Hrvatska književnost počinje sa srednjovjekovnom književnosti pa sve do danas.
Srednjovjekovna književnost
Srednjovjekovna hrvatska književnost pripada književnom modelu karakterističnom za srednjovjekovlje, koji obilježava prozno stvaralaštvo u današnjoj Hrvatskoj od početaka pismenosti, s pretpostavljenim zametkom u 8.-9. vijeku, a sa najstarijim sačuvanim spomenicima s prijelaza 11. u 12. vijek; ona traje sve do druge polovine 16. vijeka, sa sporadičnim refleksima pojedinih tema sve do u 18. vijek. Taj vremenski opseg pokazuje da u ukupnosti hrvatske književnosti srednjovjekovna ima veći udio nego što je slučaj s drugim srednjoevropskim i zapadnoevropskim književnostima. Pisana riječ zabilježena je u kamenu, rukopisima i štampanim knjigama. Poseban segment hrvatske srednjovjekovne proze predstavlja proza pisana latinskim jezikom. Ona dopire iz kasne antike, a zatim crpi iz savremene evropske latinske literature. Prve hagiografije i djela o historiji crkve nastaju u dalmatinskim gradovima (Split, Zadar, Trogir, Osor, Dubrovnik, Kotor), od Splitskog evanđelistara (6.-7. vijek) do brojnih kasnijih liturgijskih i neliturgijskih djela. Početak hrvatskog srednjovjekovnog stvaralaštva vezan je uz latinsku hagiografiju, uz tekstove o dalmatinskim i istarskim mučenicima: sv. Dujmu, Anastaziju-Stašu, Mavru i Germanu. Na sjeveru, u Panoniji, nastaju djela vezana uz kultove tamošnjih mučenika, npr. Sv. Kvirina, Euzebija i Poliona. Na latinskom jeziku vijekovima se pišu pravna, historijska (hronike) i prirodonaučna djela, tvoreći s literarnim tekstovima jednu nadregionalnu hrvatsku kulturu koja je pratila i domete karolinške i otonske renesanse.
Hrvatska srednjovjekovna proza pisana je dva jezika: crkvenoslavenskom hrvatske redakcije i hrvatskom, te trima pismima: glagoljicom, latinicom i zapadnom ili hrvatskom ćirilicom. Među tim sferama postojala je živa interakcija, o čemu svjedoče prijepisi s jednog pisma na drugo; izrazite su veze između glagoljskih i ćiriličnih tekstova, a neki latinični se oslanjaju na glagoljske šablone. Po tome je hrvatska srednjovjekovna proza jedinstvena u slavenskim, pa i evropskim književnostima. U njoj se ogledaju opće tendencije evropske literature, premda s nekim karakteristikama: npr. horizontalna, narodna usmjerenost tekstova; povezanost s usmenom književnošću; prevladavanje religioznih tema; prepletanje žanrova. Znatnim dijelom to je prijevodna književnost, s tipično srednjovjekovnim postupcima prerađivanja, ekscerpiranja i kompiliranja. Crpila je iz dvije književno-kulturne sfere: s istoka, iz bizantsko-(staro)crkvenoslavenske baštine i sa Zapada, iz latinske, italijanske, "franko-italijanske" i češke tradicije. Od 14. vijeka dalje prevladavaju utjecaji sa Zapada. Prihvaćajući te uzore, hrvatski, mahom anonimni, autori su ih prilagođavali vlastitom senzibilitetu i specifičnim potrebama zajednice u kojoj su i za koju su pisali. Iako velikim dijelom prijevodna, ta književnost je povremeno ostvarivala znatan umjetnički nivo jezikom i izborom stilskih sredstava. Jedno od najznačajnijih postignuća bilo je, s jedne strane, čuvanje (naročito u glagoljskoj sferi) crkvenoslavenskog liturgijsko-književnog jezika; u kasnijim periodima elementi tog jezika svjesno su upotrebljavani kao sredstvo izražajnosti i signal "visokog stila", a s druge strane prihvaćanje živog, govornog jezika i njegovo uzdizanje do medija dostojnog i sposobnog da prenosi znanja o širokom rasponu tema, od prava i teologije, od hronika i prirodonaučnih sadržaja, sve do književnih djela. Tako je srednjovjekovno stvaralaštvo na narodnom jeziku jedno od ishodišta književnosti kasnijih perioda. mini|280p|Baščanska ploča
Najstariji spomenici proze, u širem smislu, potiču iz 11. i 12. vijeka. To su glagoljski epigrafski spomenici: Valunska ploča, Plominski natpis i Krčki natpis iz 11. vijeka; Baščanska ploča iz 11/12. vijeka, prvi cjelovito sačuvani spomenik na narodnom jeziku s elementima knjiške crkvenoslovenštine; Senjska ploča; Plastovski i Kninski natpis te Supetarski ulomak, svi iz 12. vijeka; datacija ćirilične Humačke ploče je nesigurna, moguće je iz 11/12. vijeka. Od rukopisnih knjiga iz najstarijeg perioda sačuvani su tek fragmenti, što svjedoče o postojanju bogate književne tradicije na ovom prostoru. To su biblijsko-liturgijskog značaja: fragmenti apostola, npr. Mihanovićev apostol i Grškovićev fragment, oba iz 12. vijeka, fragmenti misala, npr. prva stranica Kijevskih listića iz 11-12. vijeka; Bečki listići iz 12. vijeka, najstariji hrvatski spomenik misnog sadržaja; fragmenti brevijara, npr. Londonski, Vrbnički i Ročki fragmenti, svi iz 13. vijeka Svi ti glagoljski spomenici su u kontinuitetu s istovremenim spomenicima nastalim na bugarskom, makedonskom, češkom i ruskom području. Međutim, od 12. i 13. vijeka na prostoru današnje Hrvatske se razvija vlastita uglasta stilizacija glagoljskog pisma, a jezik se pomlađuje u skladu sa hrvatskim (napose čakavskim) karakteristikama. Tako je stvorena indigena hrvatska redakcija crkvenoslavenskog jezika koja je trajala do u 16. vijek Istovremeno su se, od 12. vijeka dalje, biblijske knjige redigirale prema latinskoj Vulgati. Iz tog doba su fragmentarno sačuvani i najstariji tekstovi hagiografsko-legendarne, pasijske i apokrifne proze: npr. Budimpeštanski fragment (12. vijek, s odlomkom Legende o sv. Simeonu Sulitu Starijemu; Legenda o sv. Tekli (13. vijek, dio apokrifnih Djela Pavla i Tekle).
Prvi spomenici pisani zapadnom ćirilicom potiču iz 11-13. vijeka, od kojih je najstariji u Hrvatskoj iz 1184. Natpis povaljskog praga na Braču. Taj korpus obuhvata i 23 danas poznata rukopisna kodeksa, kao i diplomatsko-pravne spise. Zasebnu cjelinu čine hrvatskom ćirilicom ili bosančicom pisani tekstovi na području Bosne i Huma, od kojih su najpoznatiji tekstovi Povelja Kulina bana iz 1189., kao i niz spisa diplomatsko-trgovinske prirode, te vjerskonabožne za potrebe krstjana Crkve bosanske. Narodni jezik štokavsko-čakavske stilizacije protkan crkvenoslavizmima nalazimo na mramorovima ili stećcima, ponajviše na prostoru istočno od Neretve do Vrbasa. Na listovima glagoljskih rukopisa nerijetko se nalaze zapisi i marginalije na ćirilici, kao i obratno. Bosančicom je pisan i "Poljički statut" (15. vijek) te dubrovački "Libro od mnozijeh razloga" (1520). Istim pismom Dmine Papalić je oko 1510. prepisao "Hrvatsku kroniku". U 16. vijeku zadarski kanonik Šime Budinić (između 1530. i 1535-1600) štampao je ćirilicom svoju "Summu nauka kristjanskoga". U tom periodu, u kojem su živjela sva tri pisma, osim razmjerno bogate crkvene pismenosti, biblijsko-liturgijskih pravnih spisa i isprava (najstariji je "Vinodolski zakon" iz 1288., zatim "Krčki statut" iz 1388. i dr.), postojali su i apokrifi, legende, viđenja, pripovijetke i romani, ljetopisi, moralističko-didaktična djela, počeci crkvene drame, te prvi sačuvani stihovi.
Latinična proza sačuvana je iz 14. vijeka i poslije. Pisana je na narodnom (čakavskom i štokavskom) jeziku, a postankom je vezana uz gradske sredine dalmatinskih gradova, za razliku od glagoljske proze koja je pretežno nastajala izvan gradskih sredina. Najstariji latinični tekst Red i zakon iz 1345, regula je sestara dominikanki u Zadru. I drugi sačuvani prozni tekstovi većinom su vjerskog sadržaja: oficiji, lekcionari (npr. Korčulanski lekcionar, 14. vijek, i Zadarski lekcionar, početak 15. vijeka), molitvenici (npr. Vatikanski hrvatski molitvenik, kraj 14. vijeka, dubrovačkog porijekla), te Žića svetih otaca.
U srednjovjekovnoj književnosti nije moguće strogo jednoznačno analizirati vrste i žanrove jer je kriterij razlikovanja drugačiji od onog normiranog u ranom novovjekovlju. Dvije velike kategorije u koje je moguće svrstati hrvatske prozne tekstove jesu, s jedne strane, pripovjedna proza u kojoj kao dominantni kompozicijsko-strukturni faktor funkcioniraju pripovijedanje, fabula i siže, te moralnopoučna ili refleksivna proza, u kojoj prevladavaju refleksija, uvjeravanje, komentar i opis.
Najpopularnije podvrste pripovjedne proze su: apokrifi, hagiografsko-legendarni tekstovi, mirakuli, vizije, prenja i romani. U pripovjednoj prozi je najčešći stepenast tip razvijanja fabule: zbivanje teži cilju, a kao retardacije stoje prepreke koje lik mora nadići. Prstenastu fabulu ima Dundulova vizija (počinje i završava kao legenda, a središnji dio je vizija) i apokrif Kako bi prineseno lice Isukrsrovo v Rim, dok mirakul O djevojci bez ruku ima dvije usporedne fabularne linije koje se na kraju stapaju. Apokrifi su heterogena grupa ostvarenja koji govore o biblijskim temama i osobama, a nisu ušla u kanon Biblije. Kao odlomci ili cjelovita djela nalaze se u tridesetak hrvatskoglagoljskih kodeksa (zbornika i brevijara), te čine jednu od najbrojnijih i najznačajnijih grupa proznih tekstova hrvatskog srednjovjekovlja. Manji broj apokrifa je sačuvan u latiničnim (npr. Dubrovački legendarij, 17. vijek) i ćiriličnim (dubrovačko Libro od mnozijeh razloga, 1520) spomenicima. Sadržajno se mogu podijeliti u dvije velike grupe: starozavjetne i, mnogobrojnije u Hrvatskoj, novozavjetne apokrife, te na podvrste kao što su: apostolska djela, apostolske pasije, evanđelja, poslanice, vizije, prenja, te na neke grupe koje dosad nisu genološki u dovoljnoj mjeri određene. Mnogobrojniji su oni koji se oslanjaju na opće crkvenoslavensko naslijeđe, čije je glavno rasadište bilo na slavenskom jugoistoku, i koji crpe iz grčko-bizantskih vrela.
Apokrifi se uvjetno mogu nazvati „religioznom beletristikom", jer je u njima zabavna funkcija izrazita, a doktrinarni sadržaj potisnut, naročito u nekim Djelima apostolskim. Fabula je razrađena, javlja se niz zapleta te je pripovijedanje dinamičko. U njima su se glagoljaši nerijetko ostvarili kao vješti prevodioci, skloni i individualnim zahvatima. Apokrifi na dramatičan način pripovijedaju o životu prvih ljudi (Život Adama i Eve); o pojedinostima iz života Bogorodice (Protoevanđelje Jakovljevo); o Isusovom djetinjstvu (Pseudo-Tomino evanđelje, sa zanimljivom karakterizacijom Isusa kao razigrana, pomalo i okrutna djeteta). Odlomak Nikodemova evanđelja pripovijeda o Isusovom silasku nad had/limb, odakle je oslobodio pravednike. Priča O prekrasnom Josipu u hrvatskoj redakciji počinje u antičkoj maniri invokacije božanstva i paralelama Josip-Isus. Vrlo su popularni bili apokrifi o doživljajima apostola koji su propovijedali vjeru u raznim krajevima svijeta. Naprimjer, Djela apostola Andrije i Mateja u gradu ljudoždera gotovo su pustolovni roman s uzbudljivom radnjom punom obrata i čudesa, s mnogo sukoba i dramatičnim epizodama.
Od moralno-didaktičnih spisa najpoznatiji su "Kniga Kata mudroga", "Cviet od krjeposti", dok je među ljetopisima najpoznatiji "Ljetopis popa Dukljanina". Pobožna drama, koja se razvila iz dijaloških dijelova liturgijske igre, roznata je po prijepisima iz 15. i 16. vijeka ("Prikazanje od muke Spasitelja našeg" i središnje hrvatsko srednjovjekovno prikazanje "Muka svete Margarite"). Stihovi zapisani na jednom dubrovačkom carinskom statutu, u trećem desetljeću 15. vijeka, dvostruko su rimovani dvanaesterci, a iz 14. vijeka sačuvani su slobodni stihovi pjesme "Poj želpo!", rimovana "Pisan svetogo Jurja", jedna Gospina pohvala, poznata pod imenom "Šibenska molitva", nekoliko pjesama u simetričnom osmercu, neke pjesme u sedmercima poput prepjeva latinske božićne pjesme ("U se vrime godišća") te jedna satirična pjesma o pokvarenosti sveštenstva ("Svit se konča"). Mnogo zreliji su čakavski dvanaeseterci iz svetačkih legendi koje potiču iz 15. vijeka ("Transit sv. Jeronima" i dr.). Do posljednjih desetljeća 15. vijeka, kada je počeo novi historijski period, hrvatska srednjovjekovna književnost dosegnula je punu zrelost. Sama djela, zbornici i zapisi, kao i prepisivači i minijaturisti, štamparije u Senju, Kosinju i Rijeci svjedoče o usponu i cvatu. Pjesme, dijaloški stihovi, prikazanja, u vrhu su te književnosti.
Humanizam i renesansa