Kroatizacija ili hrvatizacija je pojam kojim se označavaju asimilacioni procesi prevođenja pojedinaca ili grupacija iz njihovog matičnog etničkog korpusa u hrvatski etnički, odnosno nacionalni korpus. Tokom historije, kroatizacija je vršena u nekoliko osnovnih vidova, putem kulturološke asimilacije, odnosno akulturacije, putem socijalne i političke asimilacije, kao i putem vjerske konverzije u obliku pokatoličavanja ili unijaćenja. U pojedinim historijskim periodima hrvatizacija je sprovođena uz upotrebu prinudnih i nasilnih metoda, koje su poprimile veće razmjere tokom Drugog svjetskog rata (1941-1945), za vrijeme postojanja Nezavisne Države Hrvatske koja je sprovodila politiku sistematske hrvatizacije, masovnog protjerivanja i genocidnog uništavanja nehrvatskog naroda.Gavrilović, Slavko (1996b). „Problem unijaćenja i kroatizacije Srba”. Republika Srpska Krajina. Topusko-Knin-Beograd: Srpsko kulturno društvo "Sava Mrkalj", Srpsko kulturno društvo "Zora", Radnička štampa. str. 111—126.
Proces hrvatizacije je takođe bio usmjeren protiv Bunjevaca i Šokaca, Bosanaca i Hercegovaca, dalmatinskih i istarskih Italijana, kao i pripadnika nekih drugih etničkih zajednica. I pored prava svakog pojedinca da se o svojoj nacionalnoj pripadnosti izjasni po ličnom opredjeljenju, pristalice hrvatizacije npr. Bunjevce tretiraju isključivo kao "bunjevačke Hrvate" ili "hrvatske Bunjevce" čime automatski osporavaju njihovo ustavno pravo na samobitnost i očuvanje nacionalnog identiteta. mini|Ante Starčević (1823-1896), ideolog i zagovornik hrvatizacije Srba u Hrvatskoj
Hrvatizacija Srba u Hrvatskoj Tokom historije, hrvatizacija pravoslavnih Srba je bila usko povezana sa raznim oblicima vjerske asimilacije, a prvenstveno sa pojavom unijaćenja, odnosno pokatoličavanja. Ovi procesi su dovodili do odvajanja pounijaćenih, odnosno pokatoličenih Srba od njihove prvobitne vjerske zajednice - Srpske pravoslavne crkve, što je za posljedicu imalo ne samo vjersku konverziju, već i postepenu akulturaciju, a potom i potpunu asimilaciju u novu zajednicu, predvođenu hrvatskim sveštenstvom.Gavrilović, Slavko (1995). „O unijaćenju i pokatoličavanju Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Ugarskoj (XIII-XIX vek)”. Zbornik o Srbima u Hrvatskoj. 3: 7—44.
Jedan od glavnih instrumenata za sprovođenje ne samo vjerske, već i etničke konverzije Srba bila je unijatska Križevačka biskupija u Hrvatskoj. Međutim, intenzivan rad na unijaćenju pravoslavnih Srba zapčet je znatno prije formalnog osnivanja pomenute biskupije. Za vrijeme učestalih migracija tokom 16. i 17. vijeka,Ivić, Aleksa (1909). Seoba Srba u Hrvatsku i Slavoniju: Prilog ispitivanju srpske prošlosti tokom 16. i 17. veka. Sremski Karlovci. pojedine grupe srpskih doseljenika su bile podvrgavane ubrzanoj vjerskoj konverziji i akulturaciji, što je u praksi dovodilo do prihvatanja novog identiteta pod utjecajem hrvatskog sveštenstva. Ova pojava je bila posebno izražena među Srbima koji su bili nastanjeni na posjedima hrvatskih velikaša u banskoj Hrvatskoj, a isti proces je zahvatio i pojedina krajiška područja, o čemu svjedoči poznati primjer akulturacije žumberačkih Srba.
U razdoblju od 16. do 18. vijeka, znatan broj srpskih sela sa nekoliko hiljada stanovnika u oblasti Žumberka pounijaćen je od strane hrvatskog sveštenstva, prvenstveno uz uporebu raznih pritisaka i drugih sredstava prinude od strane državnih i vojnih vlasti. Proces hrvatizacije žumberačkih Srba bio je sproveden temeljito, tako da su se tokom 19. i 20. vijeka pojedini Žumberčani srpskog porijekla na poseban način isticali vatrenom pripadnošću hrvatskom nacionalnom korpusu,Gavrilović, Slavko (1996b). „Problem unijaćenja i kroatizacije Srba”. Republika Srpska Krajina. Topusko-Knin-Beograd: Srpsko kulturno društvo "Sava Mrkalj", Srpsko kulturno društvo "Zora", Radnička štampa. str. 124. o čemu na slikovit način svjedoči i potonji primer unijatskog križevačkog biskupa Janka Šimraka. mini|Josip Frank (1844-1911), ideolog i zagovornik hrvatizacije Srba u Hrvatskoj Slični procesi vjerske i nacionalne konverzije su bili zabilježeni i među Srbima u Dalmaciji, gdje se organizovano unijaćenje pojavilo 1832. godine uglavnom u naseljima Kričke, Baljci i Vrlika. Takve pojave su dovodile do znatnih sukoba, tako da unijaćenje i odnarođavanje nije zaživjelo. Po pravilu, privremeni unijati su se većim dijelom vraćali u pravoslavnu vjeru i srpsku zajednicu, a manjim dijelom su prelaskom u rimokatolike i potom bi se već u prvoj ili drugoj generaciji izjašnjavali kao Hrvati.
U drugoj polovini 19. vijeka, glavni ideolog i zagovornik potpune hrvatizacije Srba u Hrvatskoj bio je Ante Starčević (1823-1896), osnivač hrvatske Stranke prava. Njegovim publicističkim radovima i javnim pozivima "grko-istočnjacima" (kako je nazivao Srbe) da prihvate projekat "hrvatske političke nacije" i time postanu Hrvati, postavljeni su temelji za ideološku i političku izgradnju organizovanog sistema hrvatizacije Srba, uz upotrebu svih sredstava. Teoriju o postojanju "hrvatske političke nacije" i nepriznavanju drugih narodnosti u Hrvatskoj, a na prvom mjestu srpske, prihvatile su i druge hrvatske političke grupacije,Krestić, Vasilije (1981). „Srbi u Habsburškoj Monarhiji 1849-1868”. Istorija srpskog naroda. knj. 5, sv. 2. Beograd: Srpska književna zadruga. str. 145. tako da je pomenuta teorija postala glavno političko sredstvo hrvatizacije. Posljedice takve ideologije pokazale su se u 20. vijeku.Krestić, Vasilije (1983). „Politički, privredni i kulturni život u Hrvatskoj i Slavoniji”. Istorija srpskog naroda. knj. 6, sv. 1. Beograd: Srpska književna zadruga. str. 375.
Kao glavni istrument za sprovođenje unijaćenja i pohrvaćivanja, grkokatolička Križevačka eparhija je i tokom savremene historije odigrala značajnu ulogu u prevođenju pravoslavnih Srba u katolicizam i njihovom uključivanju u hrvatski nacionalni korpus. Ova djelatnost je poprimila velike razmjere za vrijeme Drugog svetskog rata (1941-1945), kada je uprava Križevačke eparhije aktivno saučestvovala u prinudnom i nasilnom pokatoličavanju pravoslavnih Srba, koje je sprovođeno na cjelokupnom području Nezavisne Države Hrvatske. U tome se posebno istakao klerofašista Janko Šimrak, grkokatolički križevački biskup, koji je počevši od 1941. godine, zajedno sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem učestvovao u radu posebnog odbora za sprovođenje pokatoličavanja.
Za vrijeme postojanja socijalističke Jugoslavije, hrvatizacija se ispoljavala prvenstveno u oblasti kulturnog života. Srbi u Hrvatskoj su bili izloženi procesu tihe akulturacije, prvenstveno u velikim gradovima, dok je ova pojava bila znatno manje izražena na krajiškim područjima u unutrašnjosti. Već od 1970-tih postojala je tendencija postepenog udaljavanja od opšteg standarda u srpskohrvatskom jeziku u vidu sve izraženijeg zalaganja za upotrebu "čiste" hrvatske jezičke norme. Sve intenzivnija lingvistička hrvatizacija, nametana preko javnih glasila i masovnih medija, znatno je utjecala i na jezik urbanih Srba u Hrvatskoj.Vesna Požgaj Hadži, A contemporary sociolinguistic look at former Yugoslavia, Fakulty of Arts, University of Ljubljana
Nakon političkih promjena u Hrvatskoj (1990) i dolaska na vlast Hrvatske demokratske zajednice, položaj Srba u ovoj još uvijek jugoslavenskoj republici je počeo naglo da se pogoršava. Promjenom ustava Hrvatske, Srbima je oduzet dotadašnji status konstitutivnog naroda, čime su svedeni na manjinu.
Hrvatizacija na prostorima Srbije mini|Faksimil dekreta o izjašnjavanju Bunjevaca i Šokaca kao Hrvata iz 1945. godine Tokom historije, hrvatizacija je na prostorima današnje Srbije bila prisutna prvenstveno na sjevernim područjima (Vojvodine, odnosno Srema, Banata i Bačke), kao i na pojedinim područjima Kosova (Janjevo).
Hrvatizacija u Vojvodini Na prostorima današnje Vojvodine, hrvatizacija je bila usmjerena prema Srbima u Sremu, prema Bunjevcima i Šokcima u Bačkoj i Baranji, kao i prema Krašovanima u Banatu. Prema popisnim podacima iz 1851, na teritoriji Vojvodstva Srbije i Tamiškog Banata živjelo je 62.936 Bunjevaca i Šokaca, kao i 2.860 Hrvata. Međutim, već tokom 19. vijeka, u sklopu rasprave o nacionalnoj pripadosti Bunjevaca i Šokaca, uobličene su teze o njihovoj navodnoj pripadnosti hrvatskom nacionalnom korpusu. Ova teza je potencirana i u razdoblju između dva svjetska rata, a naročito u vrijeme stvaranja Banovine Hrvatske (1939) kada su istaknuti zahtjevi da se Baranja i dijelovi Bačke uključe u sastav Hrvatske, do čega nije došlo.Radojević, Mira (1996). „Srpsko-hrvatski spor oko Vojvodine 1918-1941” (PDF). Istorija 20. veka: Časopis Instituta za savremenu istoriju. 14 (2): 39—73.
Sistematska hrvatizacija ovih zajednica u Vojvodini započela je nakon završetka Drugog svjetskog rataavljanja komunističkog režima u Jugoslaviji.Njegovan, Drago (2008). „Dokumenti o nasilnoj hrvatizaciji Bunjevaca i Šokaca u Vojvodini posle Drugog svetskog rata”. Etnolingvistička i istorijska istraživanja o Bunjevcima. Novi Sad-Subotica: Matica srpska & Bunjevački informativni centar. str. 105—112. Nakon oslobođenja, nove vlasti su uredbom od 14. maja 1945. godine naredile da se pripadnici Bunjevačke i Šokačke etničke grupe brišu iz evidencije narodnosti Vojvodine i kategorizuju kao Hrvati.Raič, Aleksandar (2011). „Po vika brez glasa i priznanja u društvenom životu” (PDF). Bunjevačke novine. 7 (69): 18—20. U isto vrijeme, predstavnici novostvorene federalne jedinice Hrvatske su u komisiji za administrativno razgraničenje obnovili zahtjeve da se Baranja i znatni dijelovi Bačke uključe u sastav Hrvatske, u čemu su djelimično uspeli (u slučaju Baranje). Iako je Bačka ostala u sastavu Vojvodine, odnosno Srbije, komunističke vlasti su nastavile da sprovode hrvatizaciju Bunjevaca i Šokaca.
Najveći broj Bunjevaca živi u selima u okolini Subotice: Bikovo, Gornji Tavankut, Donji Tavankut, Đurđin, Mala Bosna i Stari Žednik. Šokci uglavnom žive u naseljima u okolini Sombora: Sonta, Apatin, Bački Breg i Bački Monoštor itd. Tek nakon pada komunističkog režima u Vojvodini (1988-1990), ovim zajednicama je omogućeno da se slobodno razvijaju. Prema popisu iz 2002. godine u Vojvodini je bilo 56.546 stanovnika koji su se izjasnili kao Bunjevci ili Šokci.
Hrvatizacija je zahvatila i stanovništvo u sremskim selima Hrtkovci i Nikinci, koje vodi poreijklo od rimokatoličkih Albanaca (Klimenti) doseljenih 1737. godine zajedno sa Srbima tokom Druge velike seobe Srba.Jankulov, Borislav (1961). Pregled kolonizacije Vojvodine u XVIII i XIX veku. str. 61, Novi Sad: Matica srpska. Prvobitno su govorili albanskim, a potom i srpskim jezikom, da bi početkom 20. vijeka, posle Svehrvatskog katoličkog kongresa (1900) pod pritiskom rimokatoličkog sveštenstva počeli da se izjašnjavaju kao Hrvati.
Hrvatizacija na Kosovu Hrvatizacija je zahvatila čak i pojedine skupine stanovništva na području Kosova. U sklopu politike prozelitizma, rimokatoličkim Janjevcima je nametnut hrvatski nacionalni identitet. Ključnu ulogu u hrvatizaciji Janjevaca odigrali su rimokatolički misionari i sveštenici.
Hrvatizacija na prostorima Crne Gore Hrvatizacija je na prostorima današnje Crne Gore bila zasnovana na teoriji o postojanju "Crvene Hrvatske" koja bi navodno obuhvatala najveći dio Crne Gore, sa Bokom kotorskom, kao i najveći dio Hercegovine, sa primorjem do rijeke Neretve. Najveći pobornik ove teorije, a ujedno i hrvatizacije u Crnoj Gori, bio je Savić Marković Štedimlija.Terzić, Slavenko (2000). „Ideološki koreni crnogorske nacije i nastanak crnogorskog separatizma”. Srpska slobodarska misao. 1 (1): 181—198.
Hrvatizacija rimokatoličkog stanovništva u Bosni i Hercegovini