mini|300p|desno|Tvrđava Pafos Kipar, zvanično Republika Kipar, jest ostrvska država koja se nalazi u istočnom dijelu Sredozemnog mora, u neposrednoj blizini turske obale. Ostrvo je dugo bio raskršće između Evrope, Azije i Afrike, a još uvijek su prisutni mnogi tragovi drevnih civilizacija - rimske, bizantijske i venecijanske. Glavne privredne aktivnosti ostrva su turizam, trgovačka mornarica, izvoz odjeće i farmaceutskih proizvoda, te poslovne usluge. Republika Kipar je članica Evropske unije.
Historija
Najstarija naselja koja su pronađena na Kipru potiču još iz neolita, otprilike iz perioda od 7000 do 3900 godina pr. n. e. To su bila naselja Kirokitija i Kalavasos koja se nalaze u unutrašnjosti Kipra.
U bronzanom dobu ovdje doseljavaju Grci i sa sobom donose uticaj Mikenske kulture. Oni grade ovdje i svoje prve gradove: Salamis, Pafos, Kurion i Kition. Otprilike u slično vrijeme i Feničani osnivaju svoje kolonije, tako da su se već tad počele miješati kulture na ovom ostrvu. Uskoro se na ostrvu formira 10 kraljevina koje su neko vrijeme uspijevale održavati samostalnost. Oko 1600 godine stare ere Egipat osvaja ovo ostrvo. No, nakon pada Egipta, vlast preuzima Perzija. Za to vrijeme Kipar je ipak bio pod najvećim uticajem Grčke, vjerovatno iz razloga što su Grci bili i dalje većinski stanovnici. Godine 333. pr. n. e. Aleksandar Veliki osvaja ostrvo i u sastavu države koju je on osvojio Kipar ostaje manje od 200 godina, kad se pojavljuje Rimsko Carstvo kao velika sila koja osvaja ovo ostrvo. U 3. vijeku n. e. na Kipar stiže kršćanstvo.
Nakon raspada Rimskog Carstva, Kipar ostaje pod vlašću Bizantije. Uskoro se na ostrvu pojavljuju i Arapi, koji se ipak nisu dugo zadržali, niti ostavili dublji trag. Godine 1191. tokom Krstaških ratova, ostrvo osvaja engleski kralj Richard Lavlje Srce. On je vladao ovim ostrvom samo jednu godinu, nakon čega ga je prodao francuskom vojskovođi Gaju Luzinjanu. Iako je vladao samo jednu godinu, Richard je započeo izgradnju grada Limasola. U ovo vrijeme Kipar je bio bitna strateška baza križara. Godine 1489. vlast nad ostrvom preuzima Mletačka Republika, a na Maloj Aziji se pojavila nova velika sila - Osmansko Carstvo. Godine 1570. su protjerali sve Mlečane s Kipra. Osmanlije tada masovno počinju naseljavati ostrvo svojim stanovništvom, tako da su postali brojčano nadmoćniji od "autohtonih" Grka.
Sa vremenom je Osmansko Carstvo sve više slabilo, pa je na Berlinskom kongresu, po posebnom dogovoru Velike Britanije i Osmanskog Carstva, odlučeno da će Velika Britanija prva okupirati ostrvo, što je ova uskoro i uradila bez većih problema. Osmanlije su ovo dopustili u zamjenu za to da Englezi stanu na njihovu stranu u Tursko-Ruskom ratu.
Pred početak Prvog svjetskog rata Velika Britanija anektira ostrvo, koje sada i službeno postaje njihova kolonija. Nakon predaje vlasti Velikoj Britaniji, veliki broj Turaka napušta ostrvo i seli se na teritorije Osmanskog Carstva, čime Grci opet postaju većinsko stanovništvo. No, kiparskim Grcima se nije svidjela ni nova vlast, tako da se između dva svjetska rata javlja pokret "Enosis" što znači "ujedinjenje", čiji cilj je bio oslobađanje od kolonijalne vlasti i priključenje ostrva matičnoj Grčkoj. U Drugom svjetskom ratu, Kipar odigrava bitnu stratešku ulogu, a kiparski dobrovoljci se bore na strani saveznika pod zastavom Velike Britanije. Tek nakon rata i početka dekolonizacije svijeta, "Enosis" počinje da dobija veću ulogu. Formira se organizacija EOKA koja sprovodi ovaj pokret, često i uz vrlo radikalne mjere. Neki su je smatrali oslobodilačkim pokretom, a neki terorističkom i zločinačkom organizacijom. Početkom 1950-ih godina na njeno čelo dolazi arhiepskop Makarios III, poglavar kiparske pravoslavne ortodoksne crkve. On je ujedno bio i duhovni vođa pokreta. Zato ga je Velika Britanija protjerala iz države, te je nekoliko godina proveo u egzilu na Sejšelima. U međuvremenu je pokret "Enosis" sve više rastao i bivao sve jači, da je Velika Britanija morala popustiti. Makarios se vraća na čelo kiparskih Grka i Kipar dobija nezavisnost 1960. Iste godine pristupa UN-u, a ubrzo i Commonwealthu, te Pokretu nesvrstanih. Ipak, Britanija je zadržala dvije svoje vojne baze na ostrvu: Akrotiri i Dekeliju. Makarios postaje prvi predsjednik Kipra, te istupa iz EOKA-e.
mini|300p|lijevo|Ostatci drevnog grada Salamis kod Famagusta EOKA je sad imala ispunjen prvi dio plana - oslobađanje od kolonijalne vlasti, sad je ostao drugi dio plana - ujedinjenje s Grčkom. Na putu im je glavni problem bio prisustvo Turaka, koji ni pod koju cijenu nisu željeli da uđu u novu Grčku državu, zbog poznatih odnosa između Grka i Turaka, koji su se najjače ispoljavali baš ovdje - na Kipru. Na njihovom čelu je bio dr. Mustafa Kučuk, koji je ujedno bio i potpredsjednik države. EOKA je sada vršila teror nad turskim stanovništvom, pa je tako u prvim godinama kiparske nezavisnosti pobijeno oko 2000 kiparskih Turaka. To je naravno, dalo za posljedicu prve ozbiljnije ratne sukobe, 1963 - 1964. Rat je zaustavljen uglavnom zahvaljujući stranom pritisku, ali i predsjedniku Makariosu. Naime, on je odmah po dobijanju nezavisnosti Kipra izašao iz EOKA-e i odustao od "Enosisa". Uskoro je suspendovao EOKA-u, te je ona privremeno nestala. Nakon ratnih sukoba uspio je ubijediti većinu kiparskih Grka da im je bolja nezavisnost od ujedinjenja s Grčkom. No, ipak kiparski Turci su bili nepovjerljivi, pa su se povukli iz rada kiparskih organa vlasti, te su osnovali svoje.
Sljedećih nekoliko godina je bilo relativno mirno. 1967. u Grčkoj se dešava državni udar i na vlast dolazi vojna hunta, čiji je cilj, između ostalih, bio pripajanje Kipra. Pod njihovim sponzorstvom na Kipru se organizuje fašistička EOKA B na čijem čelu je bio Jorgios Grivas. Ova grupa, iako tad ilegalna, nastavila je teror nad turskim stanovništvom. 1974. uz pomoć iz Grčke i ovdje se dešava državni udar. Predsjednik Makarios je zbačen s vlasti, te je pobjegao u London, a vlast je došla u ruke EOKA-e B. Na mjesto predsjednika je postavljen Nikos Sampson, dotadašnji član EOKA-e i glavni urednik jednih kiparskih novina. Sada više skoro da i nije bilo prepreka ka ujedinjenju s Grčkom. Turci se već od ranije koncentriraju u enklave koje su se nalazile na svim djelovima ostrva, a to je spriječavalo Grke u njihovim namjerama. Najpoznatija takva enklava je Kokina (Erenkoj) koja je ostala izolovana od ostatka turske teritorije i do danas. Ipak, veći problem je predstavljala jedna druga enklava i to dva spojena sela Kofinu i Ajos Teodoris. Ova enklava je blokirala glavni put Larnake s Nikozijom i Limasolom, pa ju je tako Grivas napao. To je Turskoj bio dovoljan razlog i izgovor da pošalje svoje trupe na Kipar. Desant je izvršen u gradu Kirenija. Nakon toga, turska vojska je bez većih problema osvajala mjesto po mjesto, selo po selo. Pritom se nije koristila nimalo blažim sredstvima od EOKA-e. Naime, na prostorima koje su osvajali nije ostajalo nimalo Grka, koji su uglavnom protjerani, pa je tako između sto i dvjesto hiljada Grka postalo izbjeglica u vlastitoj zemlji. Ni Turci nisu ostajali na grčkim teritorijama. Razlog lahkog napredovanja turske vojske je bio vjerovatno to što se Grci nisu nadali ovom napadu, zatim razjedinjenost između pristalica Grivasa i Makariosa, kao i to što je Kipar mnogo bliže Turskoj nego Grčkoj, pa nije mogla na vrijeme da stigne pomoć od vojne hunte. Tako je Turska vojska zauzela više od trećine teritorije. Vjerovatno bi i više, no rezolucijom UN-a rečeno im je da prestanu s ratnim operacijama i da poštuju suverenitet Kipra, inače će snositi posljedice. Tako su prestali s ratom, ali su zadržali svoje vojnike na okupiranom teritoriju. Grčki neuspjeh ovdje je doveo do sloma vladavine vojne hunte u Republici Grčkoj, a samim tim i njihovih istomišljenika na Kipru. Njihova vladavina je trajala oko dvije sedmice, a uskoro nakon toga se iz Londona vraća Makarios i ponovo zauzima mjesto predsjednika Republike Kipar.
Rat je završen, ali ostrvo je podijeljeno "zelenom linijom" na turski i grčki dio i tako je ostalo i do danas. Ta linija prolazi kroz Nikoziju, te i nju djeli na dva dijela. No kako to nije samo linija, već pojas pod kontrolom UN, na nekim mjestima širok i desetak kilometara, u njemu su ostali mnogi objekti (kao naprimjer nikozijski aerodrom), pa i mali gradovi i sela. 1983. Turci proglašavaju nezavisnu Tursku Republiku Sjeverni Kipar. Ali, osim Turske je nije niko priznao, pa se ona u svijetu smatra dijelom Republike Kipar. 2004. je izvršen referendum o ujedinjenju Kipra povodom ulaska u EU. Referendum je prošao na turskom djelu ostrva, vjerovatno zato što im je dosta izolacije od svijeta, ali građani grčkog djela nisu prihvatili ujedinjenje. Tako je u Evropsku Uniju ušao samo južni, odnosno grčki dio.
Politika
mini|300p|desno|Nikozija - glavni grad Kipra Glavni politički problem ostrva je ona osnovna podjela na grčki i turski dio. U ovih tridesetak godina, od podjele do danas nije učinjen bukvalno ni jedan korak ka ponovnom ujedinjenju. Istina, u interesu i jednih i drugih jeste ujedinjenje, Grcima jer bi se vratili da žive na cijelo ostrvo, gdje su prije podjele i bili, a Turcima da bi izašli iz izolacije. Pa je tako i bilo nekih pokušaja i pregovora, ali problem je taj što ni jedna pregovaračka strana nije nimalo odstupila od svojih zahtjeva. Turci traže našto nalik zajednici država i federalnom uređenju, gdje bi stanje bilo otprilike slično stanju u Bosni i Hercegovini, dok Grci traže sasvim suprotno, nešto nalik unitarizmu. Dakle, želje ima, ali vizije se totalno razlikuju. Najozbiljniji pokušaj za ujedinjenje bio je 2004. godine, a sastavio ga je generalni sekretar UN-a Kofi Annan. Ako bi se prihvatio taj plan cijelo ostrvo bi ušalo u EU, ako ne, samo južni, odnosno grčki. No, grčki političari su procijenili da ovaj sporazum puno više odgovara turskoj strani, pa su ga odbacili i to iz sljedećih razloga: plan nije omogućavao povratak svih grčkih izbjeglica, kao ni povratak svog zemljišta koje je im prije pripadalo, zatim Turci bi dobili previše mjesta u organima vlasti i plan također nije uključivao nestanak britanskih baza s ostrva. Tako je na referendumu na grčkom dijelu ostrva 75% građana je odbilo sporazum. Iako je plan prihvatilo 64% građana Sjevernog Kipra, on nije prošao, i u EU je de facto ušao samo južni dio, iako se službeno i TRSK računa kao dio Republike Kipar pa samim tim i kao dio EU. No, to je samo formalno, nije ni blizu pravom stanju.
Treba naglasiti da velik problem ujedinjenju predstavlja to što se mnogi kiparski Grci smatraju više kao državljani Republike Grčke, a Kipar smatraju njenim dijelom, a isto se može reći i za Turke, koji Tursku doživljavaju kao svoju matičnu domovinu. A kad se stvaro ovako shvataju, teško može doći do nekog napretka. Također, ne pomaže ni to što su domaći političari Kipra ustvari samo marionete Atene i Ankare. Dakle, zaključak je sljedeći, gotovo jedini problem ovog ostrva je njegova podijeljenost, kakva se malo gdje može sresti u svijetu.