile neutralne, ali su tijekom rata anektirane u SSSR ** Svijetlo zelene točkice: zemlje koje su tijekom rata prešle iz Sila Osovine na stranu Saveznika ** Plave točkice: zemlje koje su nakon što su ih osvojile Sile Osovina postale njihove marionete Saveznici (eng. Allies) ili Savezničke sile (Allied Forces) je izraz kojim se ispočetka neslužbeno, a kasnije službeno koristilo za savez država na čelu s Velikom Britanijom, Republikom Kinom, Sovjetskim Savezom i Sjedinjenim Američkim Državama koji je u Drugom svjetskom ratu pobijedio Sile Osovine.
Predratna savezništva Savez država koji će se suprotstaviti Osovini svoje je izvorište imao u dvjema preživjelim članicama Antante iz Prvoga svjetskog rata – Velikoj Britaniji i Francuskoj. Treći član izvorne Antante – Rusko Carstvo – nakon listopadske revolucije preobrazilo se u diplomatski izolirani i ispočetka prema Antanti izuzetno neprijateljski raspoložen Sovjetski Savez. Sjedinjene Američke Države, koje su se Antanti priključile 1917. godine i bile jednom od četiriju velikih sila na Versajskoj mirovnoj konferenciji, vrlo su brzo odlučile zbog izolacionizma napustiti sve vojne i političke saveze. Italija – također priznata kao jedna od sila pobjednica se – pak, postupno počela udaljavati od svojih saveznika, pogotovo nakon što je 1922. godine na njezino čelo došao fašistički režim na čelu s Benitom Mussolinijem.
Raspadu ratnog savezništva bitno je pridonijelo uvjerenje da je Njemačka tako temeljito poražena te u bliskoj budućnosti neće predstavljati opasnost po svjetski mir i sigurnost ratnih pobjednika, kao i uvjerenje da će novostvorena Liga naroda svojim diplomatskim mehanizmima uspješno spriječiti izbijanje novih kriza i ratova, učinivši tako nekadašnje vojne i političke saveze nepotrebnim. S druge strane se 1920-ih počelo javljati sve veće razilaženje među Britanijom i Francuskom, s obzirom na to da su Britanci u skladu s tradicionalnom politikom sjajne izolacije i načela ravnoteže sila držali da Francuska kao kontinentalna sila ne smije dominirati Europom. Francuska se, pak, zbog postojanja granice s Njemačkom, nastojala osigurati s pojačanim utjecajem na njemačke istočne susjede i stvaranjem vojnih aranžmana i saveza od kojih je najpoznatija Mala Antanta.
Britanija i Francuska svoja su neslaganja nastavili i nakon dolaska Adolfa Hitlera na vlast u Njemačkoj, pri čemu su britanske vlade nastojale novi nacistički režim odobrovoljiti politikom ustupaka (appeasament), dok je Francuska bila nešto aktivnija pa je početkom 1930-ih nastojala kao svog saveznika pridobiti Sovjetski Savez.
Savez Britanije i Francuske ponovno je počeo jačati tek s Abesinijskim ratom, koga su obje države shvatile kao početak nastojanja Italije za proširenjem na račun njihovih kolonijalnih imperija. Mussolinijev režim se, pak, počeo povezivati s Njemačkom, pa je tako 1936. godine stvoren začetak Osovine.
Pokušaji britanskih i francuskih diplomata da u svoj savez uključe druge države u Europi nisu urodili plodom. Nesuglasice između Poljske i Čehoslovačke s jedne, te Poljske i Sovjetskog Saveza s druge strane su, pak, spriječile stvaranje jedinstvenog fronta koji bi se suprotstavio Hitlerovoj politici za vrijeme sudetske krize 1938. godine.
Da će savez morati ući u rat je postalo jasno nakon što je u proljeće 1939. godine Hitler pogazio Münchenski sporazum i okupirao, a potom raskomadao Čehoslovačku. Ubrzo nakon toga, kao i talijanske okupacije Albanije, su zapadne sile reagirale davanjem garancija o nezavisnosti Poljske, Rumunjske i Grčke. Od svih tih zemalja je, međutim, jedino Poljska to iskoristila za ulazak u formalni vojni savez s Britanijom i Francuskom, te su tako 3. rujna 1939. godine te tri države bile jedine važnije članice Saveznika u Drugom svjetskom ratu.
Saveznici u prvim godinama rata
Britanija i Francuska su vrlo brzo izgubile svog jedinog saveznika, s obzirom na to da je Poljska pregažena za mjesec dana, iako će se na strani Saveznika kasnije boriti snage poljske vlade u izbjeglištvu.
Kasnije su se Saveznicima uglavnom priključivale države nakon napada osovinskih snaga - Norveška nakon njemačke invazije u travnju, a Belgija, Nizozemska i Luksemburg u svibnju 1940. godine. To, međutim, nije imalo velike koristi za saveznike, s obzirom na to da su te države bile pregažene; jedini izuzetak su bili netaknuti resursi u belgijskim i nizozemskim kolonijama.
Međutim, to je sve izblijedilo nakon što je u lipnju 1940. godine kapitulirala Francuska. Novi francuski režim - prozvan vichyjevskim - je preuzeo kontrolu nad većim dijelom francuskog kolonijalnog imperija, učinivši Britaniju jedinom važnijom članicom Saveznika. Unatoč toga što se smatrala osamljenom, Britanija se nastavila boriti, ohrabrena pobjedom u bitki za Britaniju.
Zbog talijanskog napada se u listopadu 1940. godine Saveznicima priključila i Grčka, ali je i ona ubrzo pregažena, kao i Kraljevina Jugoslavija u travnju 1941. godine.
Rat je svoju prekretnicu, pak, dobio kada je u lipnju 1941. godine Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez. Nade Hitlera da će se Britanija iz ideoloških razloga priključiti tom pohodu su se izjalovile. Umjesto toga Britanija je u Sovjetskom Savezu vidjela dragocjenog saveznika, koji je ne samo na sebe preuzeo glavnu zadaću vođenja rata, nego na stranu Saveznika uz svoje ljudske i druge resurse stavio komunističke i druge prosovjetske pokrete u Europi i svijetu.
Veliki savez je svoj konačni oblik dobio u prosincu 1941. kada su poslije japanskog napada na Pearl Harbor Njemačka i Italija objavile SAD. Tako se Britaniji i Sovjetskom Savezu priključila najveća, najmoćnija i ratom dotada netaknuta sila. Pokraj svojih ljudskih i drugih resursa, SAD su uz pomoć svog političkog utjecaja na stranu Saveznika stavile i veliki broj država Latinske Amerike.
Japanski napad na SAD je istodobno na stranu Saveznika doveo i mnogoljudnu Kinu, koja je od 1937. godine bila u ratu s Japanom. Zbog toga kineski povjesničari smatraju upravo Kinu prvom državom - članicom Saveznika, odnosno kako je Drugi svjetski rat počeo 1937. godine.
Velika trojka
250px|desno|mini|Velika trojka za vrijeme Teheranske konferencije u studenom 1943. godine
Ulaskom SAD u rat se konačno formirala srž saveza, koji će kasnije biti neformalno poznat kao Velika trojka, odnosno u kome će se sve ključne odluke donositi savjetovanjem triju velikih vođa - britanskog premijera Winstona Churchilla, sovjetskog vođe Josifa Staljina i američkog predsjednika Franklina Delana Roosevelta.
Iako je taj savez, kao i svi savezi, bio prije svega motiviran interesima - u slučaju Britanije i Sovjetskog Saveza vlastitim opstankom, a u slučaju SAD nastojanjem da se ostvari svjetska dominacija u poratnom svijetu - njegovi ključni članovi su mu nastojali dati svojevrsno ideološko opravdanje. Za to je poslužila tzv. Deklaracija Ujedinjenih naroda s početka 1942. godine, kojom su članice Saveznika prihvatile načela Atlantske povelje, koju su donijele Britanija i tada još neutralne Sjedinjene Američke Države u kolovozu 1941. godine. Ta je deklaracija kasnije poslužila kao model temeljem koga će se stvoriti današnja Organizacija Ujedinjenih naroda, odnosno mnoge važne institucije poratnog svijeta.
Odnosi među Saveznicima nikada nisu bili potpuno skladni, ali se za vrijeme samog rata, a pogotovo u trenutcima kada su Sile Osovine bile na vrhuncu moći, izbjegavalo javno izražavanje nesuglasica, a članice Velike trojke su bile spremne na ponekad bolne ustupke svojim saveznicima. Tako su SAD, na primjer, unatoč daleko veće popularnosti rata protiv Japana među vlastitom javnošću, odmah donijele odluku da se prvo porazi Njemačka, što je bilo u interesu Britanije i Sovjetskog Saveza. Staljin je, s druge strane, formalno ukinuo Kominternu kako bi savez učinio prihvatljivim svojim saveznicima, kao i antikomunističkom dijelu njihove javnosti. I Britanija i SAD su, pak, pokazale razumijevanje prema odluci Sovjetskog Saveza da radi izbjegavanja rata na dvije bojišnice održi svoju neutralnost u odnosu na Japan odnosno ne uđe u pacifički rat nakon napada na Pearl Harbor.
Nesuglasice među Saveznicima su uglavnom, pogotovo na početku saveza, bile uglavnom praktičke prirode. Tako je Staljin, suočen s njemačkom ofenzivom na istočnom bojištu u ljeto 1942. inzistirao da zapadni saveznici otvore drugu bojišnicu u Zapadnoj Europi. Taj je zahtjev kasnije postao manje važan promjenom situacije na bojišnici, odnosno iskrcavanjem Saveznika u Sjevernoj Africi i Italiji.
Nesuglasice su postojale i među samim zapadnim saveznicima, pa su SAD 1942. godine smatrale da Saveznici moraju podilaziti vichyjevskoj Francuskoj, za razliku od Britanije koja je podržavala Slobodne Francuze.
Iako su se nesporazumi pooštrili pred sam slom Sila Osovine u Europi - pri čemu je najzorniji primjer postojanje dvije poljske vlade nakon što je Poljska oslobođena uz pomoć Crvene Armije 1944. godine - savez je ostao čvrst do samog kraja.
Prema zamislima Velike trojke, u njihov isključivi klub su se nakon oslobođenja trebali priključiti Francuska (što je bilo u interesu Britanije) i Kina (na čemu su ustrajavale antikolonijalistički raspoložene SAD). Dok je Francuskoj nakon rata 1945. godine priznat formalno status velike savezničke sile, u slučaju Kine to nije bilo moguće praktično izvesti zbog neprevladanih sporova između nacionalista Čang Kaj Šeka i komunista Mao Ce Tunga – frakcije koje će vrlo brzo Kinu uplesti u krvavi građanski rat.
Saveznici poslije rata
Savezništvo Velike trojke je s nestankom Sila Osovine vrlo brzo izgubilo svoju svrhu postojanja, ali su se prvih poratnih godina određeni oblici suradnje održali, prvenstveno u oblastima kao što su okupacija Njemačke, repatrijacija i zbrinjavanje izbjeglica, odnosno suđenja ratnim zločincima od čega su najpoznatiji Nürnberški proces i Tokijski proces.
Međutim, nakon što su ta praktična pitanja riješena, nesuglasice po pitanju poratnog uređenja svijeta su Sovjetski Savez i njegove zapadne saveznike odvele na suprotne strane, odnosno u otvoreno neprijateljstvo koje je bilo poznato kao hladni rat.
Nadnevci nakon kojih su se pojedine države priključile Saveznicima
Nakon njemačkog napada na Poljsku
20px|Flag of Poland (1928–1980) Poljska: 1. rujna 1939. : 3. rujna 1939. (uključujući Indijsko Carstvo & Krunske kolonije) Francuska: 3. rujna 1939. : 3. rujna 1939. : 3. rujna 1939. : 4. rujna 1939. 20px Južna Afrika: 6. rujna 1939. 20px Kanada: 10. rujna 1939.
Nakon završetka Lažnog rata : 9. travnja 1940. : 10. svibnja 1940. : 10. svibnja 1940. : 10. svibnja 1940. 20px Grčka: 28. listopada 1940. 20px Kraljevina Jugoslavija: 6. travnja 1941. : 22. lipnja 1941. Tanu Tuva: 25. lipnja 1941.
Nakon napada na Pearl Harbor
: 7. prosinca 1941. : 8. prosinca 1941. 20px Dominikanska republika: 8. prosinca 1941. : 8. prosinca 1941. : 8. prosinca 1941. : 8. prosinca 1941. : 8. prosinca 1941. 20px Sjedinjene Američke Države: 8. prosinca 1941. Republika Kina: 9. prosinca 1941. : 9. prosinca 1941. : 9. prosinca 1941. Čehoslovačka (izbjeglička vlada) : 16. prosinca 1941.
Nakon Deklaracije o Ujedinjenim narodima
20px Meksiko: 22. svibnja 1942. : 22. kolovoza 1942. 20px Etiopija: 14. prosinca 1942. 20px Irak: 17. siječnja 1943. (okupiran od Saveznika 1941.) 20px Bolivija: 7. travnja 1943. 20px Iran: 9. rujna 1943. (okupiran od Saveznika 1941.) Italija: 13. listopada 1943. (bivša članica Osovine) : 26. studenog 1943. : 27. siječnja 1944.
Nakon Dana D
: 25. kolovoza 1944. (bivša članica Osovine) : 8. rujna 1944. (bivša članica Osovine) : 21. rujna 1944.