Telur ( - Zemlja) jeste rijetki hemijski element sa simbolom Te i atomskim brojem 52. U periodnom sistemu nalazi se u 6. glavnoj grupi tj. 16. grupi po IUPAC-u i 5. periodi, pa se stoga ubraja u halkogene elemente. Njegova rasprostranjenost se otprilike može mjeriti sa rasprostranjenošću zlata, s kojim također može graditi i razne spojeve koji se nalaze u prirodi u vidu minerala. Kristalni telur je srebreno-bijeli, polumetal s metalnim sjajem, koji izgledom sliči kalaju i antimonu. Na mehaničko opterećenje, telur reagira vrlo krhko i lomljivo, pa se stoga vrlo lahko može pretvoriti u prah. U hemijskim spojevima sa nemetalima, on ima dosta sličnosti sa sumporom i selenom, dok u legurama i međumetalnim spojeva pokazuje veoma izražene (polu-)metalne osobine.
Historija thumb|200px|lijevo|Tipski uzorak samorodnog telura thumb|200px|lijevo|Martin Heinrich Klaproth Telur je 1782. otkrio austrijski hemičar i mineralog Franz Joseph Müller von Reichenstein (1740–1825) tokom ispitivanja rude zlata iz rudnika Fata Baii (mađ. Faczebaja) u blizini rumunskog gradića Zlatna, nakon što je iz rude izdvojio manje zlata od očekivanog. Na istraživanje te rude potaknuo ga je naučni rad Nachricht vom gediegenen Spiesglaskönig in Siebenbürgen (bos. Vijest od samorodnom mineralu "Spiesglaskönig" iz Transilvanije), Ignaza von Borna (1742–1791). Tim pojom Spiesglaskönig označavan je samorodni antimon, dok je Spiesglas bio stari naziv za mineral antimonit Sb2S3. Von Born je smatrao da je samorodni metal iz ruda zlata zapravo antimon, a svoje mišljenje je zasnivao na malim izdvojenim uzorcima spojeva zlata s antimonom. S tim mišljenjem nije se slagao Müller von Reichenstein, koji je mislio da se radi o "zasumporenom" bizmutu. Poslije naknadnih ispitivanja, čije rezultate je objavio između 1783. i 1785 u raspravi u četiri dijela, isključio je mogućnost da se radi o bizmutu, jer ovaj metal za razliku od antimona i bizmuta, gotovo nikako nije reagirao sa sumpornom kiselinom. On je metalnoj fazi ovog elementa dao naziv metallum problematicum (također i aurum problematicum odnosno aurum paradoxum). Prema današnjim saznanjima, ovaj uzorak se, pored samorodnog telura, sastojao i iz minerala nagyágita (AuPb(Pb,Sb,Bi)Te2–3S6) i silvanita ((Au,Ag)Te2). Müller von Reichenstein je pretpostavljao, da problematični metal možda sadrži neki novi, do tada još nepoznati, polumetal. Njegovu pretpostavku potvrdio je švedski mineralog i hemičar Torben Olof Bergman (1735–1784). Godine 1783. von Reichenstein je Bergmanu poslao uzorak ove rude na mišljenje, međutim konačni odgovor od njega nije dobio. Bergman je umro naredne godine, a von Reichenstein je ispitivanja problematičnog metala završio 1785. godine.
Tek dvanaest godina kasnije, Martin Heinrich Klaproth je 1797. u Berlinu dobio uzorak von Reichensteinove rude. Klaproth je razmatrao zaključke do kojih je došao von Reichenstein te prikupio dovoljno dokaza za otkriće novog elementa. U januaru 1798. Klaproth je u jednom radu naveo doprinose von Reichensteina te mu pripisao otkriće novog elementa. Pošto von Reichenstein nije ovom elementu dao ime, Klaproth se odlučio za naziv tellur (lat. tellus - Zemlja). On navodi: U svrhu zatvaranja dosadašnje praznine u hemijskoj mineralogiji ovdje sa ovim vrijednim rudama predstavljam svoje napore i iskustva, čiji osnovni rezultat se sastoji u potrazi i potvrdi "novog stvarnog metala", kojem dajem ime "tellurium" izvedeno iz imena stare "majke" Zemlje. Prvobitni uzrok materijala sa tipskog lokaliteta Zlatna, kojeg je Klaproth imao na raspolaganju, danas se nalazi u Muzeju prirodnih nauka u Berlinu.
Nezavisno od von Reichensteina i Klaprotha, mađarski hemičar i botaničar Paul Kitaibel također je otkrio telur 1789. prilikom ispitivanja ruda zlata iz rudnika kod Nagybörzsönya u Mađarskoj. U svom objavljenom radu Klaproth je naveo samo von Reichensteinova otkrića, iako je o tome 1796. imao dostupna saznanja i od Kitaibela. U jednom pismu upućenom Kitaibelu, Klaproth je objasnio da mu je bio dostupan sadržaj njegovih rukopisa, ali pri proučavanju von Reichensteinovih ruda nije uočio sličnost s njegovim radom. Napokon, Klaproth je ubijedio Kitaibela da otkriće telura treba u potpunosti pripisati von Reichensteinu, jer je on nekoliko godina ranije proveo ista istraživanja na novom elementu.
Simbol elementa Te predložio je 1814. Jacob Berzelius, a koristi se do danas. Prvo objašnjenje strukture kristalnog telura pomoću rendgenske difrakcije načinjeno je 1924. godine.
Osobine Fizičke Kristalni telur je intrinsički direktni poluprovodnik sa širinom poluprovodne vrpce od 0,334 eV. Električna provodljivost kao i kod svih drugih poluprovodnika može se povećati putem povišenja temperature ili osvjetljenjem, mada je kod telura zabilježen vrlo malehni rast provodljivosti. Električna provodljivost i toplotna provodljivost kod telura zavise od pravca, tj. anizotropno. Kristalni telur je relativno mehak (Mohsova tvrdoća 2,25) i krhak materijal, koji se vrlo lahko može pretvoriti u prah. Povećanjem pritiska telur prelazi u druge kristalne modifikacije. Iznad 450 °C telur se topi u crvenu tekućinu, koja se pri temperaturi iznad 990 °C isparava u žuti dijamagnetični gas sastavljen iz dvoatomnih molekula Te2. Na temperaturama iznad 2000 °C molekula Te2 se raspada na pojedinačne atome.
Hemijske Kristalni telur je nerastvorljiv u vodi i vrlo slabo rastvorljiv u mineralnim kiselinama poput hlorovodične i sumporne kao i u alkalnim rastvorima. Međutim, vrlo dobro je rastvorljiv u dušičnoj kiselini, koja je inače vrlo snažno oksidacijsko sredstvo te oksidira elementarni telur do telurata sa stabilnim oksidacijskim stanjem +4. Tečni telur napada bakar, željezo pa čak i hrđajuće plemenite čelike.
U spojevima sa nemetalima, telur se ponaša slično kao i lakši član iz njegove grupe u periodnom sistemu, selen. Pri sagorijevanju u zraku, telur gori zeleno-plavim plamenom dajući telur-dioksid TeO2:
Sa halogenim elementima telur spontano reagira dajući halogenide. Pri tome je zanimljivo da, za razliku od lakših homologa selena i sumpora, telur gradi termodinamički stabilne jodide, između ostalih telurjodid, TeI sa oksidacijskim stanjem +1. Sa neplemenitim metalima, naprimjer cinkom, telur reagira vrlo burno dajući odgovarajuće teluride.
Izotopi Poznati su izotopi telura sa masenim brojevima između 105 i 142. Prirodni telur je izotopska smjesa sastavljena iz osam izotopa, od čega je pet (122Te, 123Te, 124Te, 125Te, 126Te) stabilno. Izotop 123Te bi se teoretski trebao raspadati na 123Sb putem elektronskog zahvata. Međutim, ovaj raspad nije potvrđen u eksperimentima. Smatra se da je donja granica njegovog vremena poluraspada iznosi oko 9,2 · 1016 godina (92 bilijarde). Izotop 120Te putem dvostrukog elektronskog zahvata direktno prelazi u izotop kalaja 120Sn. Izotopi 128Te i 130Te putem emisije beta-zraka (dvostruki beta-raspad) prelaze u 128Xe i 130Xe, respektivno.
Najveći udio u prirodnom telura oko jedne trećine sačinjava izotop 130Te koji ima pretpostavljeno vrijeme poluraspada od 7,9 · 1020 godina, a slijedi ga izotop 128Te. Prosječna atomska masa prirodne smjese izotopa iznosi 127,6 te je tako veća od sljedećeg (monoizotopskog) elementa u periodnom sistemu, joda, koji ima 126,9. 128Te se smatra za izotop sa najsporijim raspadom među svim nestabilnim sličnim elementima. Ovaj posebno spori raspad sa vremenom poluraspada od 7,2 · 1024 godina (7,2 kvadriliona godina tj. u 1 kg se svakih 18 mjeseci raspadne jedan atom) može se dokazati samo na osnovu detekcije proizvoda raspada (128Xe) u nekim izuzetno starim uzorcima prirodnog telura.
Od ostalih izotopa, ima i nuklearni izomer 121mTe koji sa 154 dana ima najduže vrijeme poluraspada. I kod izotopa 127Te i 129Te vremena poluraspada izomera prelaze ona kod njihovih osnovnih stanja. Kao traser u nuklearnoj medicini najčešće se koristi izotop 127Te, a slijedi ga 121Te. Izotopi 127Te i 129Te se javljaju kao proizvodi cijepanja jezgara u atomskim reaktorima.
Rasprostranjenost thumb|200px|lijevo|Telur na silvanitu sa Fidžija, širina slike: 2 mm Telur je slabo rasprostranjen element. Njegov udio u Zemljinoj kori iznosi približno 0,01 ppm (grama po toni). Vrlo rijetko se može naći samorodan sa zlatom, odnosno u elementarnom obliku, a u podređenom obliku i sa srebrom, bakrom, olovom i bizmutom, kao i sa platinskim metalima.
Samorodni telur kao mineral pripada grupi elementata, tačnije polu- i nemetalima i u sistematici minerala po Strunzu klasificiran je pod brojem I/B.03-40 (8. izdanje sistematike) odnosno brojem 1.CC.10 (9. izdanje), dok je u sistematici po Danau podveden pod broj 1.3.4.2.
Samorodni telur može sadržavati selen, a raspon njegovog udjela može se kretati od tragova do veoma velikih količina (selentelur). Iako je telur rijedak element, poznat je veliki broj njegovih minerala, iako telur gradi i vlastite minerale, vrlo rijetko su oni ugrađeni u sulfide ili selenide odnosno sulfate ili selenate. Za njih, kristalna rešetka njegovih lakših homologa je isuviše velika. Nasuprot toga, oba njegova lakša homologa se nalaze mnogo češće od telura na njegovim mjestima rešetke u kristalnim strukturama telurovih minerala.
Od svih elemenata, telur iskazuje najviši afinitet prema zlatu, pa se u prirodi vrlo često javlja u obliku zlato-telurida, minerala sa teluridima (Te2−) odnosno ditelurid aniona (Te22−). Pored zlata i drugih plemenitih metala, najčešće olovo i bizmut grade ostale prirodne teluride, često prateći (u paragenezi) teluride samorodnih metala i ruda zlata. Dosta rjeđi su minerali sa kationima Te4+ u kristalnoj strukturi, pri čemu je najvažniji oksid telura, telur-dioksid TeO2 koji se u prirodi javlja u dvije modifikacije: kao ortorompski telurit i tetragonalni paratelurit.
Kod drugih minerala sa kationima telura(IV) radi se o oksoteluratima(IV) (telurit) koji sadrže komplekse aniona [TeO3]2−- ili [TeO4]4−. Minerali sa kationima Te6+ u obliku oktaedarskih [TeO6]6− kompleksih aniona su izuzetno rijetki, a poznat je 21 takav mineral koji najvećim dijelom sadrže bakar i olovo. Osim navedenih minerala u prirodi se javljaju i minerali telura s miješanom valencijom, između ostalih kalcij-oksotelurat(IV,VI) karlfrisit CaTe3O8 s odnosom Te4+:Te6+ od 2:1. Kod minerala sa kationima Te4+ i Te6+ radi se o sekundarnim mineralima, koji su nastali atmosferskim djelovanjem na samorodni telur i teluride.
Minerali koji sadrže telur nisu od velikog značaja za tehničko dobijanje ovog elementa, jer su vrlo rijetki i praktično ne postoje njihova ekonomski isplativa nalazišta. Među najpoznatijim nalazištima samorodnog telura odnosno minerala sa sadržajem ovog elementa ubrajaju se pored tipskog lokaliteta Zlatna (Transilvanija, Rumunija) također i Moctezuma u Meksiku, Cripple Creek (Colorado), Kalgoorlie u Australiji i Calaveras u Kaliforniji. Do 2012. bilo je poznato 154 minerala sa sadržajem telura, od čega samo pet (dilitium, imgreit, kurilit, sztrokayit, protojoseit) do sad nisu priznati od strane Međunarodne mineraloške organizacije (IMA) kao zasebni minerali odnosno diskreditirani su kao takvi. Pregled poznatih minerala telura sa različitim oksidacijskim stanjima prikazan je u sljedećoj tabeli:
telurid ditelurid miješani halkogenid mineral Te(IV) x100pxhesitAg2Te x100pxkalaveritAuTe2 (monoklinski) x100pxnagyágitAuPb(Pb,Sb,Bi)Te2–3S6 x100pxteluritTeO2 (ortorompski) x100pxaltaitPbTe x100pxsilvanit(Au,Ag)Te2 x100pxtetradimitBi2Te2S x100pxzemanitMg0,5ZnFe[TeO3]3•4,5 H2O
Dobijanje + Svjetska godišnja proizvodnja telura u tonama Država 2007 2008 2009 2010 2011 Prosjek SAD 50 50 50 50 50 50 Japan 41 47 49 47 40 44,8 Peru 35 28 7 – – 14 Kanada 14 20 16 8 6 12,8 Ukupno 140 145 122 105 96 121,6 thumb|340px|Svjetska godišnja proizvodnja telura u 2006.