mini|277x277piksel|Stećci - nadgrobni kameni spomenici u kojima su ukopavani pripadnici Crkve bosanske Crkva bosanska je bila autohtona crkva u Bosni koja je postojala tokom srednjeg vijeka. Bosna je od samog početka srednjeg vijeka bila posebna etnička, kulturna i politička cjelina. Ona je imala vlastiti kulturno-politički razvoj koji je doveo do stvaranja niza posebnosti, kako u sferi duhovnosti (domaća vjera), tako i u kulturi (stećci, pismo bosančica), politici (domaća vladarska dinastija banova i kraljeva, razvijena i jaka država).
Katolička crkva naziva pripadnike Crkve bosanske hereticima s aspekta svojih dogmi, kao što je i njeno učenje heretičko za učenje Crkve bosanske. Uvidom u izvore različitog porijekla može se utvrditi da se u njima spominju, s jedne strane Crkva bosanska, a s druge hereza (dualizam, manihejstvo) i heretici, babuni, bogumili, patareni.
Historija Prvi podaci o Crkvi bosanskoj potječu iz 1199. za vrijeme Kulina bana (1180—1204). U tom periodu bosanska crkva je dospijela u središte međunarodne pažnje jer je pružala utočište prognanim patarenima iz Dalmacije i babunima iz Raške. Ban Kulin je bio oženjen sestrom Stefana Nemanje, za koju se tvrdi da je imala heretička uvjerenja.The Bogomils of Bulgaria and Bosnia: The Early Protestants of the East. 1879 L. P. BROCKETT, M. D. Kulin je prognanima pružio utočište i primio ih i tako ostao u narodu upamćen kao "dobri ban Kulin".
Uslijed progona bogumila u Raškoj, započetih Saborom protiv bogumila Stefana Nemanje 1186. godine, veliki broj preživjelih je prebjegao u Bosnu, gdje je pronašao utočište u hižama (kućama) Crkve bosanske. Približno u isto vrijeme, katolička crkva, na čelu sa splitskim nadbiskupom, protjerala je iz Splita i Trogira veći broj patarena, koji su našli spas kod Kulina bana.Malcolm, Noel, (2011), Bosna kratka povijest, str. 92, Sarajevo: Buybook Među prebjeglim patarenima je bio i Aristodije, "vješt latinskoj i slavenskoj knjizi", za koga se smatra da je kasnije postao djed Rastudije, poglavar Crkve bosanske. I pored toga što će bosanskog bana Kulina zbog toga proganjati i papa i Ugarska, Bosna je ipak još dugo ostala slobodna oaza "gdje su se spašavali heretici zapadnog, latinskog svijeta, kao na jedino evropsko ostrvo, gdje se poštuje sloboda savjesti i uvjerenja".
Godine 1199. kralj Dalmacije i Duklje, Vukan Nemanjić, najstariji sin raškog vladara Stefana Nemanje, obavjestio je papu Inoćentija III, osnivača Inkvizicije, da se "nemalo krivovjerje u zemlji Ugarskog Kraljevstva, naime u Bosni, očito širi u toj mjeri da, zaveden zavodljivom zabludom, i sam je ban Kulin sa svojom ženom i sa svojom sestrom, koja bijaše žena preminulog Miroslava Humskog, i s mnogim rođacima, uveo u isto krivovjerje više od deset hiljada kršćana (..) Stoga molimo, preporučite ugarskom kralju neka ih kao kukolj iz pšenice izbaci iz svog kraljevstva." U pismu se još obrazlaže opasnost od njihovog učenja koje se toliko raširilo u Bosni, da predstavlja ozbiljnu opasnost po interese rimske crkve.Šanjek, Franjo, (2003), Bosanski-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 71, Zagreb
Dana 11. oktobra 1200. papa Inoćentije III je pisao svom vazalu, ugarskom kralju Emeriku: "Čuli smo, naime, kad je nedavno naš časni brat (Bernard), splitski nadbiskup protjerao nemali broj patarena iz gradova Splita i Trogira, plemeniti muž Kulin, bosanski ban, njihovoj je bezočnosti ne samo osigurao skrovište nego i pružio očitu pomoć, te izlažući njihovu zavođenju svoju zemlji i sebe samoga, častio ih kao katolike, pa i više od toga jer ime je riječ kršćani dao kao vlastito ime. (..) A ako spomenuti ban ne protjera sve krivovjerce iz zemlje pod svojom vlašću, oduzevši im sva dobra, protjeruj ti njega i te krivovjerce, ne samo iz njegove zemlje nego iz cijelog Ugarskog Kraljevstva (..)."Šanjek, Franjo, (2003), Bosanski-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 73, Zagreb
Papa je ugarskom kralju Emeriku naredio da se obrati Kulinu i da izdejstvuje da Kulin iz Bosne protjera heretike, a ako Kulin ne posluša, da pokrene vojsku na Bosnu. Kulin je pokušao da izbjegne opasnost od krstaškog rata pismom papi u kom je pravdao svoje postupke time što navodno heretike nije smatrao krivovercima nego dobrim kršćanima, te je zamolio papu da pošalje izaslanika da ispita stvari. Na Saboru na Bilinom polju 8. aprila 1203. ban Kulin se javno odrekao hereze i prihvatio katoličanstvo. Naredne godine je umro.
Papa Honorije III je 15. maja 1225. podstakao Ugare da krenu u križarski pohod na Bosnu. Taj pohod, kao i prethodni, pretvorio se u poraz, a Ugari su morali da se povuku kada su Mongoli upali na njihove teritorije. Godine 1234. papa Grgur IX smijenio je katoličkog biskupa u Bosni jer je dozvolio navodno heretičke postupke.Malcolm Lambert, Medieval Heresy: Popular Movements from Bogomil to Hus, (Edward Arnold Ltd, 1977), str. 143. Osim toga, Grgur je pozvao ugarskog kralja na križarski rat protiv heretika u Bosni.Christian Dualist Heresies in the Byzantine World, C. 650-c. 1450, ed. Janet Hamilton, Bernard Hamilton, Yuri Stoyanov, (Manchester University Press, 1998), 48-49. Međutim, Bošnjani su uspjeli još jednom protjerati Mađare.Malcolm Lambert, Medieval Heresy:Popular Movements from Bogomil to Hus, 143.
Godine 1252. papa Inoćentije IV odlučio je da bosanskog biskupa stavi pod jurisdikciju Kaločko-bačke nadbiskupije. Ova odluka je izazvala raskol bosanskih krstjana, koji su odbili da se pokore Ugare i prekinuli odnose s Rimom.Mudry 1999; Hupchick and Cox 2008 Na taj način je nastala autonomna bosanska crkva u kojoj su mnogi naučnici kasnije vidjeli bogomilsku ili katarsku crkvu, dok noviji učenjaci kao što su Noel Malcolm i John Fine i dr. smatraju da se ne može naći ni traga bogumilstva, katarizma ili drugog dualizma. u originalnim dokumentima pripadnika Crkve bosanske.O problemu bogumilske hipoteze bavili su se Noel Malcolm (Bosnia. A Short History) kao i John V.A. Fine (u: Mark Pinson, The Bosnian Muslims)
Tek je bulom pape Nikole 1291. franjevačka inkvizicija nametnuta Bosni.Mitja Velikonja, Religious Separation and Political Intolerance in Bosnia-Herzegovina, transl. Rang'ichi Ng'inga, (Texas A&M University Press, 2003), 35. Bogomilstvo je iskorijenjeno u Bugarskoj i Bizantijskom carstvu u 13. stoljeću, ali je opstalo u Bosni i Hercegovini sve pada pod Osmansko Carstvo 1463.
Crkva bosanska je koegzistirala sa Katoličkom crkvom (i sa nekoliko bogumilskih grupa) veći dio kasnog srednjeg vijeka, ali ne postoje tačni podaci o broju pristalica te dvije crkve. Nekoliko bosanskih vladara bili su krstjani, dok su se drugi držali katolicizma. Stjepan I Kotromanić je kratko pomirio Bosnu s Rimom, a istovremeno je osigurao opstanak Crkve bosanske. Bez obzira na dolazak franjevačkih misionara, Crkva bosanska je opstala, iako sve slabija, sve dok nije nestala nakon osmanskog osvajanja.Davide Denti, L’EVOLUZIONE DELL’ISLAM BOSNIACO NEGLI ANNI ‘90, tesi di laurea in Scienze Internazionali, Università degli Studi di Milano, 2006
Kroz čitav srednji vijek Rimska Kurija i Ugarski dvor su optuživali bosansku crkvu za veze s bogumilima, izrazito dualističkom sektom gnostičkih kršćana pod velikim utjecajem manihejskog pavlikijanskog pokreta. Bogomilski heretici su u jednom trenutku bili uglavnom koncentrisani u Bugarskoj. Inkvizicija je izvijestila o postojanju dualističke sekte u Bosni krajem 15. stoljeća i nazvala ih "bosanskim hereticima", ali ta sekta prema nekim historičarima najvjerovatnije nije bila ista kao Crkva bosanska. O tome je 1869. pisao historičar Franjo Rački na osnovu latinskih izvora, ali je hrvatski znanstvenik Dragutin Kniewald 1949. utvrdio vjerodostojnost latinskih dokumenata u kojima se Crkva bosanska opisuje kao heretička.Denis Bašić. The roots of the religious, ethnic, and national identity of the Bosnian-Herzegovinan [sic] Muslims. University of Washington, 2009, 369 pages (p. 194). Danas se smatra da su sljedbenici Crkve bosanske, koji su bili proganjani i od strane Katoličke i od pravoslavne crkve, po dolasku Osmanlija pretežno prešli na islam.
Crkva bosanska je imala značajan uticaj na društveno-politički život Bosne i sve do pred sami pad pod Osmanskije 1463. imala dominantan položaj kako među običnim narodom, tako i kod visokog plemstva i kod bosanskih vladara.
Vjerski centar Crkve bosanske nalazio se u Moštru, kod Visokog, gdje je i osnovana hiža krstjana. Neki historičari tvrde da je Crkva bosanska u velikoj mjeri nestala prije osmanskog osvajanja 1463. Drugi historičari osporavaju diskretnu krajnju tačku.
Vjersko učenje mini|362x362piksel|Hvalov zbornik – napisan 1404. bosančicom
Postoje različita tumačenja u učenju Crkve bosanske.O mišljenju historičara o vjerskom učenju Crkve bosanske vidi: Dautović, Dženan, Crkva bosanska: moderni historiografski tokovi, rasprave i kontroverze (2005–2015), Historijska traganja, 15, 2015. [ str.127-160 ] Prvu studiju o Crkvi bosanskoj napisao je 1849. francuski historičar Charles G. A. Schmidt, u kojoj navodi da je bila dualistička, umjerene orijentacije i vrlo srodna katarskoj sekti koja se iz Carigrada proširila do Dalmacije, a odatle u Bosnu, sjevernu Italiju i južnu Francusku (albižani). Božidar Petranović je bio prvi južnoslavenski autor koji se bavio fenomenom Crkve bosanske. On je u svojim djelima objavljenim 1867. tvrdio da je u Crkva bosanska bila pravoslavna s malim modifikacijama. S druge strane, hrvatski historičar Franjo Rački 1869. i 1870. smatra da je Crkva bosanska bila izdanak bogumilstva, odnosno da je pripadala neomanihejskoj dualističkoj herezi, a 1924. Vaso Glušac preuzima Petranovićeve tvrdnje da je Crkva bosanska bila pravoslavna.Jozo Tomasevich, "Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941.-1945.", poglavlje XI "NDH: Bosanskohercegovački muslimani" Račkove interpretacije su dugo vremena bile prihvatljive u južnoslavenskoj historiografiji. Međutim, neki historičari (Leo Petrović, Jaroslav Šidak, Dragoljub Dragojlović, Dubravko Lovrenović, Noel Malcolm i John V.A. Fine Jr.) negiraju dualizam Crkve bosanske i naglašavaju katolički karakter, naročito njihovih vjerskih rukopisa.
Crkva bosanska je poštovala iz Novog zavjeta Djela Apostolska i Apokalipsu, a iz Starog zavjeta Psalme. U svim kodeksima iz vremena Crkve bosanske pronađeni su ovi spisi.Anica Nazor, (2005), "Rukopisi Crkve bosanske”, U: Šanjek, Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu, Sarajevo-Zagreb, str. 539-545
Kada je riječ o povezivanju katara i bogumila s bosanskim krstjanima, Noel Malcolm ističe: "Katari i bogumili grozili su se simbola križa, a križ se pojavljuje u zaglavlju nekolicine dokumenata Crkve bosanske. Katari i bogumili nisu priznavali Stari zavjet, a jedan od sačuvanih biblijskih rukopisa Crkve bosanske sadrži i Knjigu psalama. Katari i bogumili nisu priznavali misu, a u oporuci gosta Radina izrijekom se zahtijeva da se odsluže mise za njegovu dušu. Katari i bogumili bili su protiv uporabe crkvenih građevina, a ima valjanih dokaza da se Crkva bosanska i dalje služila samostanskim zdanjima uz koja su stajale i crkve. Katari i bogumili odricali su se vina i mesa, a u prvim osmanskim katastarskim knjigama u Bosni zabilježeno je da su neki krstjani posjedovali vinograde, a nema razloga vjerovati da su ikad bili vegetarijanci. Katari i bogumili nisu priznavali kalendar svetaca, a u dokumentima Crkve bosanske, pa i u oporuci gosta Radina, spominje se proslavljanje nekoliko svetaca (..)".Malcolm, Noel, (2011), Bosna kratka povijest, str. 101-102, Sarajevo: Buybook