NK Vatrogasac je nogometni klub iz naselja Zdenaca Brdovečkih. Trenutačno se natječe u Premier ligi NS Zagrebačke županije.
Povijest NK Vatrogasac osnovan je 16. veljače 1947. godine u kući obitelji Adamić. Osnovalisu ga nekoliko zanesenjaka među kojima se ističu kao osnivači: Josip Katušić, Josip Vugrin, Slavko Golić, Franjo Čujko, Nikola Adamić, Josip Papić, Stjepan Filipčić i Stjepan Oršić. Bilo je to vrijeme poslije drugog svjetskog rata kad nije bilo mnogo sredstava ali su ovi ljudi svojim volonterizmom i ljubavlju za nogometom postavili temelje NK VATROGASAC. Kako su mnogi od njih bili vatrogasci tako je i klub dobio ime te ga zadržao sve do današnjih dana te simbolizira povezanost dviju najstarijih društvenih organizacija u selu. Zabilježeno je da je prvi “sponzor” bila Ana Spehnjak poznatija kao “Lojzačka” koja je dala prva sredstva za osnivanje kluba. Za prvog predsjednika kluba izabran je Stjepan Oršić, za prvog tajnika izabran je Josip Katušić, a za prvog blagajnika izabran je Stjepan Filipćić. Klub je bio prvenstveno klub sela Zdenci Brdovečki i njegov najbolji prezentant u bližoj i daljnjoj okolici pa čak i izvan granica naše domovine. Kao prvi nastup spominje se utakmica u Drenju, na žalost do danas nije sačuvan rezultat prve utakmice ali je poznata prva jedanaestorica: Lepesić Vinko, Čujko Franjo, Katušić Josip, Katušić Franjo, Prelec Franjo, Adamić, Filipčić, Katušić D., Golić Slavko, Čujko M., Vugrin Josip.
Prvo igralište nalazilo se u “Prudicu” i tamo se igralo do 1960. godine kada je izgrađeno igralište kraj društvenog doma gdje se i danas nalazi. U tom period od 1947. do 1960. godine dogodile su se mnoge važne stvari za razvoj kluba. Prvo su se odigravale prijateljske utakmice s našim susjednim klubovima: Nk Sava Drenje, Nk Bratsvo Savski Marof, Nk Crvena Zvijezda Laduč, Nk SRP Brdovec i Nk Zaprešić. Posebno su bili popularni turniri poslije kojih bi bile organizirane zabave od kojih su se namicala sredstva za dresove, lopte, kopačke i druge potrebe. Do 1957. natječemo se u Varaždinskom Nogometnom Podsavezu s promjenjivim uspjehom ali češće pri vrhu tablice nego pri dnu. 1953. godine postignut je jedan od najboljih plasmana u povijesti kluba osvojeno je drugo mjesto. Od 1957. godine igramo u Zagrebačkom Nogometnom Podsavezu počevši u 1. razredu. Ta sezona važna je i zbog osnivanja juniorske momčadi (tzv. “Zdenčanske bebe”), Dragutin Adamić i Branko Slatković bili su prvi voditelji. Ispostavilo se je da je ta generacija juniora bila okosnica svih uspjeha našeg kluba u šeztedestim godinama. Jedna od zanimljivosti vezana uz osnivanje juniorske momčadi je kako su svi juniori od kuće morali donijeti gumirane đonove Nikoli Katušiću starijem koji je od njih izradio “štople” za kopačke. Igrači koji su obilježili ovo prvo razdoblje do šeztedsetih bili su: Lepesić (Roks), Mužar (Zet), Josip Vugrin (Pelaš), Slavko Golić (Slava), Nikola Vugrin (Mićo), Franjo Katušić (Katus), Alojz Katušić (Oblak), Stjepan Jandrašek, Rudolf Olovec, Pavao Olovec, Josip Golić (Daps), Franjo Orsag(Maknek), Nikola Prelec (Citač), Ivan Švec (Petrek), Franjo Prelec (Frajer), Pavao Filipčić (Pajo), Zvonko Šoštarić, Stjepan Galić (Rebeš), Stjepan Ribarić, Petar Kolar i drugi. Treneri koji je obilježio to razdoblje bili su Zdenko Eržišnik i Marijan Hmeljnjak, a od sportskih djelatnika uz već navedene osnivače kluba treba spomenuti Nikolu Katušića mlađeg, Dragutina Katušića i Tomislava Šekrsta. Igrači našeg kluba bili su reprezentanti ne samo našeg sela već i općine, nekad Zaprešića, a sada Brdovca. Tako su na 27.07.1953g. otvorenju igrališta u Savskom Marofu za reprezentaciju tadašnje općine Zaprešić, koja je igrala s NK Dinamo Zagreb, nastupili Pavao Filipčić, Slavko Golić, Drago Ribarić, Josip Golić i Rudolf Olovec. Jedini zgoditak za reprezentaciju Zaprešića na toj utakmici postigao je Pavao Filipčić (Pajo)koji je tada bio i kapetan, a krajnji rezultat je bio 1 : 15. Dinamo je tada nastupio s Cimermančićem, Čončem, Čajkovskim, Horvatom i kasnije u sezoni 1953/54 postao prvak države.
Krajem 1959. godine i početkom 1960. godine intenzivno se radi na izgradnji novog igrališta. Treba spomenuti da je igralište izgrađeno isključivo radom igrača I aktivista kluba na volonterskoj bazi i da je samo po sebi bilo veliki poduhvat naših mještana koji su sve radove izvodili ručno bez neke mehanizacije. Prva utakmica na novom igralištu odigrana je 04.07.1960. protiv Šparte iz Vrapča. U periodu od 1950. do 1961. svlačionice su se nalazile u podrumu (pevnici) kuće Nikole Adamića gdje je oružarka bila Nada Adamić, da bi kasnije bile uređene u društvenom domu. Šezdesete godine s pravom zovemo zlatne godine N.K. Vatrogasca. U tom periodu postizani su najveći rezultati u povijesti kluba i nogomet u Zdencima je bio mnogo više od igre, bio je strast. O popularnosti nogometa u Zdencima i privrženosti mještana uz svoj klub najbolje oslikava jedan izvještaj iz Sportskih Novosti iz 1968. Godine gdje se govori da na gostovanje s nogometnom momčadi odlazi cijelo selo, tek ostaju dvojica da čuvaju selo od požara i provalnika, naravno ta dvojica su najnesretniji ljudi u selu i određuju se ždrijebom. Ovdje je novinar malo pretjerao ali ne previše, bila je to sjajna generacija zdenčanskih mladića u sljedećem sastavu: Ribarić Drago (Draga), Orsag Josip (Osica), Papić Slavko (Slava), Ribarić Vlado (Jovac), Vugrin Ernest (Erno), Hulina Mirko (Mićo), Spehnjak Franjo (Đentek), Golić Zvonko (Noko), Filipčić Zvonko (Munđar), Adamić Branko (Bonika), Matasić Tugomir (Cina).
Počelo je s juniorskom momčadi 1960. godine koja igra u finalu kupa Hrvatske s Varteksom iz Varaždina 2:2 i gubi na jedanaesterce, a kulminacija uspjeha bila je krajem šezdesetih. Ovdje treba spomenuti igrače koji su bili poveznica između kraja pedesetih i početka šezdesetih a trajali su gotovo 15 godina obilježivši to razdoblje i bili su spona s navedenom generacijom: Petar Kolar (Pera), Pavao Filipčić (Pajo), Drago Ribarić (Draga), Vlado Ribarić (Jovac), Franjo Spehnjak (Đentek),Stjepan Ostreš (Pican) i Josip Orsag (Osica). U ovom razdoblju natjecali smo se u 1. razredu Zagrebačkog Nogometnog Saveza čiji smo prvaci bili u natjecateljskoj godini 1967/68. i ulazimo u 1. Zagrebačku ligu. Te godine Branko Adamić (Bonika) je bio najbolji strijelac lige, a pamte se i prepričavaju nezaboravni nastupi Tugomira Matasića (Cine). 1968. godine igramo s N.K. Dinamo Zagreb u finalu kupa ZNS-a, a godinu dana kasnije u polufinalu istog natjecanja zaustavlja nas NK Lokomotiva Zagreb. 1969. Godine kao jedini predstavnik nekadašnje općine Zaprešić u 1. Zagrebačkoj ligi zauzimamo 4. mjesto u vrlo kvalitetnoj konkurenciji zagrebačkih klubova. 28.03.1968 bit će zapamćena i po prijateljskoj utakmici s prvom momčadi N.K. Hajduk iz Splita koja je odigrana na igralištu u Zaprešiću. Završilo je pobjedom Hajduka 5 : 0 ali ostat će u pamćenju prvo poluvrijeme kad je pružen sjajan otpor kasnijem prvaku bivše države. U ovom razdoblju uz već spomenute igrače treba istaknuti sljedeće igrače: Mirko Papić (Handor), Branko Adamić (Ban), Marijan Katušić (Toro), Zvonko Spehnjak (Smilek), Silvio Kranjec (Silvo) Stjepan Čujko, Josip Vugrin (Kujo), Branko Čujko (Jašin), Dragutin Čujko (Đaja) i drugi. Sportski djelatnici koji su vodili klub u ovom razdoblju su bili: Josip Katušić, Nikola Vugrin (Seveda), Ruda Olovec, Nikola Adamić, Dragutin Adamić i Slavko Golić. Legendarni trener ali i organizator/animator bio je Milan Miletić popularni “Brico”. Sedamdesete godine počele su vrlo dobro i sve do sredine sedamdesetih zadržavamo mjesto u 1. Zagrebačkoj ligi kad ispadamo i dolazi do reorganizacije tako da se dalje natječemo u 2. Zagrebačkoj ligi. Pomalo dolazi do smjene generacija i palicu tradicije preuzimaju sljedeći igrači: Stjepan Vugrin (Sivi), Milivoj Đorđević (Đoko), Vlado Šekrst (Šeki), Stjepan Vugrin (Čos), Stjepan Finkranz (Fini), Vlado Debeljak (Tujo), Juraj Čujko (Đuro), Zlatko Švec (Latan), Josip Keresman (Kera), Ivan Krčelić (Kobas), Ivan Svalina (Svaljo), Stjepan Jakovina (Lajoš), a od mlađih pridodaju se Marijan Prelec (Maro), Željko Prelec (Pejo), Branko Filipčić (Šulo) i Zdravko Orsag (Bajgo). U ovom period zabilježeni su uspjesi posebno u natjecanju općinskog kupa Zaprešić koji osvajamo treći puta u Luki te osvajamo prijelazni pehar u trajno vlasništvo. Treba napomenuti da krajem sedamdesetih nogomet gubi onu amatersku i volontersku osobinu te sve više do izražaja dolaze materijalni i organizacijski uvjeti pa manje sredine, kao što je naše selo, sve teže prate ovaj trend jer nije više dovoljan samo talenat igrača. Unatoč svemu u našem klubu i dalje na volonterskoj bazi rade sportski djelatnici zanesenjaci poput Branka Adamića (Ban), Josipa Prelca (Šuri), Rudolfa Olovca, Stjepana Slatkovića (Hrkan) trenera Slavka Golića i Ernesta Vugrina u dvostrukoj ulozi igrača/trenera. Ovo razdoblje obilježio je oružar Marko Maleković koji je s obitelji i živio u dijelu prostorija kluba. 1970. godine organizirane su dvije prijateljske utakmice s Olimpijom iz Vodica preko zajedničkog igrača Silvija Kranjeca. Osamdesete godine su godine pada i dizanja prve momčadi od 2. Zagrebačke lige do Općinske lige 1984/85 pa nazad u Međuopćinsku ligu u kojoj se natječemo do početka domovinskog rata. U to vrijeme važno je spomenuti uspjeh juniorske momčadi u 1981. godini gdje se gubi u finalu kupa Hrvatske od Jedinstva iz Jankomira. Odigrana je I prijateljska utakmica s NK Zagreb povodom 35-godišnjice kluba, a rezultat je bio 1:7, jedini zgoditak postigao je Zdravko Katušić (Šuft). 1982. godine pod vodstvom Ernesta Vugrina osniva se i pionirska momčad NK Vatrogasac. Ta godina ostat će u pamćenju po izvrsnom proljeću u kojem je klub izgubio samo jednu utakmicu u Laduću i bio hit prvenstva. Trener koji je vrlo zaslužan za navedeni uspjeh bio je Zlatko Živković. Igrači koji su obilježili ovo razdoblje su: Krešo Jandrašek (Jaroš), Anđelko Vugrin (Ana), Veljko Črepić (Veljo), Vlado Filipčić (Vlada), Josip Magdić (Max), Marijan Prelec (Maro), Dragan Đorđević (Cole), Damir Šekrst (Šeki), Željko Prelec (Pejo), Marinko Lončar (Bibo), Rinaldo Vugrin (Škic)- (proglašen igračem utakmice finala kupa protiv Jugokeramike današnjeg Intera), Damir Samaržija (Šlemso), Zdravko Orsag (Bajgo-Osa), Goran Svalina (Japanac), Zdenko Šivak (Sivi), Tihomir Borovec (Biha), Velimir Ševo (Garo), i drugi. I dalje u klubu rade vrijedni sportski djelatnici volonteri: Branko Adamić (Ban), Josip Prelec (Šuri), Drago Adamić (Tikač), Stjepan Vugrin (Seveda), Josip Orsag (Osa), Stjepan Slatković (Hrkan), Ivan Črepić (Bivec), Vlado Šekrst (Šeki), dok su treneri bili uz već navedenog Zlatka Živkovića, Zvonko Golić (Noko), Drago Dumbović i Luka Žerjavić. Domovinski rat obilježio je devedesete godine u cijeloj Hrvatskoj pa tako i u Zdencima. Angažman, misli i pažnja nisu bile usmjerene prema nogometu nego prema obrani naše domovine. Mnogi igrači i sportski djelatnici kluba bili su mobilizirani i kao dragovoljci učestovali su u domovinskom ratu, a jedan od njih dao je i život u obrani domovine. To je bio Ivan Krčelić (Kobas) dugogodišnji igrač i voditelj juniorske momčadi, koji na žalost nije ostvario svoj san da živi u slobodnoj Hrvatskoj.