мини|286x286п Rijeka - Fjume, grad specifične prošlosti koju karakterizuje prevashodno novovekovna stalna težnja njenih građana za autonomnim statusom svoga grada u odnosnu na susedne "matične zemlje", od 1659. kada je stekla status habsburškog slobodnog grada, a naročito sa statusom Korpusa separatuma ugarske krune 1779. započinjen ubrzani razvoj Rijeke u snažan saobračajni, trgovački i industrijski centar pa je arhitektonsko nasleđe najzastupajnije iz XIX veka sa tipičnim historicističkim stilom bečkog i budipeštanskog kruga, aii i sa snažnim uticajem itaijanskog graditeljskog nasleđa, te sa početka XX. veka sa bogatom secesijskom arhitekturom. Kao i u Trstu, taj spoj tradicionalne mediteranske i kontinentalne arhitekture, urodio je specifičnim izgledom ta dva susjedna grada.
Star grad Ostaci antičke Rijeke → Тarsatikaлево|мини|280x280пиксел|.Rijeka 1689. (Valvazorov crtež) Stari grad (fijumanski Zitavecia [citaveča]) je istorijska jezgra antičke i srednjovekovne Rijeke koja obuhvata područje od Mrtvog kanala (stari tok Rječine) na istoku do Trga Republike (Pjaca Dante) i Poštanske kontrade (Ul. F. Supila) na zapadu. Prema jugu omeđuje ga Kontrada Rov (Contrada del Fosso), nazvan tako po rovu ispod zidina i stari Korzo na prostoru nekadašnje morske obale, a prema severu do Ul. Žrtava fašizma (Via del Castello ili Via Roma). Rijeka je do pred kraj XVIII. v. bila opasana bedemima i kulama, unutar kojih se odvijao celokupni javni, kulturni i privredni gradski život
Iako je u IX. veku došlo do prekida kontinuiteta života (nakon rušenja i spaljivanja antičke i ranosrednjovekovne Tarsatke 800. g. od strane Franaka) i do XII. veka (1146.), kada se spominje mesto, ali pod nazivom Flumen, nemamo nikakvih istorijskih podataka, obnovljeni grad prati antičku tradiciju rasporeda uskih ulica (kala) sa glavnim središnjim ulicama rimskih naselja koje su završavale sa 4 kapije u bedemima, dekumanuma u smeru istok-zapad (Užarska kala) i karda (jug-sever) Gradski toranj - kapija iza zvonika sv. Vida.
Nakon rata stari grad je uvelike devastiran sa mnogim novogradnjama. Budućnost gradske jezgre idućih desetleća odrediće ideje i zamisli istaknutih arhitekata, poput Igora Emilija (1927.-1987.), te velikog preduzeća Građevno-projektni zavod Rijeka, u okviru čije delatnosti nastaju gotovo sve intervencije u središtu Rijeke. Izradom nedovoljno promišljenih urbanističkih studija, željelo se dati legitimitet novoj izgradnji i interpolacijama koje će od šezdesetih do osamdesetih godina uzeti maha, te uz blagoslov Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture, gotovo potpuno uništiti istorijso središte Rijeke. Studije su rađene manje zbog dokumentovanja stanja i istraživanja istorijske supstance grada kako bi se ona obnovila i revitalizirala, a više kao podloga za projektiranje novih zgrada koje će nastati neovisno od urbanističkog konteksta. Istorijske građevine, naročito skromnije zidane građanske kuće kakvima je obilovao Stari grad, jednostavno nisu smatrane dovoljno vrednima da se obnove u izgledu u kakvom su zatečene. Ne uvažavajući istorijsku i mediteransku ambijentalnu važnost, kao šta je to učinjeno u Trstu, Emili i njegovi saradnici su u nizu tekstova isticali kako „Stari grad ne smije postati muzej“, te da rušenje starih zgrada koje „nisu izrazite spomeničke vrijednosti“, zbog svoje „naivnosti likovnog izraza i po organičnom rješavanju funkcije“ postaju „spomenici poštenju (!), prema porijeklu, samome sebi i dubokom shvaćanju vlastitih potreba i mogućnosti.“ „Ljudi tih kuća“, drže Emili nadalje, „nisu bili niti Pitti, ni Strozzi, ni Ruccelai, nisu ih gradili ni Brunneleschi, ni Bramante, ni Michelangelo.“Emili I., Rijeka Stari grad,: Arhitektura, 111/112, 1971, str. 11-19. Sukladno tome, Emili u takvim sredinama vidi veliki prostor za slobodu u projektovanju.
Emili ostaje jedan od pionira hrvatske postmoderne, koja je upravo kroz dva velika projekta realizirana u riječkom Starom gradu. palate Jugobanke (1973.-76.) te Privredne banke Zagreb (1976.-79. i aneks 1978.-85.) omeđujući južni potez Šporerove ulice te trg ispred Kosog tornja, upotpunile su dotad slabo definiran prostor. Dinamiziranjem fasade različitih materijala i oblika izbegnut je dojam glomaznosti, ali su dve spojene zgrade, premrežene mrtvim kutevima i prolazima koji nikud ne vode, stvorile izrazitu nekoherentnost prostora. Masivne betonske arkade koje se „referiraju“ na istorijske uzore, pozicionisane su poput skulptura usred dvorišta, te se doimaju gotovo kao ruganje istorijskom nasleđu, čime je postmodernistička groteska dovedena do vrhunca..
Izvršena iskapanja nam govore da područje Užarske kale obiluje arheološkim nalazima rimske Tarsaticae. Kuće smeštene na nekadašnjem decumanusu bile su namenjene stanovanju aristokratskog društvenog sloja čemu svjedoče bogate završne obrade podova i ostaci amfora, keramike i novčići iz I i II veka мини|Riječki stendard na Trgu Riječke rezolucije
Gradski stendard Reljef sv. Vida na stendardu Riječki je stup značajno svedočanstvo političko-pravne istorije Rijeke. Prema pisanju Giovannija KobleraKobler, Giovani Memorie per la storia della liburnica citta di Fiume, stab. tip. fiumano E. Mohovich, 1896, vol. III str.128 antiċki je stup korišten kao srednjovekovni gradski stendard u koji je uklesana 1509. godina. Posebnom pravnom formulom 1508. godine car Maksimilijan zagarantovao slobode i privilegije što ih je grad dobio od prethodnih gospodara, grofova Devinskih i Walsee. Izlazak Habsburgovaca na more izazvao je 1508. sukob sa Mletačkom Republikom, u kojem je Rijeka 2. oktobra 1509. godine spaljena, opljačkana i poharana. лево|мини|179x179пиксел|Reljef patrona Rijeke Kao uspomena na osobitu vernost Rijeke caru, te na 1508. godinu, uklesana je 1509. godina u antički stup sa uklesanim reljefnim prikazom sv. Vida, patrona Rijeke, koji drži model grada u ruci, dok je na drugoj strani stupa uklesan tekst garancije. treći epigraf nosi 1766. g. kada je na stup uklesan reljef sa carskim i gradskim amblemima. Stendard se nalazio na trgu ispred starog municpija, a nakon nasipavanja mora isped gradskih zidina, stup je premešten na trg ispred gradskog tornja, a kasnije je premešten isped gradskog muzeja. Nakon šta je dugo godina posle rata bio zabačen na Gomilicii u Starom Gradu, kada ga se prikazivalo kao navodni stup srama, konačno je nađeno njegovo adekvatnije mesto na trgu ispred Municipja.
Kraj stupa je postavljano koplje na kome su se smenjivale zastave, austrijska crveno-bela sa riječkim grbom u sredini, pa mađarska i hrvatska trobojnica sa riječkim grbom, dok se Riječan nisu izborli za svoju zastavu kao simbl autonomije.
Duomo i Kosi toranj мини|306x306пиксел|Duomo - crkva Marijinog uznesenja Crkva Uznesenja Marije,(ital. Santa Mara Assunta) zvana Duomo ili Zborna crkva smeštena je na istočnom kraju Starog grada na početku Užarske kale (Cale dei Canapini), nekad glavne prometnice u Starom gradu (Zitavecia). Crkva je prvotno izgrađena na ruševinama rimskih termi i ranokršćanske bazilike verovatno u XIV. veku. Majstor Jure iz Trogira obnovio je 1442. postojeću trobrodnu baziliku i povisio joj glavnu lađu, a od 1444. spominje se kao parohijalna crkkva.. Crkva je popravljena i nakon mletačkog razaranja Rijeke 1509. godine o čemu svedoči 1516. g. na rozeti glavne fasade..Ponovno je temeljito obnovljena 1695. godine, a između 1716. i 1726. obitelj Orlando, kranjski plemići i riječki patriciji, dograđuju prostrano svetište usred kojega je njihova grobnica. Manja obnova je izvršena 1755. nakon zemljotresa u novembru i decembru 1750..Kobler G. Ibidem, vol. I. str. 130.
Glavni oltar je djelo Mislejeve ljubljanske radionice, a četiri kipa svetih Simona, Ane, Margarete i Antona djela su uglednog padovanskog skulptora Jacopa Contiera. Strop svetišta ukrašen je kvalitetnim baroknim štukaturama. U osam bočnih kapela smešteni su višebojni mramorni oltari, koje su izradili barokni kipari Pasquale Lazzarini, Antonio Michelazzi i Sebastiano Petruzzi u XVIII. veku. Oltarne pale djela su slikara Ivana Frane Gladiha (Predaja ključeva, 1640.), Valentina Metzingera (sv. Filip Nerej, 1753, sv. Anton, 1750.), a riječki slikar Ivan Simonetti kopirao je u XIX. vekuu Tizianova djela "Uznesenje" za glavni oltar i "Sv. Ivana Krstitelja" za istoimeni oltar. лево|мини|236x236px|Riječki Kosi toranj Zidove u unutrašnjosti crkve oslikao je poznati talijanski dekorativni slikar Augusto Pagliarini 1932. godine, a kao motiv je uzeo štukature u svetištu. Na inicijativu i po sugestiji Andrea Ljudevita Adamića, gradski arhitekt Joseph Storm izradio je 1824. godine projekt za današnje pročelje, u koje je ukomponirao gotičko-renesansnu prozorsku ružu datiranu u 1516. godinu. Skulpture na zabatu postavljene su 1890. godine.
Ispod sadašnjeg poda, načinjenog 1901. godine, nalazi se 75 grobnica srednje dubine do 2,5 m. Kamene ploče s tih grobnica uzidane su u vanjski sjeverni zid crkve, a njihovi natpisi povijesna su svjedočanstva o riječkom stanovništvu.
Kosi toranj Uz crkvu je zvonik, samostalna građevina u podanku koje je uzidano kamenje iz rimskih ruševina. Datiran je iznad luka ulaznih vrata 1377. godinom. Ložu za zvona s gotičkim otvorima, zvonik je dobio u vrijeme obnove crkve koncem XV. stoljeća. Toranj je restauriran 1826. Zvonik, je prema merenjima iz 1920. godine, nagnut za 40 cm i nazvan je Kosi toranj.
Crkva svetog Jerolima мини|Crkva sv. Jerolima Crkva Svetog Jeronima (san Gerolamo [Đirolmo]) svojim elegantnim kasnobaroknom fasadom definiše istočno krilo palate Municipija i daje Trgu nobilan ton. Prema istrażivanjima G. KobleraKobler G. Ibid. vol. I. str. 94. crkva je građena zajedno sa sklopom Avgustinskog manastira iz fondacije feudalnih gospodara Rijeke, grofova Devinskih. Gradnja je započeta 1315. godine za vreme Ugona II., a završena je 1408. godine, kada je Rijekom upravljao njegov unuk Ugon VI. Budući da je grad Rijeku svojom oporukom iz 1358. godine Ugon VI. ostavio svome zetu Raimbertu Walseeu, na tu je feudalnu obitelj prešlo patronatstvo nad manastirom i crkvom sv. Jerolima, u prezbiteriju su porodiče grobnice obe feudalne dinastije Devin-Walsee te Đuzepea Minolija (Giuseppe Minoolli) i Klaudija Marburga iz 1676. g. U klaustru manastira je lapidarij sa nadgrobnim pločama iz minulih vekova.
Kad je Rijeka prešla u posjed cara Fridriha III., godine 1465, konvektu su zagarantovane privilegije i imanja. Od XIII. veka pa sve do ukidanja reda 1788. avgustinci su bili najmoćniji posednici. Manastir je pripadao bavarsko-češkoj provinciji, a među monasima su bili istaknuti propovednici, diplomati te naučenjaci. Jedan je od njih kartograf Klobučarić. Nakon avgustinaca ckva i manastir dolazi pod dominikance.
Crkva sv. Jerolima prvotno je sagrađena 1363. godine, a tijekom stoljeća je više puta obnavljana. Stradala je u zemljotresu 1750, tako da je 1768. barokizovana i produžena prema trgu izgradnjom današnjeg pročelja. U лево|мини|197x197пиксел|Istočni,.manastirski deo crkve sv. Jerolima unutrašnjosti su barokni oltari, glavni atribuiran Antoniju Mikelaciju (Michelazzi) i dva bočna riječkoj klesaskoj radionici Kapovila (Capovilla). Od gotičke građevine ostali su kontrafori i prozori sa šiljastim lukom na južnoj strani svetišta.