Andrej Rubljov (), poznat i kao Strasti po Andreju (), sovjetska je biografska historijska drama snimljena 1966. u režiji Andreja Tarkovskog, koji je zajedno s Andrejom Končalovskim napisao scenarij. Film je labavo zasnovan na životu Andreja Rubljova, čuvenog ruskog ikonopisca iz 15. vijeka. U filmu glume Anatolij Solonjicin, Nikolaj Grinko, Ivan Lapikov, Nikolaj Sergejev, Nikolaj Burljajev i supruga Tarkovskog Irma Rauš. Sava Jamščikov, poznati ruski restaurator i historičar umjetnosti, bio je naučni savjetnik na filmu.
Radnja filma se dešava u Rusiji iz 15. vijeka. Iako je tek labavo zasnovan na životu Andreja Rubljova, film nastoji da prikaže realistično portret srednjovjekovne Rusije. Tarkovski je nastojao da napravi film koji bi prikazao umjetnika kao "svjetsku historijsku ličnost" i kršćanstvo kao aksiom ruskog historijskog identiteta", tokom ovog turbulentnog perioda iz ruske historije koji je u konačnici uzrokovao nastanak Carske Rusije. Tema filma se bavi pitanjima umjetničke slobode, vjere, političke dvosmislenosti, autodidaktizma i stvaranjem umjetnosti pod represivnim režimom. Zbog toga nije bio prikazivan u zvanično ateističkom Sovjetskom savezu godinama nakon što je bio završen, izuzev samo jednog premijernog prikazivanja filma 1966. godine u Moskvi. Verzija filma je prikazana na Kanskom filmskom festivalu 1969, gdje je osvojio nagradu FIPRESCI. Godine 1971, cenzurisana verzija filma puštena je na prikazivanje u Sovjetskom Savezu. Trajanje Andreja Rubljova je 1973. iz komercijalnih razloga smanjeno nakon što je Columbia Pictures distribuirala film u SAD-u. Kao rezultat toga, postoji nekoliko verzija filma.
Iako su ovi problemi s cenzurom mijenjali verzije filma mnogo godina nakon premijere, nakon što se vrato na svoju originalnu verziju, Andrej Rubljov postao je jedan od najvećih filmova svih vremena, te je često visoko rangiran od kritičara iz magazina Sight & Sound i anketama režisera.
Radnja Napomena: Radnja koja slijedi odnosi se na izvornu, 205 minuta dugu verziju filma. Andrej Rubljov je podijeljen u osam poglavlja, sa prologom i epilogom koji su labavo povezani sa glavnom radnjom u filmu. Glavni dio filma opisuje život velikog slikara ikona kroz nekoliko epizoda njegovog života. U historijskoj pozadini je Velika kneževina Moskva iz 15. vijeka koja prolazi kroz turbulentan period koji je obilježen sukobima između suparničkih vladara i Tatarskom najezdom. Filmski Prolog prikazuje pripreme za let balonom. Balon je spojen sa tornjem crkve pored rijeke, a u njemu se nalazi čovjek po imenu Jefim (Nikolaj Glazkov) koji pokušava napraviti let korištenjem oklopa zavezanim ispod balona. U trenutku njegovog pokušaja leta razularena rulja stiže preko rijeke i pokušavaju da osujete let, bacajući baklje u lice jednom od ljudi koji su na terenu pomagali Jefimu. Uprkos tome Jefimov balon je uspješno lansiran a Jefima očarava i oduševljava pogled odozgo i sam osjećaj letenja, ali on nije mogao da spriječi iznenadno slijetanje ubrzo nakon toga. On je prvi od nekoliko kreativnih likova, koji predstavljaju hrabre sanjare, čije se nade olahko slamaju. Nakon nesreće, vidi se konj pored rijeke kako se valja na leđima, što predstavlja simbol života - jedan od mnogih konja koji se pojavljuju u filmu. thumb|right|upright=1.2|Historijska freska, Danilo Čorni (oko 1360–1430)
I. Lakrdijaš (ljeto 1400) Andrej Rubljov (Anatolij Solonjicin), Danilo Čorni (Nikolaj Grinko) i Kiril (Ivan Lapikov) su lutajući sveštenici i slikari ikona, i u potrazi su za poslom. Njih trojica predstavljaju različite kreativne likove. Andrej je posmatrač, humanist koji traži dobro u ljudima i želi da ih nadahnjuje a ne da ih plaši. Danilo je povučen i rezigniran, i nije baš sklon kreativnosti koliko samospoznaji. Kirilu nedostaje talenta kao slikaru, ali još uvijek nastoji dostići slavu. On je ljubomoran, pravičan po svom ubjeđenju, vrlo inteligentan i pronicljiv. Njih trojica su upravo napustili Manastir Andronikov, gdje su živjeli mnogo godina, i krenuli su prema Moskvi. Zbog jake kiše oni traže utočište u jednoj štali, gdje je grupu seljana zabavljao jedan lakrdijaš (Rolan Bikov). Lakrdijaš je gorko sarkastičan i neprijateljski je raspoložen prema državi i crkvi, koji zarađuje za život koristeći svoj oštri i razvratni društveni komentar i ismijava bojare. On ismijava monahe dok su ulazili, i nakon nekog vremena Kiril neprimjetno izlazi. Ubrzo nakon toga, grupa vojnika stižu da uhapse lakrdijaša, koji ga izvode vani gdje biva pretučen i zatim ga odvode u nesvjesnom stanju, a njegov muzički instrument je uništen. Nakon što je kiša prestala tri monaha se zahvaljuju seljanima što su im omogućili sklonište i oni dalje nastavljaju put. Tek što su počeli da hodaju jaka kiša ponovo počinje da pada.
II. Grk Teofan (ljeto-zima-proljeće-ljeto 1405-1406) Kiril stiže u atelje Grka Teofana (Nikolaj Sergejev), istaknutog i dobro poznatog majstora, koji radi na novoj ikoni Isusa Hrista. Teofan je prikazan kao kompleksan lik: dokazan umjetnik, humanist i bogobojazan u svojim stavovima mada pomalo ciničan prema svojoj umjetnosti koju smatra više kao zanat i posao i ne krije razočarenje prema drugim ljudima. Njegovi mladi pripravnici su svi otišli na gradski trg, gdje je pogrešno osuđeni kriminalac trebao da bude mučen i pogubljen. Kiril razgovara sa Teofanom, koji postaje impresioniran razumijevanjem i erudicijom monaha, pa ga poziva da radi kao njegov šegrt na uređenju Crkve Navještenja u Moskvi. Kirill u početku odbija ponudu, ali onda prihvata pod uslovom da će Toefan lično doći do manastira Andronikov i pozvati Kirila da radi s njim uz prisustvo svog sveštenstva i Andreja Rubljova lično, koji prema komentarima Teofana ima slavu kao ikonopisac u vanjskom svijetu. Ubrzo u manastiru Andronikov, glasnik stiže iz Moskve da pita Andreja za njegovu pomoć u uređenju Crkve Navještenja zajedno sa Grkom Teofanom. Danilo i Kiril su uznemireni zbog priznanja koje Andrej prima. Danilo odbija da prati Andreja i zamjera mu zbog prihvatanja Teofanove ponude bez prethodnog savjetovanja sa svojim drugovima, ali ubrzo se kaje zbog svoje naravi i sa suzama u očima želi Andreju svu sreću u trenutku kada mlađi monah dolazi da se oprosti od svog prijatelja. Kiril je ljubomoran na Andreja i u nastupu bijesa, odlučuje da napusti manastir da bi se priključio sekularnom svijetu, optužujući za pohlepu svoje kolege monahe, što oni odlučno odbijaju. Kirill odlazi iz manastira i luta snježnim krajolikom i progoni svog psa, kojeg divljački tuče sa svojim štapom i ostavlja ga da umre. Andrej odlazi za Moskvu sa svojim mladim šegrtom Fomom (Mihail Kononov). Foma je još jedan kreativni lik koji predstavlja veselog i praktično nastrojenog komercijalnog umjetnika. Ipak on izgleda dovoljno mislilački da bi se slagao sa Andrejem.
III. Pasija prema Andreju (1406) Dok su hodali u šumi, Andrej i Foma razgovaraju o Fominim greškama, naročito o njegovom laganju. Foma priznaje da je uzimao med iz pčelinjaka, a nakon toga Andrej primjećuje da je njegova mantija ljepljiva, i stavlja mu na lice oblog od blata kako bi umirio posljedice uboda pčela. Dok Foma ima talenta kao umjetnik, on se manje bavi dubljim značenjem njegovog rada i više se bavi praktičnim aspektima svog posla, kao što je usavršavanje azurne boje, koja se u slikarstvu često smatra nestabilnom za miješanje. Oni nailaze na Teofana u šumi, ali stari majstor šalje Fomu da se udalji od njih. Dok je šetao uokolo, šegrt pronalazi mrtvog labuda i dira ga štapom. Na obali rijeke Andrej i Teofan raspravljaju o religiji, dok Foma čisti slikarske četkice svog učitelja. Teofan tvrdi da je neznanje ruskog naroda uzrok njihove gluposti, dok Andrej kaže da ne razumije kako on može biti slikar i održavati takve stavove. Ovo poglavlje sadrži rekonstrukciju Hristovog raspeća na brdu prekrivenim snijegom dok Andrej prepričava priču i izražava uvjerenje da su ljudi koji su razapeli Isusa poštovali Božiju volju i da su ga voljeli.
IV. Proslava (1408) Tokom noći dok su kampovali na obali rijeke, Andrej i Foma skupljaju drva kada Andrej začuje u daljini zvuke proslave dalje uzvodno u šumi. On odlazi da istraži odakle zvuci dolaze i nailazi na veliku grupu razgolićenih pagana, koji izvode ritual paljenja lomače u čast obilježavanja sredine ljeta. Žena po imenu Marfa (Neli Snjegina), obučena samo u bundu približava se Andreju. Nakon što mu je objasnila da su njeni ljudi proganjani zbog svojih uvjerenja ona skida svoju bundu, ljubi Andreja a zatim počinje da ga skida. Andrej bježi, i gubi se u gustoj šumi, a njegovo lice je zagrebano. Sljedećeg jutra Andrej se vraća nazad u kamp, gdje se nalazi i Danilo. Oni nastavljaju dalje sa svojim čamcima niz rijeku, dok se grupa vojnika pojavljuje na obali rijeke i u potjeri je za nekoliko pagana, uključujući i Marfu. Njen partner je zarobljen, ali ona bježi plivajući preko rijeke pored Andrejevog čamca. On i njegove kolege monasi gledaju u stranu postiđeni.
V. Posljednji sud (ljeto 1408) Andrej i Danilo rade na uređenju crkve u mjestu Vladimir. Iako su bili tamo nekoliko mjeseci zidovi su još uvijek bijeli i goli a Andrej postaje sumnjičav. Glasnik stiže sa sa porukom bijesnog episkopa koja kaže da imaju rok do jeseni da završe posao. Na obližnjem putu u sred polja cvijeća Andrej povjerava Danilu da mu se posao gadi i da nije u stanju da naslika temu kao što je Posljednji sud jer on ne želi da zastraši ljude kako bi bili pokorni. On dolazi do zaključka da je izgubio spokojstvo uma koje je potrebno umjetniku za njegov rad. Foma, nestrpljiv i ambiciozan, podnosi ostavku i ostavlja Andrejevu grupu prihvatajući ponudu slikanja u manjoj, manje prestižnoj crkvi. Kamenoresci i dekorateri iz Andrejeve grupe trebali su također raditi na palati Velikog kneza. Knez želi da se posao uradi u skladu sa njegovim ukusima, ali pošto su oni već imali drugi posao, na vili brata Velikog kneza, on odbijaju da rade. Na putu kroz šumu vojnici zarobljavaju grupu umjetnika po nalogu Velikog kneza i iskopavaju im oči, tako da ne mogu više da slikaju. Nazad u crkvi Andrej je u nevjerici zbog vijesti o sudbini njegove grupe i ljutito baca boje gdje ostaju mrlje na jednom od zidova. Sergej (Vladimir Titov) jedan je od mladih pripravnika koji je izbjegao napad i ostao nepovrijeđen, čita naglas slučajni izvod iz Biblije u vezi sa ženama, na zahtjev Danila. Duročka (Irma Raush) (čije ime znači sveta luda), sklanja se od kiše u crkvi i uznemirena je prizorom rasutih boja po zidu. Njena osjetljivost i nevinost navodi Andreja na ideju da naslika sliku Banket.
VI. Racija (jesen 1408)