mini|200px|Paleolitski alati od najčešćih materijala: kremena, kosti i rogova (Howell F. C.: Early Man) mini|200px|Ilustracija rastuće složenosti obrade kamenog oruđa u glavnim fazama hominizacijeKružićima su označeni broj i vrsta operacija tokom usložnjavanja obrade kamena, (prema: Constable G.: The Neanderthals) 200px|mini|desno|Pećinska slika životinja iz Lascauxa u Francuskoj, od prije oko 13.000 godina p.n.e., koja je vjerovatno nastala zbog vjerovanja da će osigurati uspješniji lov.
Paleolit (starije kameno doba) je prvo razdoblje u razvoju kulture roda Homo, a traje otprilike od 2,000.000. godine p. n. e. pa do oko 10.000. godine p. n. e. Počinje upotrebom prvih kamenih oruđa (alata).
Prema stupnju razvijenosti glavnih obilježja, paleolit se obično dijeli na Donji paleolit: prije 2,5 mil. - 120.000 godina (Homo habilis i Homo erectus) Srednji paleolit: prije 300.000 - 30.000 godina (Homo neanderthalensis), Gornji paleolit: prije 30.000 - 10.000 godina (Homo sapiens = Homo sapiens praesapiens)
U geohronologiji, kulture paleolita su se razvijale u pleistocenu.
Starije kameno doba obuhvata nekoliko glavnih karakterističnih cjelina praihstorijske kulture. Koliko je do sada poznato, tvorci prvog pravog oruđa (napravljenog upotrebom "oruđa za proizvodnju oruđa") bili su pripadnici vrste Homo habilis, prije gotovo 2 miliona godina. Iako se u novije vrijeme insistira na pretpostavci da su i raniji prehominidi (Australopithecinae, npr.) mogli upotrebljavati kamene rezač za deranje i komadanje mesa, ni uz jedan od njihovih fosila još uvijek nije pronađen alat koji je posigurno ručne izrade.Lambert D. (1989): The Cambridge guide to prehistoric man. Cambridge University Press, Cambridge, 4; 9.Campbell B. G. (2009): Human evolution: An introduction to mans adaptations. British Museum of Natural History, London, ; .
Pregled U nalazištima fosila drevih pripadnika roda Homo, nađeno je grubo cijepano kamennje ili grumenju lave od kojih su odbijani iveri (okresine), tako da je u svega nekoliko poteza dobijano oruđe sa jednostrano naoštrenim sječivom (chopper), u vidu satare, sjekire, bradve obrađenih oblutaka. Za pripadnike vrste Homo habilis se pouzdanu zna da su u svojoj alatnici imali oruđe koje je pravljeno od biranih materijala sa višekilometarskih udaljenosti. Kasnije se prave i dvostrano obrađena sječiva, strugači, ubadala, klinovi, noževi, lamine, lamele itd. Prema tome da li je kao orude češće upotrebljavano jezgro obrađivanog materijala ili pak odbijeno iverje, u daljem razvoju kamenog doba mogu se razlikovati širi ili uži krugovi "jezgraških" ili "iveraških" kultura, a na osnovu dominantnog oblika oruđa opisane su kulture klina, sjekire, noža itd.
U razvijenijim paleolitskim kulturama naročito je usavršeno listoliko kameno oruđe (najčešće u obliku lista vrbe i lovora), pedantno obraeno i mnogostruke namjene (kultura označena kao levalois ili levaloisien). U gornjepaleolitskorn stupnju razvoja kulture, posebno karakteristina pojava je sprava oznaëena kao "graver", sa oštrirn vrhom, koja se dovodi u vezu sa prvim rezbarijama, crtežima i slikama (kultura: gravetian). Prapočeci likovne umjetnosti još i danas izazivaju divljenje eksperata; takvi ostaci kulture su očuvani u mnogim pećinama Staroga svijeta, kao (na primjer) na Pirinejima, u južnoj Francuskoj, Italiji, Zimbabveu, itd. Na osnovu karakterističnih formi likovnog izraza, u evropskim uslovinia eksperti razlikuju tri regije: (1) franko-kantabrijska (naturalističko prikazivanje likova), (2) mediteranska (gravire deformiranih oblika), i (3) kontinentalna (skulpture, posebno ljudskih oblika). Ostaci paleolitske likovne urmetnosti na jugozapadnom Balkanu su registrirani samo u pećini Badanj kod Stoca (gravure - crteži konja) i u Kulašima kod Prnjavora (kamena figura ptice). S druge strane, ovih prostora do sada je evidentirano oko 150 nalazišta različitih paleolitskih predmeta. Najviše ih ima u planinskom i kraškorn području Slovenije (oko Postojne, Domažala i Kočevja, na Karavankama itd.) i Hrvatske (Zagorje, Istra, sjeverna i srednja Dalmacija), te u srednjoj i sjevernoj Bosni (oko Doboja, Dervente i Prnjavora). U ostalim krajevima bivše Jugoslavije, ostaci paleolitske kulture su nađeni, na primjer, u okolini Vršca, Subotice, Smedereva, Aranđelovca, Kragujevca (današnja Srbija), Petrovca (Nikšić, Crna Gora), Bitolja i Skoplja (Makedonija) itd. Posebnu pozornost svjetskih eksperata svojevremeno su privukla nalazišta Krapina Vindija i Betalov Spodmol.
U razvijenijoj fazi donjeg paleolitika, čovjek (Homo erectus) je poznavao i upotrebljavao vatru. Živio je u nomadskim hordama lovaca i sakupljača plodova. Tokom srednjeg (Homo neanderthalensis) i gornjeg (H. sapiens praesapiens') paleolita ljudi su sve češće tražili obitavališta u sigurnijim skloništima (pećine i sl.).
Kulture Olduvaiska thumb|Olduvejsko oruđe od oblutaka iz Etiopije, je najraniji poznati ljudski alat Olduvaiska kultura – poznata i pod engleskom nazivu oldowan – je arheološki termin koji se odnosi na indusdtriju prvih kamenih alata koje su hominidi koristili tokom najranije faze paleolitskog perioda. Dugo vremena se mislilo da je ona obuhvata najraniji kamen u prahistoriji, od prije oko 2,6 miliona, sve do prije 1,7 miliona godina. Zatim slijedi sofisticiranija ašelska industrija. Oldovaiski alati su stoga najraniji alati u ljudskoj historiji i označavaju početak materijalnih arheoloških zapisa. Izraz "Oldowan" je preuzet prema lokalitetu Olduvai Gorge u Tanzaniji, gdje je Louis Leakey, 1930-ih otkrio prve alate rane kulture. Sada se misli da su se kameni alati pojavili mnogo ranije (prije 3,3 miliona godina) i to definitivno prije pojave roda Homo. Međutim, ta hipoteza još uvijek ostaje nepotkrijepljena pouzdanijim dokazima u vidu nesumnjivih hominidnih rukotvorina.. Alati kulture Oldowan ponekad se nazivaju i "alatima oblutaka", tako nazvan jer za njihovu proizvodnju već oblici oblutaka podsjećaju na konačni proizvod.Napier, John. 1960. Fossil hand bones from Olduvai Gorge. Nature, December 17th.
Ne zna se sigurno pripadnici koje hominidne vrste su zapravo stvarali i koriste oldowanski alat. Poznato je, međutim, da je ova kultura vrhunac dostigla za vrijeme trajanja prvih vrsta roda Homo, kao što su H. habilis i H. ergaster. Čini se da je rani Homo erectus naslijedio ovu tehnologije i oplemenio je tokom razvoja tehnologije pod nazivom ašelska (acheulean), koja počinje prije 1,7 miliona godina. Oldowaiski alati se ponekad nazivaju šljunčani alatili alat oblutaka, koji je tako nazvan jer su za njihovu proizvodnju izabrani komadi kremena/kamena koji već liče na finalni proizvod. Oldovaiski alati se ponekad, prema namjeni, dijele na posebne oblike, kao što su sjeckalice, strugalice i rezači.
Ašelska Ašelska (acheulean, bos. = ašelska) je industrija kamenih alata koje su proizvodili rani ljudi donjeg paleolita, u Africi i mnogim dijelovima Zapadne Azije i Evrope. Ašelski alati se obično nalaze uz ostatke fosila Homo erectus. Prvi su se razvili iz primitivne oldovejske tehnologije (oldowan), prije nekih 1,8 miliona godina, pripadnika vrste Homo habilis.
To je bio dominantna tehnologija za veći dio ljudske istorije. Prije više od milion godina tvorci i korisnici ašelskih alata, napustili Afriku za kolonizaciju Evroazije. Njihovi ovalni i kruškoliki oblici ručnih sjekira su pronađeni na širem području. Neki primjeri su fino obrađeni. Iako se razvila u Africi, industrija je dobila ime po tipskom nalazištu Saint-Acheul, sada predgrađu Amiensa u sjeverno Francuskoj, gdje su pronađeni neki od prvih primjeraka u 19. stoljeću.
John Frere je bio prvi koji je ukazao na drevne ašelske ručne sjekire. On je 1797. poslao dva primjerka Kraljevskoj akademiji u Londonu iz Hoxnea u Suffolku. On ih je našao u praistorijskim jezerskim depozitima, uz kosti izumrlih životinja i zaključio da su su ih proizveli "ljudi, koji nisu poznavali upotrebu metala" i da su pripadali "ranom antičkom periodu, čak i izvan ovog svijeta". Njegove ideje su suvremenici ignorisali, sve do Darvinovih objašnjenja evolucije čovjeka.
Datiranje mini|lijevo|250px | Ašelska ručna sjekira iz pokrajine Zamora, Španija
Radiometrijsko datiiranje, često kalij-argon tehnikom, depozita koji sadrže ašelski materijal je u stanju široko smjesti ašelske tehnike u razdoblje od prije oko 1,65 miliona godina, do prije oko 100.000 godina. Najraniji prihvaćeni primjerci, sa starošću od oko 1,65 miliona godina, potiču iz pokrajine Zapadna Turkana, Kenija. Neki misle da njihovo porijeklo može biti još od prije 1,8 miliona godina.
U pojedinim regijama, ova kultura je bila znatno rafiniranija. U Evropi, naprimjer, ašelenski metodi nisu stigli do kontinenta do prije oko 400 hiljada godina,a na manjim proučavanim područjima, opseg datiranja može biti mnogo kraći. Numeričko datiranje može dovesti u zabludu, pa je uobičajeno da se primjeri ove rane industrije ljudskih alata povezuju sa jednom ili više glacijalnih ili interglacijalnih razdoblja ili s posebnim ranim vrstama ljudi. Najraniji korisnik ašelskih alata je bio Homo ergaster, koji se prvi put pojavio prije oko 1,8 miliona godina. Neki istraživači ove korisnike radije nazivaju rani Homo erectus. Kasnije oblici ranih ljudi koristili su ašelske i druge tehnike koje su opisane u nastavku.
Postoji dosta perioda preklapanja ranih praistorijskih industrije kamenih alata. U nekim regijama, ašelska grupa alata je bila savremena sa drugim, manje sofisticiranim industrijama, kao što je klaktonska (clactonian). Zatim, kasnije, ašelski alati se istovremeno javljaju i u eri sofisticiranije kulture musterijena'''. Ašelska kultura nije bio uredno i svuda povezana sa određenim periodom, ali je bila glavna tehnika koja je posebno cvjetala u ranoj prahistoriji. |To je osnovni i zajednički metod za izradu kamenih alata u mnogim dijelovima Starog Svijeta.
Klaktonska mini|lijevo|200px|Veliko klaktonsko jezgro od kvarcita. Sa njega su skinute prilično sitne okresine
Klaktonska (clactonian, bos. = klaktonska) je industrija evropske proizvodnje kremenog alata, kojadatira iz ranog dijela interglacijskog razdoblja od prije 400.000 godina. Klaktonske alate su pravili pripadnici vrste Homo erectus, a ne moderni ljudi, kako se ranije mislilo. Rani sirovi kremeni alati iz drugih krajeva koji su koristili slične metode nazivaju se klaktonskim ili jezgraško-iverastim tehnologijama.
Klaktonska kultura je dobila ime po nalazištu Clacton-on-Sea u Engleskoj, Essex, u 1911. Tamošnji nalazi uključuju rezane kremene alate, kremeo iverje i drvene motke sa vrhom, zajedno sa ostacima ogromnog slona i nilskog konja. Poslije su primjerci alata su pronađeni i na lokalitetima Swanscombe, Kent i Barnham i Suffolk; slične industrije su nađene i u sjevernoj Evropi.
Klaktonska industrija uključuje jake udare, uz odbijanje debljeg iverja ili okresina nepravilnog oblika od kremenog jezgra, koji je upotrebljavano kao sječivo. Sirovoe okresine su korišten kao noževi ili strugači. Za razliku od oldowanskih alata iz kojih su izvedeni, neki su imali ureze za ručke ili vratila.
Ova industrija mogla je imati zajednički period s ašelskom (koji se koristi ručnim sjekirama). Međutim, u 2004. godini iskopan je zaklani pleistocenski mamut u Dartfordu, Kent. Arheolozi su opisali brojne klaktonske kremene alatke, ali ne i ručne sjekire. Pošto bi za komadanje mamutskog trupa, ručne sjekire bile korisnije od sjekača/rezača, to je shvaćeno kao ovo je dokaz da je klaktonska kultura zasebna industrija. Kremen dovoljnog kvaliteta je u tom području veoma dostupan, tako da vjerojatno ljudi koji su izrezali slona nisu imali saznanja o izradi ručnih sjekira.