Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) bilo je najviše predstavničko i zakonodavno tijelo na teritoriji Kraljevine Jugoslavije za vrijeme okupacije države od strane Sila Osovine u Drugom svjetskom ratu. Osnovan je u Bihaću 26. novembra 1942. od strane Josipa Broza Tita, vođe jugoslavenskih partizana, oružanog pokreta otpora koji je predvodila Komunistička partija Jugoslavije.
AVNOJ je još dva puta zasjedao, u Jajcu 1943. i u Beogradu 1945, ubrzo nakon završetka rata u Evropi. Između zasjedanja, djelovao je preko svog Predsjedništva, Izvršnog odbora i Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije. Komitetu su dodijeljena ovlaštenja koja obično imaju vlade. Dok je Tito predsjedavao odborom, zasjedanjima AVNOJ-a i njegovim Predsjedništvom je predsjedavao Ivan Ribar. Drugo zasjedanje AVNOJ-a proglasilo se za novo zakonodavno tijelo Jugoslavije i odlučilo da ona bude multietnička savezna država.
Do 1944. Saveznici i jugoslavenska vlada u egzilu priznali su AVNOJ kao glavno jugoslavensko zakonodavno tijelo. Treće zasjedanje AVNOJ-a sazvano je u sklopu priprema za Ustavotvornu skupštinu, kada je ponovo sazvana jugoslavenska skupština 1945. Odlukama AVNOJ-a utvrđeno je da će u federaciji postojati šest jedinica sa definisanim granicama. Također je preuzela poziciju legitimnog vladajućeg tijela Jugoslavije od vlade u egzilu Kralja Petra II.
Pozadina mini|Josip Broz Tito predvodio je jugoslavenske partizane kao otpor okupaciji Jugoslavije.|lijevo|201x201piksel
Invazija i ustanak Kraljevina Jugoslavija pristupila je Trojnom paktu 25. marta 1941. pod pritiskom Nacističke Njemačke. Adolf Hitler nastojao je da zaštiti svoj južni bok prije planirane invazije na Sovjetski Savez, istovremeno osiguravajući dostupnost transportnih puteva i ekonomskih resursa na Balkanu, gdje je trajao grčko-italijanski rat. Kao odgovor na pakt, generali Kraljevske jugoslavenske vojske izveli su državni udar svrgavajući vladu i princa regenta Pavla. General Ratnog zrakoplovstva Kraljevine Jugoslavije Dušan Simović postao je predsjednik vlade, a namjesništvo je ukinuto proglašavanjem Petra II punoljetnim, a time i kraljem, iako je imao samo sedamnaest godina. alt=Colour-coded map of Yugoslavia|mini|Kraljevina Jugoslavija je bila okupirana i podijeljena od strane Sila Osovine u aprilu 1941. Dana 6. aprila 1941. Sile Osovine su izvršile invaziju i brzo okupirale Jugoslaviju. Dijelove zemlje anektirale su susjedne države, a Nezavisna Država Hrvatska (NDH) postala je marionetska država, kojom su vladali ustaše. Pošto je poraz zemlje bio neminovan, Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) je dala instrukcije svojim 8.000 članova da gomilaju oružje u očekivanju oružanog otpora. Do kraja 1941. oružani otpor se proširio na sva područja zemlje osim na Makedoniju. Gradeći iskustvo u tajnim operacijama širom zemlje, KPJ je nastavila da organizuje jugoslavenske partizane, kao borce otpora koje je predvodio Josip Broz Tito. KPJ je smatrala da je njemačka invazija na Sovjetski Savez stvorila povoljne uslove za ustanak. Politbiro KPJ je 27. juna 1941. osnovao Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ) sa Titom kao vrhovnim komandantom, a partizani su vodili rat protiv okupatora do 1945.
Vlada u egzilu mini|Jugoslavenski kralj Petar II (u sredini) s premijerom vlade u egzilu Dušanom Simovićem (lijevo) i ministrom Kraljevskog dvora Radojem Kneževićem (desno) u Londonu u junu 1941, ubrzo nakon bijega iz Jugoslavije.
Kralj Petar II i vlada pobegli su iz Jugoslavije u aprilu 1941, kada je postalo očigledno da vojska neće moći da odbrani državu. Odluka da se ode u egzil dovela je vladu u lošu poziciju, dodatno narušenu političkim razlikama između ministara. Vlada, produžetak postpučističke vlade koju je predvodio Simović, zasnivala je svoj legitimitet na jugoslavenskom ustavu iz 1931, koji ju je činio odgovornom kralju. Izgubila je tri ministra Hrvatske seljačke stranke (HSS), uključujući čelnika stranke i potpredsjednika vlade Vladka Mačeka, koji je podnio ostavku i ostao u zemlji. HSS se tako podijelio i izgubio utjecaj. Ostavku je dao i Džafer Kulenović, jedini ministar iz Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO).
Vlada u egzilu bila je podijeljena duž etničke linije koja je odvajala HSS od bloka srpskih ministara iz nekoliko razjedinjenih stranaka. Podjele su se produbile jer ministri HSS-a nisu bili voljni da javno raspravljaju i osuđuju ustaške zločine nad Srbima krajem 1941. U januaru 1942. Simovića je zamenio Slobodan Jovanović, a njegova odluka da podrži četnike produžila je razdor sa ministrima HSS-a. Jovanović je u četnicima gledao kao na gerilsku snagu koja obećava obnovu monarhije nakon rata. U kombinaciji sa strahom od komunizma, to ga je navelo da ignoriše informacije o četničkoj saradnji sa Silama Osovine, i da njihovog vođu, Dražu Mihailovića, postavi za ministra vojske, mornarice i vazduhoplovstva. Istovremeno, vlada je Mihailovića unaprijedila u armijskog generala i formalno preimenovala četnike u „Jugoslavensku vojsku u otadžbini“. U junu 1943. Jovanović je dao ostavku, ne mogavši ponovo da okupi ministre, a njegova zamjena, Miloš Trifunović, također je podnio ostavku poslije nepuna dva mjeseca. U augustu je Božidar Purić imenovan za premijera većinski administrativne vlade koju su uglavnom činili državni službenici, iako je Mihailović zadržao svoju ministarsku poziciju.
Prvo zasjedanje
lijevo|mini|Slika sa prvog zasjedanja AVNOJ-a u Bihaću. U novembru 1942. partizani su zauzeli Bihać i osigurali kontrolu nad velikim dijelom zapadne Bosne, Dalmacije i Like, koju su nazvali Bihaćka republika. U gradu je 26. i 27. novembra, na inicijativu Tita i KPJ, osnovano Panjugoslavensko antifašističko vijeće za narodno oslobođenje Jugoslavije (AVNOJ). AVNOJ je na svom osnivačkom zasjedanju usvojio princip multietničke savezne države kao osnovu za buduću vladu zemlje, ali nije zvanično odredio kakav će sistem vlasti biti implementiran nakon rata. Postojala je određena nejasnoća u pogledu broja budućih federalnih jedinica i da li će sve imati jednak status unutar federacije.
AVNOJ također nije spomenuo međunarodno priznanje jugoslavenske vlade u egzilu sa sjedištem u Londonu, koju su podržavali zapadni saveznici, a Sovjetski politički vođa Josif Staljin nije želio da se suprotstavi saveznicima podržavajući partizane. Neposredno prije sjednice u Bihaću, Tito je izvornom nazivu AVNOJ-a dodao izraz "Antifašizam" kako bi naglasio njegovu privremenu i antiosovinsku prirodu. Ovi koraci su napravljeni kao odgovor na sovjetske stavove izražene u prepisci između KPJ i Moskve u periodu juli-novembar 1942. Kominterna je tražila od Tita da osnuje političko tijelo isključivo za oslobađanje zemlje, a ne protiv jugoslavenske monarhije. Sovjeti su tražili od AVNOJ-a da otvoreno ne promiče komunističku agendu kako bi se izbjeglo antagoniziranje zapadnih saveznika, te su upozoravali da se Tito ne imenuje za predsjednika AVNOJ-a. mini|Ivan Ribar je predsjedavao svim zasjedanjima AVNOJ-a. Vijećnici AVNOJ-a predstavljali su pojedine dijelove Jugoslavije: 17 za Bosnu i Hercegovinu, 15 za Hrvatsku, po 14 za Srbiju i Crnu Goru, 8 za Sloveniju, 6 za Sandžak i 3 za Vojvodinu, dok Makedonija uopšte nije bila zastupljena. Ova raspodjela odražavala je broj partizana iz svakog dijela zemlje koji su učestvovali u oružanoj borbi. Neki od izabranih vijećnika, uključujući sve predstavnike Slovenije i Vojvodine i 12 drugih, nisu stigli. Slovenačka delegacija je telegramom obavijestila AVNOJ o svojoj podršci. AVNOJ je izabrao Predsjedništvo sa Ivanom Ribarom za predsjednika i Pavlom Savićem i Nurijom Pozdercem za potpredsjednike. Ribar je bio prvi predsjednik Narodne skupštine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je kasnije preimenovana u Jugoslaviju.
AVNOJ je imenovao i Izvršno odbor, kojim je predsjedavao Ivan Ribar. Vijeće je imalo tri potpredsjednika: Edvarda Kocbeka, Nuriju Pozderca i Pavla Savića i još šest članova: Mladena Ivekovića (socijalna pitanja), Veselina Maslešu (propaganda), Simo Milošević (zdravstvo), Ivan Milutinović (ekonomija), Mile Peruničić (unutrašnji poslovi), i Vlada Zečević (vjera). Izvršni odbor se formalno nije smatralo vladom, ali Tito naveo da se vlada ne može formirati iz međunarodnih razloga. Umjesto toga, opisao je izvršni odbor kao politički instrument za mobilizaciju ljudi.
Nakon zasjedanja u Bihaću, osnovana su zemaljska vijeća kao politička tijela koja predstavljaju ono što se očekivalo da će biti pojedinačni dijelovi buduće federacije. U januaru 1943. Izvršno vijeće AVNOJ-a objavilo je "Narodnooslobodilački zajam", pokušaj prikupljanja pola milijarde kuna za partizane. Ustaški režim NDH pokrenuo je propagandnu kampanju u novembru 1942. kako bi diskreditirao AVNOJ i prikazao borbu partizana kao prosrpsku i antihrvatsku. Kampanja, koja je opala nakon marta 1943, uključivala je objavljivanje brošura i novinskih članaka, kao i nekoliko skupova. Isticano je učešće Srba u ustancima, dok Hrvati ili Muslimani učesnici AVNOJ-a ili nisu spominjani, etiketirani kao izdajice ili pogrešno imenovani. Ribarovo ime je pogrešno predstavljeno kao slovenački "Janez Ribar".
Tito opisuje svrhu AVNOJ-a u svom djelu Jugoslavenski narodi se bore za slobodu 1944:
+Oslobodilačka vijeća zadužena za izbor vijećnika AVNOJ-aNazivSkr.UspostavljenoGlavni narodnooslobodilački odbor SrbijeGNOOSNovembar 1941.Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja HrvatskeZAVNOHJuni 1943.Slovenski narodnooslobodilački odborSNOOOktobar 1943.Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Crne Gore i BokeZAVNOCGBNovembar 1941.Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i HercegovineZAVNOBiHGlavni narodnooslobodilački odbor VojvodineGNOOVZemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja SandžakaZASNOSAntifašističko sobranje narodnog oslobođenja MakedonijeASNOMAugust 1944.
Drugo zasjedanje
Vijećnici desno|mini|Slika sa drugog zasjedanja AVNOJ-a (s lijeva na desno): Josip Broz Tito, Josip Vidmar, Edvard Kocbek, Josip Rus i Moša Pijade. Nakon što je Italija kapitulirala i snage zapadnih saveznika napredovale prema Jugoslaviji, Tito je najavio još jedno zasjedanje AVNOJ-a. Od prethodnog zasjedanja, zapadni saveznici su počeli da podržavaju partizane, a Tito je smatrao vjerovatnim britansko iskrcavanje u Jugoslaviji. U oktobru 1943, neposredno prije drugog zasjedanja, Centralni komitet KPJ je osnovao Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije (NKOJ), jugoslavensko izvršno tijelo, imenovano da obavlja ulogu privremene vlade.
AVNOJ se ponovo sastao u Jajcu 29. i 30. novembra 1943. Ivan Ribar je predsjedavao kao predsjednik Izvršnog vijeća. KPJ je prvobitno planirala da drugom zasjedanju AVNOJ-a prisustvuje 250 vijećnika, koje biraju regionalna zemaljska vijeća, ali broj vijećnika je naknadno povećan za 53 i uključivao je vijećnike iz Makedonije i Sandžaka. Ukupno je trebalo da bude izabrano 78 vijećnika iz Hrvatske, 53 iz Bosne i Hercegovine, 53 iz Srbije, 42 iz Slovenije, 42 iz Makedonije, 16 iz Crne Gore, 11 iz Sandžaka i 8 iz Vojvodine. Od planiranih 303, do početka sjednice stigla su 142 vijećnika, a zasjedanju su prisustvovala i 163 zamjenika vijećnika, dok vijećnici iz Sandžaka i Makedonije nisu nikako prisustvovali. Također, Glavni narodnooslobodilački odbor Srbije nije mogao da održi izbore za svoje vijećnike zbog njemačke okupacije Srbije. Umjesto toga, vijećnike su imenovale pojedine partizanske jedinice porijeklom iz Srbije, ali zbog toga istočna Jugoslavija biva nedovoljno zastupljena. +Izabrani vijećnici za drugo zasjedanje AVNOJ-aRegijaBroj vijećnikaPrisutni vijećniciPrisutni zamjeniciHrvatska783767Bosna i Hercegovina534643Srbija5324–Slovenija421742Makedonija42––Crna Gora161611Sandžak11––Vojvodina82–Ukupno303142163
Stvaranje nove države mini|Odluka AVNOJ-a da izgradi novu Jugoslaviju kao federaciju kako bi osigurala ravnopravnost svojih naroda.