Karling () jest sport koji se igra na ledenoj pisti po kojoj se gura posebno kamenje okruglastog oblika. Dvije ekipe takmiče se u guranju kamenja s jednog kraja piste na drugi, gdje je velika okrugla meta, iscrtana na ledu, s ciljem da imaju što više svog kamenja najbliže centru mete. Po koncepciji i cilju igre karling je sličan boćanju.
Na Zimskim olimpijskim igrama prvi se put pojavio 1924. kao demonstracijski sport, a zvanično je u program Igara uvršten 1998. Krovna organizacija jest Svjetska karlinška federacija (WFC) sa sjedištem u Perthu (Škotska). Okuplja 60 članica.
Karlingaš može učiniti da putanja kamena ne bude pravolinijska tako što blago zarotira kamen u trenutku ispuštanja. Na putanju dalje mogu utjecati dva čistača, koja prate kamen dok klizi niz pistu, čisteći led ispred kamena četkama. Čišćenje uzrokuje da se kamen manje vrti i smanjuje trenje koje usporava kamen. Veliki dio strategije i timskog rada otpada na izbor idealne putanje i pozicije kamena u svakoj pojedinoj situaciji, a vještine karlingaša određuju stepen do kojeg će kamen ostvariti željeni rezultat. To karlingu daje nadimak: šah na ledu.
Historija mini|Detalj iz reprodukcije Zimskog pejzaža sa zamkom za ptice (Bruegel stariji, 1565) Dokazi da je karling postojao u Škotskoj početkom 16. stoljeća uključuju karlinški kamen s urezanom godinom "1511." otkriven (s još jednim, s urezanom "1551." godinom) kad je u Dunblaneu isušena stara bara. Najstariji karlinški kamen i najstarija nogometna lopta na svijetu danas se čuvaju u istom muzeju u Stirlingu. Prvi pisani izvor o takmičenju na ledu u kojem se koriste kamenovi potječe iz zapisâ opatije Paisley u Renfrewshireu iz februara 1541. Dvije slike, Zimski pejzaž sa zamkom za ptice i Lovci u snijegu (obje iz 1565), autora Pietera Bruegela starijeg prikazuju flamanske seljake kako igraju karling, doduše, bez četki; Škotska i Niske zemlje imale su jake trgovinske i kulturne veze tokom ovog perioda, što je vidljivo i u historiji golfa.
mini|lijevo|Karling u dvorcu Eglinton (Ayrshire, Škotska) 1860. godine. Riječ curling prvi se put pojavila u štampanim materijalima 1620. u Perthu, u predgovoru i stihovima Henryja Adamsona. U Škotskoj i regijama sa škotskim iseljenicima, kao što je jug Novog Zelanda, karling je bio (i još jest) poznat kao "hučeća igra" ("the roaring game") zbog zvuka koji kamenovi proizvode dok se kreću po šljunku (kapima vode kojom se prska pista). Radna imenica curling tvori se od škotskog (i engleskog) glagola curl ("uvijati, kovrdžati"), koji opisuje kretanje kamena.
mini|Karling na jezeru u Dartmouthu (Nova Škotska) oko 1897.
Karlinški klub Kilsyth tvrdi da je prvi takav klub na svijetu; formalno je ustanovljen 1716. godine i još je aktivan. Kilsyth također tvrdi da je u njihovom mjestu najstariji namjenski napravljen "teren" za karling na svijetu, u Colziumu, u obliku niske brane, koja tvori plitki bazen dimenzija približno 100 × 250 m.
U ranoj historiji karlinga kamenovi su jednostavno bili kamenovi s ravnim dnom iz rijeka ili s pôljā, koji nisu imali dršku i varirali su s aspekta veličine, oblika i glatkoće. Neki rani kamenovi imali su rupe za prste i palac, slično kugli u kuglanju. Za razliku od današnjeg vremena, bacači su imali malo kontrole nad "uvijanjem" ili brzinom i oslanjali su se više na sreću nego na preciznost, vještinu i strategiju. Karling se često igrao na zaleđenim rijekama iako su namjenski rađenē bare kasnije napravljene u mnogim škotskim gradovima. Naprimjer, škotski pjesnik David Gray opisao je karlingaše koji piju viski na Luggie Wateru u Kirkintillochu.
mini|Karling na jezeru Menteith (2010). Posljednji zvanični Grand Match održan je ovdje 1979. godine.
Karling na otvorenom bio je vrlo popularan u Škotskoj između 16. i 19. stoljeća jer je klima osiguravala dobre uvjete leda svake zime. U Škotskoj je sjedište krovnog karlinškog tijela, Svjetske karlinške federacije, u Perthu, koja je nastala kao komitet Kraljevskog kaledonskog karlinškog kluba, matičnog kluba karlinga.
Danas je ovaj sport najčvršće etabliran u Kanadi, u koju su ga donijeli škotski emigranti. Kraljevski karlinški klub Montreal, najstariji sportski klub u Sjevernoj Americi koji je još aktivan, osnovan je 1807. Prvi karlinški klub u Sjedinjenim Američkim Državama osnovan je 1830, a taj sport "uvezen" je u Švicarsku i Švedsku prije kraja 19. stoljeća, također zahvaljujući Škotima. Karling se danas igra svuda širom Evrope i proširio se u Brazil, Japan, Australiju, na Novi Zeland, u Kinu i Južnu Koreju.
Na prvom svjetskom prvenstvu u karlingu takmičili su se samo muškarci i ono je poznato kao Scotch Cup, a održano je u Falkirku i Edinburghu 1959. Prvu titulu osvojio je kanadski tim iz Regine (glavnog grada Saskatchewana), predvođen kapitenom Erniejem Richardsonom.
Karling je jedan od prvih sportova koji su bili popularni među djevojkama i ženama.
Karling na ZOI-ju mini|Karling na OI mladih 2012.
mini|lijevo|upright=0.5|Piktogram za karling U karlingu se dodjeljuju medalje na Zimskim olimpijskim igrama od 1998. Olimpijski program trenutno obuhvata muški i ženski, te turnir mješovitih parova (potonje takmičenje prvi je put održano 2018).
U februaru 2002. Međunarodni olimpijski komitet retroaktivno je odlučio da će takmičenje u karlingu na Zimskim olimpijskim igrama 1924 (koje su se originalno zvale Semaine des Sports d'Hiver – Sedmica zimskih sportova) biti smatrano zvaničnim olimpijskim događajem i više se neće voditi kao demonstracijski događaj. Prema tome, prve olimpijske medalje u karlingu, koji se tada održavao na otvorenom, dodijeljene su na ZOI 1924: zlato je osvojila Velika Britanija, dva srebra otišla su u Švedsku, a bronza je pripala Francuskoj. Demonstracijski turnir održan je i tokom Zimskih olimpijskih igara 1932. između četiri tima iz Kanade i četiri iz SAD-a; Kanađani su pobijedili u 12 od 16 mečeva.
Od 1998. Kanada dominira olimpijskim karlingom: muškarci su bili zlatni 2006, 2010. i 2014, te srebrni 1998. i 2002, a žene su trijumfirale 1998. i 2014, uz srebro 2010. i bronzu 2002. i 2006. Mješoviti par osvojio je zlatnu medalju 2018.
Oprema mini|Pista za karling. Kamenovi se moraju zaustaviti između linije prestupa (na dnu fotografije) i zadnje linije (iza krugova) i ne smiju dodirnuti ogradu, odnosno preći vanjsku liniju (sa strana) u bilo kojem trenutku dok se kreću.
Pista mini|Detalj piste za karling: krug od 12 stopa pokriva zadnju liniju Igraća površina ili pista za karling definirana je pravilima Svjetske karlinške federacije. To je pravougaona ledena površina, pažljivo pripremljena kako bi bila što je moguće ravnija, dužine 45–46 m i širine 4,4–5 m. Kraće granice piste zovu se zadnje table. Zbog izduženog oblika, može se postaviti nekoliko pista u istoj areni, omogućujući da se istovremeno igra više mečeva. Meta, kućica, smještena je na presjeku centralne linije, koja ide uzduž piste njenom sredinom, i linije nišana, nacrtane na udaljenosti 4,9 m od zadnje ploče i paralelno s njom. Te linije dijele kućicu na kvadrante. Kućica se sastoji od centralnog kruga (dugmeta) i tri koncentrična kruga, prečnika 4, 8 i 12 stopa, formiranih bojenjem ili postavljanjem obojene vinilske folije ispod leda, a koji se obično razlikuju po boji. Kamen mora dodirivati makar vanjski krug kako bi mogao biti osvojen bod; inače su krugovi tek vizualna pomoć za ciljanje i procjenjivanje toga koji je kamen bliži centru kućice. Dvije linije prestupa nacrtane su 11 m od zadnje ploče i paralelno s njom.
Odbojnici, koji igraču služe da se odgurne prilikom bacanja kamena, fiksirani su 3,7 m iza svakog dugmeta. Na pistama u dvorani obično su po dva odbojnika, obložena gumom, po jedan na oba kraja piste na centralnoj liniji, pri čemu unutrašnja ivica nije udaljena od centralne linije više od 76 mm, a prednja je ivica na liniji odbojnika. Također se može koristiti i jedan prijenosni odbojnik.
Led može biti prirodni, ali se obično koristi postrojenje za zamrzavanje, koje pumpa slani rastvor kroz brojne cijevi fiksirane po dužini na dnu plitkog spremnika s vodom. Većina karlinških klubova ima ledara, čiji je glavni zadatak da se brine za led. Na većim takmičenjima održavanje leda izuzetno je važno. Takva takmičenja, kao što je The Brier (Kanadsko prvenstvo za muškarce) ili druga nacionalna / međunarodna prvenstva, obično se održavaju u arenama koje predstavljaju izazov za ledara, koji mora stalno pratiti i prilagođavati led, ali i temperaturu i vlažnost zraka, kako bi osigurao adekvatnu igraću površinu. Uobičajeno je da svaka pista ima više ugrađenih senzora kako bi se pratila temperatura površine, uz sonde postavljene u odjeljku za sjedenje (radi praćenja vlažnosti zraka) i prostoriji s kompresorom (kako bi se pratili dopremanje slanog rastvora i povratne temperature). Temperatura površine leda održava se na vrijednosti približno −5 °C.
Ključni dio pripreme igraće površine jest njeno prskanje kapljicama vode, koje pri smrzavanju formiraju kamenčiće / šljunak. Takva površina sliči kori naranče, a kamen se kreće po "pošljunčanom" ledu. Kako se kamen kreće preko kamenčića, bilo kakva rotacija uzrokuje njegovo uvijanje prema unutra ili prema vani. Količina uvijanja (koja se obično naziva stope uvijanja) može se promijeniti tokom meča kako se kamenčići troše; ledar mora pratiti to i biti spreman očistiti i ponovo pošljunčati površinu prije svakog meča.
Kamen Kamenovi za karling prave se od granita. Po pravilima Svjetske federacije, težina kamena mora biti između 17,24 i 19,96 kg, maksimalni obim 914,4 mm, a minimalna visina 114,3 mm. Jedini dio kamena koji je u kontaktu s ledom zove se klizna površina, uski, ravni prsten, širok od 6,4 do 12,7 mm i prečnika približno 130 mm; ispupčene strane kamena sužavaju se prema prstenu, čija je unutrašnjost konkavna. Prijedlog za takvo dno prvi je dao J. S. Russell iz Toronta nekad nakon 1870. i kasnije ga je prihvatio škotski proizvođač kamenova Andrew Kay.
Granit za kamenove dobija se s dvije lokacije: Ailsa Craiga, ostrva uz obalu Ayrshirea u Škotskoj, i kamenoloma Trefor u Velsu.
Ailsa Craig tradicionalni je izvor i tu se proizvode dva tipa granita, Blue Hone i Ailsa Craig Common Green. Blue Hone ima veoma nisku apsorpciju vode, što sprečava da voda koja se stalno nanovo smrzava erodira kamen. Ailsa Craig Common Green slabijeg je kvaliteta od Blue Honea. U prošlosti se većina kamenova proizvodila od Blue Honea, ali ostrvo je danas rezervat prirode, pa je kamenolom ograničen ekološkim uvjetima koji isključuju upotrebu eksploziva.
Fabrika "Kays of Scotland" proizvodi kamenove za karling u Mauchlineu (Ayrshire) od 1851. i ima ekskluzivno pravo na granit s Ailsa Craiga, koje joj je dao markiz od Ailse, čija je porodica vlasnik tog ostrva od 1560. Prema popisu stanovništva iz 1881, Andrew Kay zapošljavao je 30 ljudi u svojoj fabrici kamenova. Granit s Ailsa Craiga fabrika je posljednji put prikupila 2013, nakon 11 godina pauze; prikupljeno je 2.000 tona, dovoljno za predviđene narudžbe do najmanje 2020. godine. "Kays" je uključen u proizvodnju kamenova za ZOI od Chamonixa 1924. i ekskluzivni je proizvođač od Igara 2006.
Granit Trefor dobija se iz kamenoloma u istoimenom selu na sjevernoj obali poluostrva Llŷna u Gwyneddu od 1850. Javlja se u ružičastoj, plavoj i sivoj nijansi. Taj kamenolom dobavlja granit ekskluzivno za firmu "Canada Curling Stone Co.", koja proizvodi kamenove od 1992. i bila je njihov proizvođač za Zimske olimpijske igre 2002.