Ivan Meštrović (Vrpolje, 15. kolovoza 1883. – South Bend, Indiana, SAD, 16. siječnja 1962.) bio je hrvatski kipar, arhitekt i književnik.
Bio je najistaknutiji kipar hrvatske moderne skulpture i svojedobno vodeća osoba umjetničkoga života u Zagrebu. Školovao se u klesarskoj radionici Pavla Bilinića u Splitu i na Akademiji u Beču, gdje se formirao pod utjecajem secesije. Putovao je Europom i upoznavao djela antičkih i renesansnih majstora, osobito Michelangela, te francuskih kipara Augustea Rodina, Antoinea Bourdellea i Aristidea Maillola.LZMK / Proleksis enciklopedija: Meštrović, Ivan, pristupljeno 31. kolovoza 2016. Bio je začetnik i ideolog nacionalno-romantične skupine Medulić (zagovarao je stvaranje umjetnosti nacionalnih obilježja nadahnute junačkim narodnim pjesmama). Za vrijeme Prvoga svjetskoga rata živio je u emigraciji. Nakon rata vratio se u domovinu i tada je započelo dugo i plodno razdoblje njegove kiparske djelatnosti i pedagoškoga rada. Godine 1942. emigrirao je u Italiju i zatim 1943. godine u Švicarsku, a 1947. godine u Sjedinjene Američke Države. Bio je profesor kiparstva na Sveučilištu u Syracusi i potom od 1955. godine u South Bendu.
Većina njegovih ranih djela, simbolične tematike, oblikovana je u duhu secesije (Timor Dei, 1905.; Izvor života, 1907.; Sjećanje, 1908.): neka pokazuju impresionističke nemirne površine, nastale pod utjecajem Rodinova naturalizma (Zdenac života iz 1905., postavljen ispred zgrade HNK u Zagrebu 1912.), a druga, oživljavajući nacionalni mit, postaju stilizirana monumentalna plastika (Kosovski ciklus, 1908. – 1910.). Prije Prvoga svjetskoga rata napustio je patetičnu epsku stilizaciju izražavajući sve više emotivna stanja, o čemu svjedoče drveni reljefi biblijske tematike izrađeni u kombinaciji arhajskoga, gotičkoga, secesionističkog i ekspresionističkoga stila. U djelima iz 1920-ih i 1930-ih prevladava klasična sastavnica: u tom je razdoblju izveo velik broj javnih spomenika snažnog plastičnog izraza, naglašena i čitljiva obrisa (Grgur Ninski i Marko Marulić u Splitu; Andrija Medulić, Andrija Kačić-Miošić i Josip Juraj Strossmayer u Zagrebu; Indijanci u Chicagu). Posebno mjesto u njegovu opusu zauzimaju portreti.
Djela snažne plastične vrijednosti ostvario je u graditeljsko-kiparskim spomenicima i projektima, uglavnom centralnoga tlocrta (mauzolej obitelji Račić u Cavtatu, mauzolej obitelji Meštrović u Otavicama, Dom hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu, spomenik Neznanom junaku na Avali u Beogradu). Projektirao je također spomen-crkvu kralja Zvonimira u Biskupiji kraj Knina nadahnutu starohrvatskim crkvicama i reprezentativnu obiteljsku palaču, danas Galeriju Ivana Meštrovića, te obnovio stari Kaštelet ili Crikvine u Splitu.
Njegov izniman kiparski talent očituje se u lirskoj i dramskoj ekspresiji ljudskoga tijela, što ga svrstava među istaknute osobnosti svjetske umjetnosti prve polovice 20. stoljeća i nesumnjivo među najistaknutije hrvatske umjetnike čije je djelo u svoje doba doživjelo svjetska priznanja. Slikao je u ulju (Moja mati, 1911.), pisao eseje (Moji razgovori s Michelangelom, 1926.), memoare o javnome i političkom životu svojega doba (Uspomene na političke ljude i događaje, 1969.) i pripovijetke (Ludi Mile, 1970.).
Godine 1952. godine poklonio je hrvatskom narodu Galeriju i Kaštelet u Splitu, Atelijer Meštrović u Zagrebu i obiteljsku grobnicu, crkvicu Presvetog Otkupitelja u Otavicama u kojoj je po vlastitoj želji pokopan.
U Vrpolju je 1972. godine otvorena Spomen galerija "Ivan Meštrović" s četrdesetak njegovih djela.
Životopis minijatura|lijevo|Obiteljska kuća Ivana Meštrovića u Otavicama
Ivan Meštrović stjecajem okolnosti rođen je u Vrpolju, u Slavoniji, 1883. godine, ali je svoje djetinjstvo proveo u selu Otavice u Dalmaciji, odakle i potječe. Rođen je u seoskoj katoličkoj obitelji, a njegova religioznost oblikovala se pod utjecajem pučke religioznosti, Biblije i kasnog Tolstoja. Kao dijete, Meštrović je slušao epsku poeziju, narodne pjesme i povijesne balade, dok je čuvao ovce.
Sa šesnaest godina, majstor Pavao Bilinić, kamenorezac iz Splita, prepoznao je njegov dar i uzeo ga je za šegrta. Njegov umjetnički talent razvio se gledanjem znamenitih građevina Splita, uz pomoć pri školovanju Bilinićeve supruge, koja je bila profesorica u srednjoj školi. Uskoro, pronašli su jednog bečkog vlasnika rudnika, koji je financirao Ivanovo preseljenje i školovanje u Beču. Morao je u najkraćem roku naučiti njemački jezik i prilagoditi se novoj sredini, ali je unatoč brojnim problemima završio studij.
Svoju prvu izložbu priredio je 1905. godine u Beču sa skupinom Secesija, uz primjetan utjecaj stila Art Nouveau. Njegov rad je ubrzo postao popularan i Meštrović počinje zarađivati dovoljno za sudjelovanje na međunarodnim izložbama, na koje je putovao sa svojom suprugom Ružom Klein.
200px|mini|desno|<center>Zdenac života (iz 1905. godine; spomenik postavljen 1912. godine na Trgu Republike Hrvatske ispred HNK u Zagrebu)<center>
Godine 1907. izradio je alegorijski Reljef na palači Poppović. To je prva Meštrovićeva javna plastika. Izradio ju je po narudžbi od trgovca Poppovića, koji je bio vlasnik i naručitelj građevine, a bio je trgovac bojama i žitom. Meštrović je na reljefu predstavio sve te segmente njegove trgovine. Reljef na palači Poppović jedino je Meštrovićevo sačuvano djelo u bojanoj keramici.Anja Cerar/Dnevnik/HRT: Kako zaštititi 'Seljake' Ivana Meštrovića, HRT. 21. travnja 2020. Pristupljeno 12. listopada 2020.
Ostavivši u svojem bečkom atelieru Tomu Rosandića kojeg je još 1900. godine upoznao u Bilinićevoj splitskoj radionici, Meštrović se 1908. godine seli u Pariz, gdje iznajmljuje studio na Montparnasseu i uspijeva izraditi više od pedeset skulptura u dvije godine.Ivan Meštrović, Put u Italiju: Biografija , preuzeto 27. travnja 2012. Skulpture napravljene u tom razdoblju, donose mu međunarodni ugled. U Beograd se seli sa ženom na nekoliko mjeseci 1911. godine, a ubrzo potom u Rim, gdje je proveo naredne četiri godine studirajući skulpture antičke Grčke. Na Svjetskoj izložbi umjetnosti, održanoj 1911. godine u Rimu, pobjeđuje i dobiva prvu nagradu za kiparstvo, postaje popularan i stječe naklonost talijanske i strane kritike.
Prvi svjetski rat Sarajevski atentat, 28. lipnja 1914. godine, Meštrovića zatječe u Veneciji na XI. međunarodnoj izložbi, gdje je bilo izloženo 36 Meštrovićevih radova te se s ocem i suprugom Ružom brodom vratio u Split, ali već je na brodu imao osjećaj da ga prate.Mladinić, Norka Machiedo, Prilog proučavanju djelovanja Ivana Meštrovića u Jugoslavenskom odboru // ČSP, br. 1. (2007.), str. 133.–156. , preuzeto 27. travnja 2012. Nakon povratka u Split, prijatelj mu je potvrdio sumnju i upozorio ga o namjeri austro-ugarskih vlasti da ga uhite pa je napustio Split i domovinu talijanskim brodom Ancona, desetak dana prije izbijanja rata. Tijekom Prvoga svjetskog rata, putovao je kako bi sudjelovao na izložbama u Parizu, Cannesu, Londonu i Švicarskoj. Godine 1915. priredio je samostalnu izložbu (One-man-show) u Albert i Victoria muzeju u Londonu, gdje se do tada nije nikada priredila slična izložba jednome živućem umjetniku.
Jugoslavenski odbor Meštrović je bio aktivan i djelovao je na osnivanju Jugoslavenskoga odbora. Tada je, kao i mnogi njegovi vršnjaci u to vrijeme, a poznavajući teško stanje u Dalmaciji, smatrao kako je jedino rješenje za oslobođenje od Austro-Ugarske osnivanje samostalne, demokratske države južnih Slavena.
mini|200px|<center>Spomenik Grgura Ninskog u Splitu (1929.)<center>
Nakon Prvoga svjetskog rata Nakon Prvoga svjetskoga rata vratio se kući i upoznao drugu ljubav svog života, Olgu Kesterčanek, s kojom se civilno vjenčao u Čakovcu 17. listopada 1928. godine. Imali su četvero djece – Martu (1924. – 1949.), koja je rođena u Beču i Tvrtka (1925. – 1961.), Mariju (1927. – 2023.) i Matu (1930. – 2025.), koji su rođeni u Zagrebu, kamo su se preselili 1922. godine. Kasnije su zimske mjesece provodili u svojoj palači u Zagrebu, a ljetne u kući napravljenoj 1930-ih godina na Mejama u Splitu. Postao je profesor na Visokoj umjetničkoj školi u Zagrebu, te nastavio s izradom velikoga broja djela. U to razdoblje spada i njegov rad s Jurjem Škarpom na Mauzoleju obitelji Račić u Cavtatu.
Putovanja po čitavome svijetu su se nastavila, izlagao je svoja djela u Bruklinskom muzeju (1924.), Chicagu (1925.), kao i u Egiptu i Palestini 1927. godine.
Na njegovim nastupima diljem SAD-a ga je kao dio glazbene pratnje pratio poznati hrvatski operni pjevač i glazbeni pedagog Nikola Zaninović.
Drugi svjetski rat Mile Budak pokušavao ga je nagovoriti da posjeti Antu Pavelića te se vrati na profesorsko mjesto na Likovnoj akademiji, što je Meštrović odbio. U Zagreb dolazi 6. listopada 1941. s Jozom Kljakovićem kako bi nabavio putovnicu te s obitelji napustio NDH. Zbog svojih je stavova bio uhićen te je četiri mjeseca proveo u državnom zatvoru na Savskoj cesti. U zatvoru je započeo prevoditi grčku dramu „Demetra”; s tim je prestao kad je poručnik njemu i Kljakoviću započeo krijumčariti papir i kredu.
Za njegovo oslobađanje intervenirao je i Alojzije Stepinac, koji je posredovao kod papinog izaslanika. Meštrović je iz zatvora pušten 13. siječnja 1942. godine, a nakon toga bio je i u kućnome pritvoru do 12. ožujka iste godine. Nakon što se Eugen Dido Kvaternik oglušio o Pavelićevu naredbu po kojoj je trebao Meštroviću izdati vizu za odlazak iz zemlje, Pavelić je osobno potpisao Meštrovićevu putovnicu, te on 20. lipnja 1942. odlazi u Italiju. Prvo odlazi u Veneciju zbog izlaganja na Venecijanskome Bijenalu, a zatim u Rim gdje je radio na uređenju Zavoda svetog Jeronima.
U Rim je stigao 25. lipnja (tu mu se je za Božić iste godine pridružila obitelj, supruga Olga i djeca Tvrtko, Mate i Marija dok je kćer Marta ostala sa svojim suprugom Vanjom Šrepelom u Hrvatskoj), a potom u Švicarsku u ljeto 1943. godine. U Švicarskoj živjeli su prvotno u Gstaadu te u Lausannei i potom u Ženevi.Mate Meštrović, U vrtlogu hrvatske politike: kazivanje Peri Zlataru, Golden marketing, Zagreb, 2003., , str. 42. Cijela njegova obitelj nije se uspjela izvući pred naletima rata – njegova prva žena Ruža Klein umrla je 1942. godine u Zagrebu. Njegovoga 86-godišnjega strica Iliju Meštrovića četnici su u Otavicama živa bacili u zapaljenu kuću.Marko Curać, Dr. Zdravko Dizdar: Opet će Srbija krenuti na Hrvatsku i Vukovar, ne suprotstavi li se Hrvatska rehabilitaciji četništva, Hrvatski tjednik, hkv.hr, 1. travnja 2012., preuzeto 2. srpnja 2017.
Nakon Drugoga svjetskog rata mini|<center>Spomenik Marku Maruliću u Splitu (1925.)<center>
Titova Jugoslavija pozvala je Meštrovića na povratak, ali je on odbio živjeti u komunističkoj zemlji. Kasnije su mu brata Petra zatvorile komunističke vlasti. Godine 1946. Sveučilište u Syracusi ponudilo mu je profesorsko mjesto i on se preselio u Sjedinjene Američke Države. Na put je zajedno sa suprugom i sinom Matom iz Europe krenuo 27. prosinca 1946. godine, a u SAD je došao u 13. siječnja 1947. godine. Na zahtjev jugoslavenskih kulturnih poslanika, poslao je 59 kipova iz Sjedinjenih Država u Jugoslaviju (uključujući i spomenik Petra II. Petrovića Njegoša), a 1952. godine dodatnih 400 skulptura i različitih crteža. Godine 1954. dobio je američko državljanstvo koje je mogao dobiti već dvije godine ranije, ali ga je uznemiravala pomisao da se to ne protumači kao njegovo odbacivanje hrvatske nacionalnosti. Karlo Mirth, Meštrović in America: "Living from the clod of Croatian soil attached to his roots", Journal of Croatian Studies, XXIV, 1983., studiacroatica.org, preuzeto 27. travnja 2012. U rujnu 1955. godine prihvaća ponudu i postaje profesor na Sveučilištu Notre Dame.