Muhammed ibn Ali el-Bakir ( 676–732) bio je peti imam u šiitskom islamu, naslijedio je svog oca Zejnul-Abidina, a naslijedio ga je sin Džafer es-Sadik. Njegova majka, Fatina bint Hasan, bila je Hasanova kći, što je el-Bakira učinilo prvim imamom koji potječe od oba unuka islamskog poslanika Muhammeda, Hasana i Husejna.
El-Bakir je rođen u Medini, otprilike u vrijeme kada je Muavija I radio na tome da osigura nasljeđe svog sina Jezida. Kao dijete, El-Bakir je bio svjedok tragediji na Kerbeli, u kojoj su masakrirani svi njegovi muški rođaci, osim njegovog oca koji je bio bolestan da bi učestvovao u borbama. Kao mladić, El-Bakir je svjedočio borbi za vlast između Emevija, Abdullaha ibn Zubejra i raznih šiitskih grupa, dok se njegov otac držao podalje od politike.
El-Bakira poštuju i šiitski i sunitski muslimani kao priznatog stručnjaka za jurisprudenciju (fikh), tumačenje Kur'ana, nauku o hadisu i teologiju. Iako je bio stanovnik Medine, njegovi glavni sljedbenici bili su u Kufi u Iraku, gdje je privukao brojne istaknute teologe. El-Bakir je zaslužan za postavljanje temelja dvanaestoimametskih šiita, uključujući složenu teoriju imameta, koju je dalje razvio njegov sin i nasljednik, Džafer es-Sadik. Kao i njegov otac, El-Bakir je usvojio politiku povučenosti, i navodno je pokušao odvratiti svog polubrata Zejda od prerane pobune protiv Emevija.
Prema modernom šiitskom učenjaku Tabataba'iju, El-Baqira je otrovao Ibrahim ibn el-Velid, tokom njegove kratke vladavine. Iako se 732. i 735. obično navode, postoje različita mišljenja o datumu i uzroku El-Bakirove smrti.
Porijeklo Muhammed el-Bakir je bio potomak Muhammeda preko oba njegova unuka, Hasana i Husejna, koji su bili drugi, odnosno treći od dvanaest imama. El-Bakirov otac je bio Husejnov sin, Ali Zejnul-Abidin, četvrti od dvanaest imama.
Hasan i Husejn su bili najstariji sinovi prvog šiitskog imama, Alije ibn Ebu-Taliba, preko njegove prve žene Fatime, kćeri poslanika.
Titule Njegova počasna titula je , skraćeno od , što znači ili 'onaj koji razdjeljuje znanje' (iznosi ga na vidjelo) ili 'onaj koji posjeduje veliko znanje', a obe titule su reference na Muhammedovu slavu kao islamskog učenjaka.
Prema nekim izvještajima, Muhamed je već za života bio poznat pod titulom . Šiitski izvori tvrde da je ovu titulu odredio poslanik Muhammed, koji je svoje selame poslao preko Džabira ibn Abdullaha, ashaba koji je poživio dovoljno dugo da upozna El-Bakira kao dijete. Prema drugom šiitskom izvještaju, halif Hišam, savremenik El-Bakira, s prezirom ga je nazvao ('krava'), što sugerira da je za života bio poznat pod ovom titulom. Povod je bio halifov sastanak sa El-Bakirovim polubratom, Zejdom ibn Alijem, koji je ukorio Hišama i pripisao El-Bakirovu titulu Muhammedu.
Biografija Muhammed El-Bakir je rođen u Medini oko 676. godine. Dvanaestoimamci svake godine slave njegovo rođenje na treći safer. Godine 680, kada je Muhamed el-Bakir bio malo dijete, njegov djed Husejn i većina njegovih muških rođaka masakrirani su u bici na Kerbeli od strane snaga Emevijskog halife Jezida. Muhamed je bio prisutan u Kerbeli i bio svjedok pokolja. Muhamedova mladost se poklopila s borbom za vlast između Emevija, Abdullaha ibnul-Zubejra, i raznih šiitskih grupa, dok je Muhamedov otac, Ali Zejnul-Abidin, ostao podalje od politike. Kada je Zejnul-Abidin umro oko 712. godine, većina njegovih sljedbenika prihvatila je za imama njegovog sina, Muhameda el-Bakira, koji je u to vrijeme imao oko trideset sedam godina. Muhamed je živio mirnim pobožnim životom u Medini, kao i njegov otac, ali su ga ipak uznemiravali Emevije, posebno halifa Hišam. Muhamed je, uživao određene slobode jer su Emevije bile popustljivije u ovom periodu, ili možda zato što su bili zauzeti borbom i gušenjem pobuna. Tokom sljedećih dvadesetak godina, Muhammed el-Bakir je izlagao šiitske doktrine i zakone, privlačeći sve veći broj sljedbenika, studenata i posjetitelja.
Abdul-Melik Peti Emevijski halifa, Abdul-Melik ibn Mervan, zaslužan je za izdavanje islamskih zlatnih kovanica po prvi put kako bi zamijenio bizantijski novac. Ovo je možda učinjeno na prijedlog El-Bakira.
Omer ibn Abdul-Aziz Emevijski halifa Omer ibn Abdul-Aziz, često hvaljen zbog svoje pobožnosti, bio je blagonaklon prema El-Bakiru. Nakon susreta s njim, vjeruje se da je halifa vratio sporno zemljište Alijinim potomcima koje je posjedovao Muhammed. U sunitskoj tradiciji, koju vjerojatno kruže protivnici Alije, El-Bakir identificira Omera kao Mehdija. U šiitskoj tradiciji, međutim, El-Bakir sugerira da ga Omerova dobra djela neće iskupiti, jer je uzurpirao pravo imama da vlada.
Hišam Hišam ibn Abdul-Melik je nekoliko puta pozivao El-Bakira u glavni grad Emevija, Damask, i bar jednom ga je zatvorio. Tokom ovih posjeta, vjeruje se da je halifa vodio teološke debate u kojima je El-Bakir odnio pobjedu. Jednom prilikom, halifa je naredio El-Bakiru da se pridruži vježbi streličarstva, vjerovatno nadajući se da će ga osramotiti, međutim, Hišam je bio zapanjen El-Bakirovim odličnim streličarskim vještinama. alt=Low stone wall with remains of sarcophagi next to modern buildings|mini|Desekrirani mezar Muhammeda el-Bakira na mezarju Džennetul-bekija u Medini Postoje značajna neslaganja oko toga kada je El-Bakir umro, u rasponu od 732. do 736. godine, iako se najčešće navode 732. i 735. On je tada imao oko pedeset sedam godina, i najvjerovatnije je umro prije pobune svog polubrata Zejda. Dvanaestoimamci svake godine obilježavaju njegovu smrt na sedmi dan zul-hidždžeta.
Kao i kod ostalih dvanaest imama, šiitski izvori izvještavaju da je El-Bakir ubijen. Međutim, ne postoji konsenzus o detaljima, a različiti izvori optužuju Hišama ili njegovog nasljednika, El-Velida II, za El-Bakirovo trovanje. Prema drugom izvještaju, El-Bakira je otrovao njegov rođak, Zejd ibnul-Hasan, nakon što nije uspio oteti naslijeđe Muhammeda, koje je naslijedio El-Bakir.
Muhammed el-Bakir je sahranjen na mezarju Džennetul-bekija u Medini. Nad njegovim grobom je stajao hram sve do njegovog rušenja 1806. godine, te rušenja oko 1925. godine, oba puta od strane vehabija.
Imamet Nakon Ali Zejnul-Abidina, većina njegovih sljedbenika priznala je njegovog najstarijeg sina, El-Bakira, kao narednog imama. To su bili imamiti, koji su bili preteča dvanaestoimamaca i ismailija šiita. Dvanaestoimamski izvori i izvori od ismailija izvještavaju da je Zejnul-Abidin ranije odredio El-Bakira za svog nasljednika. El-Bakirovi sljedbenici su bili u manjini u poređenju s rivalskim Kajsanitima, koji su bili (sada izumrla) šiitska grupa koja je pratila imamet preko Muhammeda ibnul-Hanefijje, sina Alije ibn Ebu-Taliba i Havle bint Džafera, žene iz plemena Benu Hanifa. Ipak, El-Bakir je imao prednost u odnosu na ostale zbog svoje prestižne loze od Alije ibn Ebu-Taliba i Fatime, jedine preživjele kćeri Muhammeda.
Zejd Još jedan kandidat koji se postavio za vođstvo bio je Zejd ibn Ali, mnogo mlađi El-Bakirov polubrat. Međutim, nije sigurno da li je Zejd bio rival El-Bakiru. Odnos između dva brata opisan je kao srdačan, iako su imali nesuglasice. Povučeni El-Bakir je čak pokušao da odvrati politički-aktivnog Zejda od pobune. 740. godine, nedugo nakon El-Bakirove smrti, Zejd je pokrenuo ustanak protiv Emevija, ali ga je halif Hišam porazio i ubio.
Zejdov aktivizam u početku mu je stekao viši broj sljedbenika u odnosu na El-Bakira, posebno zato što je prvi prihvatio neke od većinskih stavova. Na primjer, iako je Zejd smatrao da je Alija ibn Ebu-Talib kvalifikovaniji da naslijedi Muhammeda, on nije negodovao prva dva vladara, naime, Ebu-Bekra i Omera. Takvi stavovi su, međutim, Zejda koštali dijela njegove šiitske podrške, jer je većina njih osuđivala Ebu-Bekra i Omera kao uzurpatore Alijinog prava na halifat. Oni šiiti koji su tako odbacili Zejda pridružili su se El-Bakiru ili njegovom sinu Džaferu. Zejdova pobuna označava početak Zejdija, šiitske podsekte koja je preživjela do danas u Jemenu.
Politika Kao i njegov otac, El-Bakir je bio politički povučen, do te mjere da su neki sugerirali da on nije posjedovao pravo na imamet. Uistinu, El-Bakirov pojam imameta bio je baziran prvenstveno na znanju, a ne na političkoj moći, iako je također smatrao da šiitski imami imaju pravo halifat. Umjesto toga, Muhammed el-Bakir se fokusirao na vjersko učenje, privlačeći sve veći broj posjetitelja, studenata i sljedbenika. Njemu se često pripisuje polaganje temelja dvanaestoimametskih i ismailijskih doktrina i zakona. Među ključnim šiitskim doktrinama koje su dobile svoj definitivni oblik pod El-Bakirom su imamet, sveto savezništvo (vilajet) i odvajanje (bera'a) i vjersko prikrivanje (tekijja). El-Bakir se često smatra ocem dvanaestoimametske i ismailitske jurisprudencije (fikha). El-Bakirov imamet označava tranziciju šiita u potpuno oslanjaje na imame po pitanju zakona i obreda. El-Bakir je primao poklone, ali nije prikupljao poreze, što je nešto što su vjerovatno ustanovili kasniji imami.
Čuda Neka čuda se pripisuju El-Bakiru u šiitskim izvorima. Izvještava se da je razgovarao sa životinjama, vratio vid slijepcu i predviđao buduće događaje, kao što je smrt svog polubrata Zejda u bitci, slom Emevija i dolazak abasidskog halife, El-Mensura.
Nasljedstvo Kada je El-Bakir umro, većina njegovih sljedbenika prihvatila je imamet njegovog najstarijeg sina Džafera, star oko trideset sedam godina u to vrijeme, često poznatog po časnom ('iskreni'). U više navrata, El-Bakir je izgleda rekao svojim sljedbenicima da preferira Džafera kao narednog imama. Moguće je da neki nisu prihvatili El-Bakirovu smrt i vjerovali su da će se vratiti kao Mehdi.
Izgled i karakter S jedne strane, El-Bakira šiitski učenjaci opisuju kao čovjeka srednjeg rasta, sa nježnom kožom i blago kovrdžavom kosom. Dodaje se da je imao madeže, jedan na obrazu, te da je imao lijep glas i vitak struk. S druge strane, El-Bakir se opisuje kao "dobro građen čovjek" ili čovjek "velikog tijela". Takve razlike mogu odražavati promjene društvenih standarda tokom stoljeća. Za Muhammeda el-Bakira se kaže da je bio izuzetno velikodušan, pobožan, i miroljubiv po prirodi.
Prema nekim šijitskim izvještajima, El-Bakir nije štedio sebe i svoju porodicu da se dobro odijevaju i jedu ukusnu hranu, a ovo ponašanje je privuklo pažnju u vrijeme kada su tendencije odricanja od svijeta bile široko rasprostranjene. Radio je u polju da bi zarađivao za život kao i sluge, a motiv za ovaj posao je, kako je rekao, bila poslušnost Bogu i nepotreba ljudi. Prema predaji Džafera es-Sadika, El-Bakir je imao manje prihode, ali više troškova u odnosu na druge članove porodice. Svoje rođake je častio dobrom hranom i davao im dobru odjeću. Pomagao je i svojim slugama u teškim zadacima.
Doprinosi Za svog života, El-Bakir se smatrao istaknutim prenosiocem hadisa. Kao šiitskog imama, El-Bakirove vlastite izreke i djela su također zabilježene u šiitskim izvorima, uključujući nekih 15% predanja prikupljenih u djelu . U šiitskim izvorima, predaje koje se pripisuju El-Bakiru i njegovom nasljedniku Džaferu es-Sadiku brojčano nadmašuju sve ostale šiitske imame i poslanika Muhammeda zajedno. Kao prvi šiitski imam koji se bavio sistematskim podučavanjem, El-Bakir je također zaslužan za postavljanje doktrinarnih i pravnih temelja dvanaestoimamizma, koje je dalje razvio Es-Sadik. Doprinosi El-Bakira doktrini i zakonu dvanaestoimamaca prikupljeni su u djelu od šest dijelova . Konačno, El-Bakir je značajno doprinio dvanaestoimametskom tefsiru Kur'ana.
Doprinosi teologiji
Imamet