Vladimir Iljič Uljanov Lenjin 22. april 1870 – 21. januar 1924) bio je ruski komunistički revolucionar, političar i politički teoretičar. Bio je na čelu vlade Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike od 1917. godine, i Sovjetskog saveza od 1922. do svoje smrti 1924. Kao prvi vođa Sovjetskog Saveza, pod njegovom upravom Rusko carstvo je raspušteno i zamijenjeno Sovjetskim savezom, jednopartijskom socijalističkom državom; sva zemlja, prirodni resursi i industrija su oduzeti i nacionalizovani. Bio je ideološki marksista, a njegove političke teorije su poznate kao lenjinizam.
Rođen u radničkoj porodici u Simbirsku, Lenjin je stekao interes za revolucionarnom ljevičarskom politikom. Nakon ubistva njegovog brata Aleksandra 1887. godine, izbačen je sa državnog univerziteta u Kazanu zbog sudjelovanja u anti-carskim protestima. Naredne godine postaje marksista, posvećujući se radikalnoj politici. Godine 1893. se preseljava u Sankt Peterburg i postaje ugledni član ruske Socijaldemokratske radničke partije (RSDLP). Lenjin je uhvaćen zbog pobune i protjeran u Krasnojark na tri godine, tokom kojih je oženio Nadeždu Krupskayu. Nakon egzila, pobjegao je u Zapadnu Evropu, gdje je postao poznat kao istaknuti stranački teoretičar zahvaljujući svojim publikacijama. Godine 1903. imao je ključnu ulogu u raskolu RSDLP-a zbog ideoloških razlika, vodeći boljševičku struju protiv menjševika Juliusa Martova. Na kratko se vraća u Rusiju za vrijeme propale revolucije 1905. godine kako bi ohrabrio pobunjenike. Kasnije je vodio kampanju da se poslije Prvog Svjetskog Rata održi revolucija, za koju je vjerovao da će dovesti do svrgavanja kapitalizma i njegove zamjene socijalizmom. Nakon Februarske revolucije 1917. godine, svrgavanja cara i uspostavljanja privremene vlade, Lenjin se vratio u Rusiju kako bi vodio kampanju uklanjanja nove vlade i postavljanja boljševičke vlade Sovjeta.
Lenjin je odigrao veliku ulogu u organizovanju Oktobarske revolucije 1917. godine, u kojoj je boljševički državni udar izbacio Privremenu vladu prije nego što je uspostavila novu upravu. Stvoren je Savjet narodnih komesara sa Lenjinom kao predsjednikom. Odmah je uveo radikalne zemljišne reforme i izdao dozvolu ne-ruskim narodima da stupe iz carstva, kako bi transformisao zemlju u Rusku Socijalističku Federativnu Sovjetsku Republiku. Lenjin je izabran na mjesto premijera od strane Ruskog kongresa Sovjeta. Žestoko protivljenje boljševičkoj vladavini dovelo je do Ruskog građanskog rata (1917. - 1922.), u kojem su boljševici izašli kao pobjednici, dijelom zbog korišćenja crvenog terora. Lenjin je podržao svjetsku revoluciju i neposredni mir sa Centralnim silama, pristajući na mir iz Brest-Litovska kojim je predao značajan dio bivšeg Ruskog carstva Njemačkoj. Sporazum je poništen nakon što su saveznici dobili rat. Lenjin je 1921. godine predložio novu ekonomsku politiku, mješoviti ekonomski sistem državnog kapitalizma koji je pokrenuo proces industrijalizacije i oporavak od građanskog rata. Godine 1922., ruska SFSR se pridružuje Sovjetskom savezu, sa Lenjinom kao premijerom. Lenjin je, zbog lošeg zdravstvenog stanja, umro u svom domu u Gorkom.
Prepoznat kao jedan od najznačajnijih i najuticajnijih historijskih ličnosti 20. vijeka, Lenjin ostaje kontroverzna i jaka ličnost koja je podijelila svijet. Njegovi pobornici vide ga kao čovjeka koji se borio za prava radnika i dobrobit ljudi, dok ga kritičari vide kao osnivača diktature odgovorne za građanski rat i masovno kršenje ljudskih prava. Iako je imao visoki ugled kao osnivač Sovjetskog saveza do njenog raspada 1991. godine, on je i dalje ostao važna ideološka figura marksizma-lenjinizma i ima istaknuti uticaj na međunarodni komunistički pokret.
Djetinjstvo i mladost Porodično prezime Uljanov, publicistički i revolucionarni pseudonim Lenjin (u početku Volgin, Nikolaj Lenjin, kasnije V.I. Lenjin) po sibirskoj rijeci Leni. Lenjin potječe iz ugledne porodice - otac Ilja Nikolajevič je bio upravitelj školskog sistema u simbirskoj guberniji, a majka Marija Aleksandrovna Blank obrazovana žena, kći liječnika. Imao je dva brata i tri sestre, i svi su, osim jedne sestre, postali profesionalni revolucionari. Godine 1886. Lenjinov otac umire, a 1887. stariji brat Aleksandar, kome je budući sovjetski vođa bio dječački odan, biva obješen zbog učestvovanja u neuspješnome pokušaju atentata na cara Aleksandra II. Uzmu li se u obzir terorističke metode, nasilje i ostracizam kojima je sovjetska država proganjala rodbinu stvarnih i zamišljenih protivnika režima- činjenica da porodicaj Uljanov nije snosila nikakve posljedice zbog terorističke djelatnosti Aleksandra Uljanova, te da je Lenjin bez ikakvih ograničenja upisao studij prava iste, 1887. godine na Kazanjskom univerzitetu, dobar je komentar o stepenu malignosti carističkog režima u poređenju sa njegovim sovjetskim nasljednikom. Potkraj iste godine, zbog učestvovanja u studentskim nemirima, Lenjin je isključen sa univerziteta i protjeran u selo Kokuškino, gdje je proveo oko godinu dana.
Školovanje revolucionara mini|Policijska fotografija Vladimira Lenjina, 1895.
U martu 1889. porodica Uljanovih preselila se u Samaru, gdje je Vladimir proveo oko četiri godine. U proljeće 1890. dobio je dozvolu za privatno polaganje prava na Sanktpeterburškome univerzitetu, a već u jesen 1891. diplomirao je kao najbolji student. U jesen 1893. nastanio se u Sankt Peterburgu, gdje je 1895. učestvovao u ujedinjavanju sanktpeterburških marksista u jedinstvenu organizaciju- Savez borbe za oslobađanje radničke klase. Organizacija je bila razbijena potkraj 1895., a uhapšeni Lenjin proveo je godinu dana u zatvoru, a potom bijaše osuđen na trogodišnje progonstvo u sibirsko selo Šušenskoe u Minusinskom okrugu. Tada je napisao poznatu studiju "Razvoj kapitalizma u Rusiji", u kojoj pokušava dokazati da kapitalizam ubrzano uništava seosku općinu i stvara seoski proletarijat koji može postati saveznik malobrojnog industrijskoga radništva u Rusiji.
Emigracija i ruski radnički pokret Pušten u januaru 1900., Lenjin je emigrirao u Švicarsku. Tamo je izdavao sedmičnjak "Iskra" zajedno s Georgijem Plehanovom i Julijem Martovom. Osnivače ruske socijademokratije, marksističke ortodokse Georgija Plehanova i Pavela Akselroda, Lenjin je sreo još 1895. u Ženevi: po dostupnim podacima, iako se slagao s njima o glavnim crtama ideološkoga pravovjerja (tada je bila aktualna borba s "revizionizmom" Eduarda Bernsteina, njemačkoga socijaldemkrata i izvršioca Engelsove oporuke, koji je odbacio praktički sve apokaliptičke tonove marksovske historiozofije i savjetovao socijalistima pragmatičnu orijentaciju na sindikalnu borbu i poboljšanje općih životnih uvjeta radničke klase, ne hajući za kvazireligijsku utopiju komunističkoga besklasnoga društva izraženu u Marx-Engelsovom "Komunističkom manifestu" i Marxovoj "Kritici Gotskoga programa"; svi su se marksistički pravovjernici (Karl Kautsky, Rosa Luxemburg, Georgij Plehanov, Antonio Labriola, August Bebel, Clara Zetkin,..) okomili na revizionističku herezu koja je postala izvorom buduće umjerene zapadnoevropske socijaldemokracije što se odmakla od Marxove ideologije), teško je, preko volje, prihvatio zacrtanu strategiju saradnje s liberalnim strankama. "Iskru" je uređivao zajedno s veteranima ruskoga marksističkoga pokreta (Plehanov, Akselrod, Vjera Zasulič) i mlađim kolegama, od kojih je najznačajniji bio Julij Martov (Cederbaum), budući vođa menjševika i po mnogim svjedočanstvima, možda jedini prijatelj kojega je Lenjin ikada imao. Novine su krijumčarene u zemlju, no, njihov uticaj nije bio velik: najveći društveni lom prije 1. svjetskog rata, ruska revolucija 1905., zatekao je emigrantske ideologe nespremnima.
Oblikovanje komunističke ideologije mini|Lenjin 1900.
Među marksistima dugo su trajali sporovi o naravi lenjinizma. Po sovjetskoj je službenoj doktrini to bio marksizam par excellence, reformuliran u uvjetima imperijalističkoga stadija kapitalističkog razvoja. Lenjinovi su protivnici pak naglašavali rusku tradiciju – prema tim je stavovima Lenjin u ruhu marksizma oživio rusku voluntarističko-terorističku tradiciju epitomiziranu u Tkačevu. Esencijalno, radi se o kvazipitanju da li je Lenjin marksistički pravovjernik ili heretik ? Ideološki raskoli su se pojavljivali u svim važnijim religijskim i pseudoreligijskim pokretima, te stoga ni marksizam nije bio imun na njih. Također, ta dvojba nije razrješiva na racionalno-empirijski način, kao što nije ni pitanje: koji je oblik kršćanstva- katolički, istočno-ortodoksni ili protestantski- "zapravo" najbliži duhu prvobitnog kršćanstva i predstavlja "pravo" kršćanstvo ? Uzmu li se Marxovi tekstovi, djela najistaknutijih marksističkih ortodoksa iz doba II. Internacionale te sporovi između Lenjina i ideoloških protivnika, razvidno je sljedeće: Lenjinova verzija marksizma utemeljena je u Marxovoj historiozofiji i tvori jednu od legitimnih varijanti marksizma. Ona nije jedina ni jedino nužna; "kreativna" je u velikoj mjeri, i to ponajviše u tačkama u kojima se revolucionarni aktivist Lenjinova kova nije mogao zadovoljiti maglovitim i neobvezujućim frazama iz djela osnivača. Budući da su Marxovi tekstovi ili dvosmisleni, ili protuslovni, ili jednostavno ne daju odgovore na pitanja koja se pojavljuju u konkretnoj revolucionarnoj borbi- Lenjin je inovirao doktrinu uzimajući elemente iz ruske predmarksističke revolucionarne tradicije. Ali, nije time prihvatio nijednu glavnu ideju Herzena, Černjiševskog, Nječajeva, Mihajlovskog ili Bakunjina: domorodna ruska buntovnička tradicija upregnuta je u marksistički svjetonazor u kojem nije bilo idealizacije seljaštva, želje da se sačuva patrijarhalna seoska općina, izvedu društvene promjene preko akata individualnoga terora ili "preskoči" kapitalizam (za koji je sam Lenjin ionako tvrdio da je već uvukao Rusko carstvo u svoj društveno-ekonomski sistem). Većina se historičara marksizma (Leszek Kolakowski, John Plamenatz, Robert Tucker,..) slaže u tvrdnji da je Lenjin u razdoblju od 1901. do 1903. oblikovao vlastitu verziju marksizma, koja se u trima tačkama razlikuje od pravovjerja dominantnoga u doba II. Internacionale i koja se pokazala izuzetno uspješnom u borbi za vlast.