Alija Izetbegović (Bosanski Šamac, 8. august 1925 – Sarajevo, 19. oktobar 2003) bio je bosanskohercegovački i bošnjački političar, pravnik, islamski aktivista, deveti Predsjednik Predsjedništva SR Bosne i Hercegovine od 1990. do 1992, zatim prvi i jedini Predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine od 1992. do 1996, te prvi član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda bošnjačkog naroda od 1996. do 2000. Bio je osnivač Stranke demokratske akcije 1990. i njen prvi predsjednik sve do 2001. Jedan je od najznačajnijih i najutjecajnijih bošnjačkih ličnosti 20. vijeka.
Nakon prvih višestranačkih Općih izbora u Bosni i Hercegovini 1990. godine, izabran je za predsjednika Predsjedništva SR Bosne i Hercegovine kao predstavnik Stranke demokratske akcije iz redova bošnjačkog (tada muslimanskog) naroda, do 1992. godine. Najviše glasova na izborima osvojio je Fikret Abdić, ali je konsenzusom za predsjednika Predsjedništva odabran Alija Izetbegović Od 1992. do 2000. kao i predsjednik sedmočlanog Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine. Kao predsjednik Predsjedništva SR Bosne i Hercegovine proglasio je, nakon referenduma o nezavisnosti 1992, nezavisnost i otcjepljenje od Jugoslavije.
Govorio je njemački, francuski i engleski jezik. Autor je većeg broja izdavačkih radova i studija, te knjiga među kojima su najpoznatije "Islam između Istoka i Zapada", "Problemi islamskog preporoda" i "Islamska deklaracija". Ove knjige prevedene su na nekoliko svjetskih jezika i objavljene u više zemalja.
Mladost i obrazovanje Izetbegović je rođen 8. augusta 1925. u Bosanskom Šamcu. Bio je treće od petero djece—dva sina i tri kćerke—oca Mustafe i majke Hibe Izetbegović. Njegova porodica je bila ugledna, ali osiromašena, a potekla je od nekadašnjeg aristokrate Izet-bega Jahića iz Beograda koji se preselio u Bosanski ejalet 1861, nakon povlačenja osmanlijskih trupa iz Kneževine Srbije. Porodica Jahić je živjela u Beogradu stotinama godina. Dok je služio vojsku u Üsküdaru, Izetbegovićev djed Alija oženio je Turkinju imena Sıdıka Hanım. Par se eventualno preselio u Bosanski Šamac i dobio petero djece. Izetbegovićev djed je kasnije postao gradonačelnik, kada je spasio 40 Srba od strijeljanja od strane vlasti Austro-Ugarske nakon što je Gavrilo Princip izvršio atentat na prijestolonasljednika u junu 1914. godine.
Izetbegovićev otac, računovođa, borio se u Austrougarskoj vojsci na Italijanskom frontu tokom Prvog svjetskog rata gdje je dobio ozbiljne povrede koje su ga ostavilo u polu-paraliziranom stanju najmanje deceniju. Proglasio je bankrot 1927. godine. Narednu godinu, porodica se preselila u Sarajevo, gdje je Izetbegović prošao kroz sekularno obrazovanje.
Tokom Drugog svjetskog rata, Izetbegović se pridružio islamskoj organizaciji "Mladi muslimani". Kada su Mladi muslimani postali rastrgani između podrške većinski muslimanskoj Waffen-SS Handžar diviziji sa jedne strane i komunističkim jugoslavenskim partizanima sa druge, postoje tvrdnje da je Izetbegović pristupio SS Handžaru, uprkos nedostatku dokaza. Izetbegovićeva porodica negira tvrdnje te navodi da je on bio u komunističkim partizanima. Izetbegovića su uhapsili četnici sredinom 1944, ali ga je otpustio četnički vojvoda Dragutin Keserović:"Međutim, jedna grupa Srba je došla da intervenira kod tadašnjeg komandanta pukovnika Keserovića. On je bio načelnik Glavnog Štaba. Tad su mi izneli taj podatak da je moj djed spasio 40 Srba i da bi bio dužan da vrati milo za drago. I zahvaljujući toj okolnosti ja sam bio oslobođen." zbog zahvalnosti na ulozi njegovog djeda koji je osigurao puštanje četrdeset srpskih zarobljenika 1914. godine. Nakon završetka Drugog svjetskog rata uhapsili su ga jugoslavenski komunisti i osudili na tri godine zatvora 1946. zbog kolaboracije s nacistima. Prije zatvaranja je završio pravo na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Ostaje uključen u politiku nakon služenja kazne.Nedžad Latić, Boja povijesti, ISBN COBISS.BH-ID
Aktivizam
Izetbegović je 1970, objavio manifest naziva Islamska deklaracija, izražavajući poglede na veze između islama, države i društva. Manifest je zabranila tadašnja vlada. U Deklaraciji, on je pokušao izmiriti zapadnjački napredak sa islamskom tradicijom.Banac, Ivo. Bosnian Muslims: From Religious Community to Sohttps://www.youtube.com/watch?v=025OldWcmbQcialist Nationhood and Post communist Statehood, 1918-1992, str. 147-148. Rad je uputio poziv za "islamskom obnovom", bez naročitog spominjanja Jugoslavije. Ipak, on i njegovi podržavaoci su optuženi od komunističke vlasti za oživljavanje organizacije "Mladih muslimana" i za zavjeru uspostave "islamski čiste" Bosne i Hercegovine.
Deklaracija je označila Pakistan kao državu model koji bi trebali oponašati muslimanski revolucionari širom svijeta. Jedan od odlomaka koji su posebno izabrali njegovi protivnici tokom suđenja bio je, "Nema mira ni koegzistencije između “islamske vjere” i neislamskih društvenih i političkih institucija... a država treba da bude izraz i da podržava moralne koncepte religije." Deklaracija je ostala izvor kontroverzi. Srbi, koji su se protivili Izetbegoviću, često citiraju deklaraciju kao indikaciju namjere za kreiranjem islamske republike iranskog stila u Bosni.
On je sam kasnije insistirao više puta da su tvrdnje oko kreiranja islamske države hipotetičke i da nisu primjenjive na situaciju u Bosni. Uprkos tome, bosansko nemuslimansko stanovništvo uznemirilo je nekoliko njegovih izjava u njegovim spisima. Izetbegovićevi protivnici tokom devedesetih često su citirali dijelove deklaracije, smatrajući da je to otvorena izjava islamskog fundamentalizma."Alija Izetbegović, Muslim Who Led Bosnia, Dies at 78", The New York Times, 20 October 2003 Ovo mišljenje je dijelilo i nekoliko zapadnih autora. Izetbegović je energično negirao ove optužbe.
Zatvor Izetbegović je prvi put uhapšen 1946. u 21. godini života. Osuđen je na zatvor u različitim slučajevima na ukupno 8 godina zbog članstva u organizaciji koja se bori za ljudska prava i vjerska prava.
U aprilu 1983, Izetbegoviću i dvanaest ostalih bošnjačkih aktivista (među kojima su bili i Melika Salihbegović, Edhem Bičakčić, Omer Behmen, Mustafa Spahić i Hasan Čengić) suđeno je pred sarajevskim sudom zbog raznih optužbi zvanih "krivična djela kao uglavnom neprijateljska aktivnost inspirisana bosanskim nacionalizmom, udruživanje u svrhu neprijateljske aktivnosti i neprijateljske propagande". Izetbegović je dalje optužen za organizaciju posjete muslimanskom kongresu u Iranu. Svi kojima je suđeno su na kraju osuđeni, a Izetbegović je osuđen na četrnaest godina zatvora.
Zapadne organizacije za ljudska prava oštro su kritizirale presudu, među kojima i Amnesty International i Helsinki Watch, koje su tvrdile da je slučaj zasnovan na "komunističkoj propagandi", a optuženi nisu optuženi ni za korištenje ni za zagovaranje nasilja. Sljedećeg maja, Vrhovni sud Bosne i Hercegovine priznao je to saopćenjem da "neke radnje optuženog nisu imale karakteristike krivičnih djela" i smanjio Izetbegovićevu kaznu na dvanaest godina. 1988, kada je komunistička vladavina padala, on je pomilovan i pušten nakon skoro pet godina zatvora. Njegovo zdravlje pretrpjelo je ozbiljnu štetu.
Politička karijera Osnivanje Stranke demokratske akcije
1990. Izetbegović, sa Fikretom Abdićem, Adilom Zulfikarpašićom i još nekolicinom političara osniva Stranku demokratske akcije (SDA). Zbog tadašnjeg prijedloga zakona o zabrani političkih partija sa nacionalnim predznakom, SDA nema nacionalno definisani naziv, za razliku od druge dvije novoosnovane partije u SR Bosni i Hercegovini Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ BiH) i Srpske demokratske stranke (SDS). Na izborima 1990. za Skupštinu SR BiH izborima za člana sedmočlanog Predsjedništva SR BiH, Stranka demokratske akcije osvaja 35,85 % i time najveći broj glasova. Prvo mjesto na predsjedničkim izborima osvaja Fikret Abdić, ali nakon internih diskusija u partiji, Abdić ustupa mjesto Üredsjednika Predsjedništva SR BiH Izetbegoviću. Nakon otcjepljenja i proglašavanja samostalnosti Slovenije i Hrvatske od Jugoslavije 1991, Izetbegović vidi mjesto Bosne i Hercegovine u ostatku Jugoslavije, u jednoj tzv. zdravoj federaciji, koja bi političkom reorganizacijom, naslijedila bivšu državu. Sve do odluka nekoliko vlada evropskih država Evropske Unije 15. januara 1992, o političkom priznanju Slovenije i Hrvatske, Izetbegović pokušava izbjeći kritiku srpske politike prema Bosni i Hercegovini.
Rat u Bosni i Hercegovini
mini|desno|Izetbegović i Franjo Tuđman potpisuju Vašingtonski sporazum 1994.
Politički nespretno ignorisanje sukoba i razaranja sela Ravna kod Trebinja, izjavom "...da to nije naš rat...", Predsjedništvo RBiH pokušava izbjeći otvorene sukobe sa JNA i srpskim političarima iz tadašnjeg Predsjedništva Jugoslavije. Ratom u Sloveniji i Hrvatskoj, te jačanjem vojnih aktivnosti Jugoslavenske narodne armije (JNA) i na teritoriju Bosne i Hercegovine, dolazi do odluke o referendumu za nezavisnost Bosne i Hercegovine. Na referendumu održanom 29. februara i 1. marta 1992. oko 90% stanovništva u općinama gdje je na izborima pobijedila stranka SDA ili HDZ BiH, glasa za samostalnost, dok se u općinama gdje je nakon izbora 1990. pobijedila Srpska demokratska stranka ili Srpski pokret obnove (SPO), referendum bojkotuju.
Skupština BiH objavila je deklaraciju o nezavisnosti Bosne i Hercegovine isti mjesec. Potom je uslijedilo međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine.
Kao odgovor na to, Bosanski Srbi proglašavaju tzv. Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu, sa ciljem zauzimanja i podjele čitave Bosne i Hercegovine. U aprilu 1992, srpski ekstremisti potpomognuti vojnim i paravojnim snagama Srbije i JNA, počinju incidente, blokade gradova i premještanja naoružanja.
Kao odgovor, Izetbegović formira Teritorijalnu odbranu Bosne i Hercegovine (TO BiH) i nastavlja sa pregovorima. Po povratku sa konferencije u Lisabonu 1992, na aerodromu Sarajevo jedinice JNA ga zarobljavaju i traže da naredi svojim jedinicama da iz obruča u centru grada pusti generala Milutina Kukanjca sa vojskom. Do sporazuma dolazi, nakon čega je konvoju dopušten prolaz do Sarajeva, kada dolazi do Incident u Dobrovoljačkoj ulici. Srbijanski predsjednik Slobodan Milošević isposlovao je kod UN-a da uvede embargo na uvoz oružja zemljama bivše Jugoslavije u sukobu, nakon čega je embargo i postavljen. Embargo na uvoz oružja išao je samo u korist srpskim vojnim i paravojnim formacijama koje su imale na raspolaganju čitav vojni arsenal JNA. U bošnjačkom narodu stvara se otpor iz kojeg izniče Armija Republike Bosne i Hercegovine, a Alija Izetbegović kao njen vrhovni komandant. Čitav period rata, Izetbegović provodi u Sarajevu.
Tokom rata, Izetbegović biva prisiljen predati Srebrenicu i Žepu pod kontrolu UN-a kao "zaštićene zone", gdje se UN obavezao da će ih, ako zatreba, i vojno štititi. Ove dvije enklave, koje su se skoro čitavog rata odupirale srpskim napadima, kapitulirale su pred sam kraj rata, kada su razoružane jedinice ARBiH ostavljene na odluku trupa UNPROFOR-a.
Ishodi nakon kapitulacije "zaštićenih zona" UN-a je bio preko 8.000 ubijenih bošnjačkih civila. Vidjevši ishod ove izdaje, Izetbegović nije dozvolio snagama UN-a da istu stvar urade i sa Goraždom, gdje su najzad jedinice ARBiH uspjele odbraniti ovaj grad.
mini|lijevo|Izetbegović potpisuje Dejtonski sporazum, čime je formalno okončan rat u BiH, 1995.
Tokom rata, Sarajevo postaje glavni grad sa najdužom vojnom opsadom u modernoj evropskoj historiji. Razna pregovaranja dovode strane u sukobu do Dejtonskog mirovnog sporazuma. U njemu nova država biva administrativno uređena kao cjelovita država u čijem se sklopu nalaze dva politička entiteta: Federacija BiH, sa 51%, i Republika Srpska sa 49% teritorija. Izetbegović nikada nije bio zadovoljan ovim uređenjem.