Digitalna biblioteka, koja se još naziva i internetska biblioteka, internet biblioteka, digitalno skladište ili digitalna kolekcija je online baza podataka digitalnih objekata koja može uključivati tekst, fotografije, audio, video, digitalne dokumente ili druge digitalne medijske formate ili biblioteke dostupne putem interneta. Objekti se mogu sastojati od digitiziranog sadržaja poput štampe ili fotografija, kao i originalno proizvedenog digitalnog sadržaja poput datoteka sačinjenih obradom teksta ili postova na društvenim mrežama. Osim pohranjivanja sadržaja, digitalne biblioteke pružaju sredstva za organiziranje, pretraživanje i preuzimanje sadržaja iz zbirke.

Digitalne biblioteke mogu se jako razlikovati po veličini i obimu, a mogu ih održavati pojedinci ili organizacije. Digitalni sadržaj se može pohraniti lokalno, ili se može pristupiti daljinski putem kompjuterskih mreža. Ovi sistemi za pronalaženje informacija mogu međusobno razmjenjivati informacije kroz interoperabilnost i održivost.

Historija Rana historija digitalnih biblioteka nije dobro dokumentovana, ali nekoliko ključnih mislilaca je povezano sa pojavom koncepta. Prethodnici uključuju Mundaneum Paul Otleta i Henri La Fontainea, pokušaj započet 1895. da se prikupi i sistematski katalogizira svjetsko znanje, s nadom da će donijeti svjetski mir. Vizije digitalne biblioteke uglavnom su ostvarene vijek kasnije tokom velike ekspanzije Interneta.

Vannevar Bush i J.C.R. Licklider su dva saradnika koji su ovu ideju unaprijedili u tada aktuelnu tehnologiju. Bush je podržao istraživanje koje je dovelo do bombe bačene na Hiroshimu. Nakon što je vidio katastrofu, želio je stvoriti mašinu koja bi pokazala kako tehnologija može dovesti do razumijevanja umjesto do uništenja. Ova mašina bi uključivala sto sa dva ekrana, prekidačima i dugmadima, i tastaturom. On je ovo nazvao "Memex". Na ovaj način pojedinci bi mogli pristupiti pohranjenim knjigama i datotekama velikom brzinom. Godine 1956. Ford fondacija je finansirala Licklider da analizira kako se biblioteke mogu poboljšati tehnologijom. Skoro deceniju kasnije, njegova knjiga pod naslovom "Biblioteke budućnosti" uključivala je njegovu viziju. Želio je da stvori sistem koji bi koristio računare i mreže kako bi ljudsko znanje bilo dostupno za ljudske potrebe, a povratne informacije bile automatske za potrebe mašina. Ovaj sistem je sadržavao tri komponente, korpus znanja, pitanje i odgovor. Licklider je to nazvao kognitivnim sistemom.

Rani projekti bili su usredotočeni na kreiranje elektronskog kataloga kartica poznatog kao Online Public Access Catalog (OPAC). Do 1980-ih, uspjeh ovih poduhvata rezultirao je zamjenom tradicionalnog kataloga kartica u mnogim akademskim, javnim i specijalnim bibliotekama s OPAC-om. Ovo je omogućilo bibliotekama da poduzmu dodatne napore kako bi podržale dijeljenje resursa i proširile pristup bibliotečkoj građi izvan pojedinačne biblioteke.

Rani primjer digitalne biblioteke je Informacijski centar obrazovnih resursa (ERIC), baza podataka, obrazovnih citata, sažetaka i tekstova koja je kreirana 1964. i dostupna na internetu preko DIALOG-a 1969.

Godine 1994. digitalne biblioteke postale su široko vidljive u istraživačkoj zajednici zahvaljujući NSF programu vrijednom 24,4 miliona dolara koji su zajedno podržali DARPA-in program Inteligentna integracija informacija (I3), NASA i sam NSF. Uspješni prijedlozi istraživanja došli su sa šest američkih univerziteta. Univerziteti su uključivali Univerzitet Carnegie Mellon, Univerzitet Kalifornije-Berkeley, Univerzitet Michigan, Univerzitet Illinois, Univerzitet Kalifornije-Santa Barbara i Univerzitet Stanford. Članci iz projekata sumirali su njihov napredak na pola puta u maju 1996. Stanfordsko istraživanje Sergey Brina i Larry Pagea dovelo je do osnivanja Googlea.

Rani pokušaji stvaranja modela za digitalne biblioteke uključivali su DELOS referentni model digitalne bibliotekeL. Candela et al.: The DELOS Digital Library Reference Model: Foundations for Digital Libraries. Version 0.98, February 2008 (PDF ) i 5S Framework. Vrste digitalnih biblioteka Institucionalni repozitorij

Mnoge univerzitetske biblioteke aktivno su uključene u izgradnju repozitorija knjiga, radova, teza i drugih radova svojih institucija koji se mogu digitalizirati ili su "rođeni digitalni". Mnogi od ovih repozitorija dostupni su široj javnosti uz nekoliko ograničenja, u skladu sa ciljevima otvorenog pristupa, za razliku od objavljivanja istraživanja u komercijalnim časopisima, gdje izdavači obično ograničavaju prava pristupa. Bez obzira na prava pristupa, institucionalna, zaista besplatna i korporativna spremišta mogu se nazvati digitalnim bibliotekama. Softver institucionalnog repozitorija dizajniran je za arhiviranje, organiziranje i pretraživanje sadržaja biblioteke. Popularna rješenja otvorenog koda uključuju DSpace, Greenstone digitalnu biblioteku (GSDL), EPrints, Digital Commons i sisteme zasnovane na Fedora Commons Islandora i Samvera.

Zbirke nacionalnih biblioteka Obavezni primjerak je često pokriven zakonima o autorskim pravima, a ponekad i zakonima specifičnim za obavezni primjerak, i zahtijeva da se jedan ili više primjeraka sve građe objavljene u zemlji predaju na čuvanje u instituciju, obično u nacionalnu biblioteku. Od pojave elektronskih dokumenata, zakonodavstvo je moralo biti izmijenjeno kako bi pokrilo nove formate, kao što je amandman na Zakon o autorskim pravima iz 1968. u Australiji iz 2016.

Od tada su izgrađene različite vrste elektronskih depozitara. Portal za prijavu izdavača Britanske biblioteke i njemački model u nacionalnoj biblioteci Njemačke imaju jedno mesto depozita za mrežu biblioteka, ali javni pristup je dostupan samo u čitaonicama u bibliotekama. Australijski nacionalni e-deposit sistem ima iste karakteristike, ali omogućava daljinski pristup široj javnosti za većinu sadržaja.

Digitalne arhive Fizički arhivi se razlikuju od fizičkih biblioteka na nekoliko načina. Tradicionalno arhivi: sadrže primarne izvore informacija (obično pisma i papire koje direktno proizvodi pojedinac ili organizacija), a ne sekundarne izvore koji se nalaze u biblioteci (knjige, periodika, itd.). njihov sadržaj je organizovan u grupe, a ne u pojedinačne stavke. imaju jedinstvene sadržaje. Tehnologija koja se koristi za kreiranje digitalnih biblioteka je još revolucionarnija za arhive jer krši drugo i treće od ovih općih pravila. Drugim riječima, "digitalni arhivi" ili "online arhivi" će i dalje općenito sadržavati primarne izvore, ali će vjerovatno biti opisani pojedinačno, a ne (ili kao dodatak) u grupama ili zbirkama. Nadalje, budući da su digitalni, njihov sadržaj se lako može reproducirati i možda je zaista bio reproduciran s nekog drugog mjesta. Oxfordski tekstualni arhiv se općenito smatra najstarijim digitalnim arhivom akademskih fizičkih primarnih izvora materijala.

Arhivi se razlikuju od biblioteka po prirodi građe koja se čuva. Biblioteke prikupljaju pojedinačne objavljene knjige i serijske publikacije ili ograničene skupove pojedinačnih jedinica. Knjige i časopisi koje drže biblioteke nisu jedinstveni, budući da postoji više primjeraka i svaki primjerak će se općenito pokazati jednako zadovoljavajućim kao i svaki drugi primjerak. Materijal u arhivima i bibliotekama rukopisa su "jedinstveni zapisi korporativnih tijela i papiri pojedinaca i porodica".Pitti, D. and Duff, W. M. (2001). Introduction. In Pitti, D. and Duff, W. M., editors, Encoded Archival Description on the Internet, str. 1–6. The Haworth Press, Inc.

Osnovna karakteristika arhiva je da moraju da čuvaju kontekst u kojem su njihovi zapisi stvoreni i mrežu odnosa među njima kako bi sačuvali svoj informativni sadržaj i pružili razumljive i korisne informacije tokom vremena. Osnovna karakteristika arhiva je u njihovoj hijerarhijskoj organizaciji koja izražava kontekst pomoću arhivske veze.

Arhivski opisi su osnovno sredstvo za opisivanje, razumijevanje, pronalaženje i pristup arhivskoj građi. Na digitalnom nivou, arhivski opisi se obično kodiraju pomoću XML formata Encoded Archival Description. EAD je standardizovana elektronska reprezentacija arhivskog opisa koja omogućava sindikalni pristup detaljnim arhivskim opisima i resursima u repozitorijumima distribuiranim širom svijeta.

S obzirom na važnost arhiva, definisan je namjenski formalni model, nazvan NEsted Sets for Object Hierarchies (NESTOR),N. Ferro and G. Silvello. NESTOR: A Formal Model for Digital Archives. Information Processing & Management (IP&M), 49(6):1206–1240, 2013. izgrađen oko njihovih specifičnih sastavnih dijelova. NESTOR se zasniva na ideji izražavanja hijerarhijskih odnosa između objekata kroz svojstvo inkluzije između skupova, za razliku od binarne relacije između čvorova koje koristi stablo. NESTOR je korišten za formalno proširenje 5S modela kako bi se definisao digitalni arhiv kao specifičan slučaj digitalne biblioteke koja može da uzme u obzir posebne karakteristike arhiva.

Karakteristike digitalnih biblioteka

Prednosti digitalnih biblioteka kao sredstva za lak i brz pristup knjigama, arhivama i slikama različitih tipova danas su široko prepoznate od strane komercijalnih interesa i javnih tijela.European Commission steps up efforts to put Europe's memory. . "European Digital Library" Europa press release. 2. 3. 2006.

Tradicionalne biblioteke su ograničene prostorom za skladištenje; digitalne biblioteke imaju potencijal da pohrane mnogo više informacija, jednostavno zato što digitalne informacije zahtijevaju vrlo malo fizičkog prostora da ih sadrže. Kao takvi, troškovi održavanja digitalne biblioteke mogu biti mnogo niži od troškova tradicionalne biblioteke. Fizička biblioteka mora trošiti velike sume novca na plaćanje osoblja, održavanja knjiga, zakupa i sl. Digitalne biblioteke mogu smanjiti ili, u nekim slučajevima, ukinuti ove troškove. Obje vrste biblioteka zahtijevaju kataloški unos kako bi se omogućilo korisnicima da lociraju i dohvate građu. Digitalne biblioteke mogu biti spremnije da usvoje inovacije u tehnologiji pružajući korisnicima poboljšanja u tehnologiji elektronskih i audio knjiga, kao i predstavljanje novih oblika komunikacije kao što su wikiji i blogovi; konvencionalne biblioteke mogu smatrati da je obezbjeđivanje online pristupa njihovom OP AC katalogu dovoljno. Važna prednost digitalne konverzije je povećana dostupnost korisnicima. Oni također povećavaju dostupnost pojedincima koji možda nisu tradicionalni korisnici biblioteke zbog geografske lokacije ili organizacijske pripadnosti. Bez fizičkih granica: korisnik digitalne biblioteke ne mora fizički ići u biblioteku; ljudi iz cijelog svijeta mogu dobiti pristup istim informacijama, sve dok je internetska veza dostupna. Dostupnost 24 sata: Glavna prednost digitalnih biblioteka je to što ljudi mogu dobiti pristup informacijama 24/7. Višestruki pristup: Iste resurse mogu istovremeno koristiti brojne institucije i korisnici. Ovo možda nije slučaj sa materijalom zaštićenim autorskim pravima: biblioteka može imati licencu za "pozajmljivanje" samo jednog primjerka; ovo se postiže sistemom upravljanja digitalnim pravima gdje resurs može postati nedostupan nakon isteka perioda pozajmljivanja ili nakon što zajmodavac odluči da ga učini nedostupnim (ekvivalentno vraćanju resursa). Dohvaćanje informacija: Korisnik može koristiti bilo koji pojam za pretraživanje (riječ, frazu, naslov, ime, predmet) za pretraživanje cijele kolekcije. Digitalne biblioteke mogu da obezbjede interfejse koji su veoma prilagođeni korisniku, dajući pristup svojim resursima koji je moguće kliknuti. Očuvanje i konzervacija: Digitalizacija nije dugoročno rješenje za očuvanje fizičkih kolekcija, ali uspijeva u obezbjeđivanju pristupnih kopija za materijale koji bi se inače oštetili zbog višekratne upotrebe. Digitalizirane kolekcije i rođeni digitalni objekti predstavljaju mnoge brige o očuvanju koje analogni materijali nemaju.