Konfabulacija je greška u pamćenju koja se sastoji od stvaranja izmišljenih, iskrivljenih ili pogrešno protumačenih sjećanja o sebi ili svijetu. Obično je povezana s određenim vrstama oštećenja mozga (posebno aneurizmom u prednjoj komunikantnoj arteriji) ili specifičnom podskupinom demencija.Berrios G E (1998) Confabulations: A Conceptual History. Journal of the History of the Neurosciences. 7: 225-241. Iako je još uvijek područje istraživanja u toku, bazalni prednji mozak je povezan s fenomenom konfabulacije. Ljudi koji konfabuliraju imaju netačna sjećanja, od suptilnih netačnosti do nadrealnih izmišljotina, a mogu uključivati i zbunjenost ili iskrivljenje u vremenskom okviru (vrijeme, redoslijed ili trajanje) sjećanja. Općenito, vrlo su sigurni u svoja sjećanja, čak i kada su osporeni kontradiktornim dokazima.
Konfabulacija se javlja kada pojedinci pogrešno prisjete lažne informacije, bez namjere da obmanu. Oštećenje mozga, demencija i antiholinergički toksidrom mogu uzrokovati ovo iskrivljenje. Postoje dvije vrste konfabulacije: izazvana i spontana, s dvije razlike: verbalna i bihevioralna. Verbalne izjave, lažne informacije i nesvjesnost pacijenta o iskrivljenju povezani su s ovim fenomenom. Struktura ličnosti također igra ulogu u konfabulaciji.
Brojne teorije su razvijene kako bi se objasnila konfabulacija. Neurološke teorije sugeriraju da kognitivna disfunkcija uzrokuje iskrivljenje. Teorije samoidentiteta pretpostavljaju da ljudi konfabuliraju kako bi sačuvali sebe. Teorija temporalnosti vjeruje da se konfabulacija javlja kada pojedinac ne može pravilno smjestiti događaje u vrijeme. Teorije praćenja i strateškog pronalaženja tvrde da se konfabulacija javlja kada pojedinci ne mogu ispravno prisjetiti sjećanja ili ih pratiti nakon pronalaženja. Teorije izvršne kontrole i mutnog traga također pokušavaju objasniti zašto se konfabulacija događa.
Konfabulacija se može javiti kod povreda ili bolesti nervnog sistema, uključujući Korsakoffov sindrom, Alzheimerovu bolest, shizofreniju i traumatsku povredu mozga. Vjeruje se da je desni čeoni režanj mozga oštećen, što uzrokuje lažna sjećanja. Djeca su posebno podložna prisilnoj konfabulaciji jer su vrlo podložna uticajima. Povratne informacije mogu povećati povjerenje u lažna sjećanja. U rijetkim slučajevima, konfabulacija se javlja kod običnih osoba.
Različiti testovi pamćenja, uključujući zadatke prepoznavanja i zadatke slobodnog prisjećanja, mogu se koristiti za proučavanje konfabulacije. Liječenje zavisi od osnovnog uzroka distorzije. Tekuća istraživanja imaju za cilj razvoj standardne baterije testova za razlikovanje različitih vrsta konfabulacija, razlikovanje deluzija od konfabulacija, razumijevanje uloge nesvjesnih procesa i identifikaciju patoloških i nepatoloških konfabulacija.
Opis
Konfabulacija je prvobitno definirana kao "pojava sjećanja na događaje i iskustva koja se nikada nisu dogodila".
Konfabulacija se razlikuje od laganja jer ne postoji namjera obmane i osoba nije svjesna da je informacija lažna.Moscovitch M. 1995. "Confabulation". In (Eds. Schacter D.L., Coyle J.T., Fischbach G.D., Mesulum M.M. & Sullivan L.G.), Memory Distortion. pp. 226–51. Cambridge, Massachusetts: Harvard University Press. Iako pojedinci mogu predstavljati očigledno lažne informacije, konfabulacija može izgledati i koherentno, interno konzistentno i relativno normalno.
Većina poznatih slučajeva konfabulacije simptomatski su povezani s oštećenjem mozga ili demencijama, kao što su aneurizma, Alzheimerova bolest ili Wernicke-Korsakoffov sindrom (uobičajena manifestacija nedostatka tiamina uzrokovanog poremećajem upotrebe alkohola). Osim toga, konfabulacija se često javlja kod osoba s antiholinergičkim toksidromom kada se ispituju o bizarnom ili iracionalnom ponašanju.
Konfabulirana sjećanja svih vrsta najčešće se javljaju u autobiografskom pamćenju i ukazuju na složen i zamršen proces koji može biti skrenut s puta u bilo kojem trenutku tokom kodiranja, pohranjivanja ili prisjećanja sjećanja. Ova vrsta konfabulacije se često viđa kod Korsakoffovog sindroma.
Razlike Razlikuje se nekoliko oblika konfabulacije koji se razlikuju po ponašanju, mehanizmu i lokaciji oštećenja mozga. Najčešća razlika je između sljedeće dvije vrste: Izazvane konfabulacije predstavljaju normalan odgovor na pogrešno pamćenje, česte su i kod amnezije i kod demencija, i mogu postati očigledne tokom testova pamćenja. Spontane konfabulacije se ne javljaju kao odgovor na znak i čine se nevoljnim. Relativno su rijetki, češći u slučajevima demencije i mogu biti rezultat interakcije između patologija frontalnog režnja i organske amnezije. Podgrupa pacijenata barem povremeno djeluje u skladu sa svojim konfabulacijama, odajući zbrku trenutne stvarnosti. Ovi pacijenti su uvijek dezorijentirani u vezi sa svojom trenutnom ulogom, lokacijom i vremenom. Ovaj oblik se naziva bihevioralno spontana konfabulacija. Snažno je povezan s oštećenjem, prekidom veze ili disfunkcijom posteriornog medijalnog orbitofrontalnog korteksa (područje 13) i čini se da ima specifičan mehanizam: neuspjeh "orbitofrontalnog filtriranja stvarnosti", predsvjesnog mehanizma koji obično provjerava da li se nadolazeća misao odnosi na trenutnu stvarnost ili ne.
Znakovi i simptomi Konfabulacija je povezana s nekoliko karakteristika: Lažne verbalne izjave koje mogu uključivati autobiografske i nelične informacije, poput historijskih činjenica, bajki ili drugih aspekata semantičkog pamćenja. Izvještaj je obično koherentan i obično je izveden iz pacijentovog sjećanja na stvarna iskustva. Vrlo rijetko je fantastičan. I premisa i detalji izvještaja mogu biti lažni. Pacijent nije svjestan iskrivljenja ili neprikladnosti izvještaja i ne brine ga kada se ukaže na greške. Iza izvještaja ne stoji skrivena motivacija. Struktura ličnosti pacijenta može igrati ulogu u njihovoj spremnosti za konfabulaciju.
Teorije Teorije o konfabulaciji imaju različit naglasak. Neke teorije tvrde da konfabulacije predstavljaju način na koji osobe s oštećenim pamćenjem održavaju svoj identitet. Ostale teorije koriste neurokognitivne veze kako bi objasnile proces konfabulacije. Druge teorije uokviruju konfabulaciju oko poznatijeg koncepta zablude. Drugi istraživači uokviruju konfabulaciju unutar teorije mutnih tragova. Konačno, neki istraživači pozivaju na teorije koje se manje oslanjaju na neurokognitivna objašnjenja, a više na epistemološke prikaze.
Neuropsihološke teorije Najpopularnije teorije konfabulacije potiču iz oblasti neuropsihologije ili kognitivne neuroznauke. Controlled experimental evidence is, however, scarce. Istraživanja pokazuju da je konfabulacija povezana s disfunkcijom kognitivnih procesa koji kontroliraju pronalaženje informacija iz dugoročnog pamćenja. Oštećenje frontalnog režnja često remeti ovaj proces, sprječavajući pronalaženje informacija i evaluaciju njihovog rezultata. Nadalje, istraživači tvrde da je konfabulacija poremećaj koji nastaje zbog neuspjelog "praćenja stvarnosti/praćenja izvora" (tj. odlučivanja da li se sjećanje zasniva na stvarnom događaju ili je izmišljeno).Johnson, M.K. (1991). Reality monitoring: Evidence from confabulation in organic brain disease patients. In G.P. Prigatano & D.L. Schacter (Eds.), Awareness of deficit after brain injury. pp. 176–97. New York: Oxford. Neki neuropsiholozi smatraju da greške u pronalaženju informacija iz dugoročnog pamćenja koje prave normalni subjekti uključuju drugačije komponente kontrolnih procesa od grešaka koje prave konfabulatori. Fantastične konfabulacije pripisane su disfunkciji nadzornog sistema,Norman, D.A., & Shallice, T. (1980). Attention to action. Willed and automatic control of behavior. University of California San Diego CHIP Report 99. Later published as: za što se vjeruje da je funkcija čeonog korteksa.
Teorija temporalnosti Podrška teoriji temporalnosti sugerira da se konfabulacije javljaju kada pojedinac nije u stanju pravilno smjestiti događaje u vrijeme. Dakle, pojedinac može ispravno navesti radnju koju je izvršio, ali reći da je to učinio jučer, iako je to učinio prije nekoliko sedmica. U teoriji pamćenja, svijesti i temporalnosti, konfabulacija se javlja zbog deficita u temporalnoj svijesti ili svjesnosti.
Teorija monitoringa Sličnom idejom upravljaju teorije stvarnosti i teorije monitoringa izvora. U ovim teorijama, konfabulacija se javlja kada pojedinci pogrešno pripisuju sjećanja stvarnosti ili pogrešno pripisuju sjećanja određenom izvoru. Dakle, pojedinac može tvrditi da se zamišljeni događaj dogodio u stvarnosti ili da mu je prijatelj ispričao o događaju o kojem je zapravo čuo na televiziji.
Teorija strateškog pronalaženja Zagovornici teorije strateškog pronalaženja sugeriraju da se konfabulacije javljaju kada pojedinac ne može aktivno pratiti istinitost sjećanja nakon njegovog pronalaženja. Pojedinac se prisjeća sjećanja, ali nakon prisjećanja postoji određeni deficit koji ometa osobu da utvrdi njegovu lažnost.
Teorija izvršne kontrole Drugi pak predlažu da se sve vrste lažnih sjećanja, uključujući konfabulaciju, uklapaju u opći model pamćenja i izvršne funkcije. U 2007. predložen je okvir za konfabulaciju koji je tvrdio da je konfabulacija rezultat dvije stvari: problema s izvršnom kontrolom i problema s evaluacijom. Kod deficita izvršne kontrole, pogrešno sjećanje se preuzima iz mozga. Kod deficita evaluacije, sjećanje će biti prihvaćeno kao istina zbog nemogućnosti razlikovanja uvjerenja od stvarnog sjećanja.
U kontekstu teorija zablude Nedavni modeli konfabulacije pokušali su se nadgraditi na vezi između zabluda i konfabulacije. U novije vrijeme, jedno praćenje zablude, primijenjeno na konfabulaciju, predložilo je uključivanje i svjesne i nesvjesne obrade. Tvrdnja je bila da se obuhvatanjem pojma oba procesa mogu bolje objasniti spontane naspram izazvanih konfabulacija. Drugim riječima, postoje dva načina konfabulacije. Jedan je nesvjestan, spontan način na koji sjećanje ne prolazi kroz logičku, objašnjavajuću obradu. Drugi je svjestan, izazvan način na koji pojedinac namjerno priziva sjećanje, kako bi objasnio nešto zbunjujuće ili neobično.
Teorija nejasnog traga Teorija nejasnog traga, ili FTT, je koncept koji se češće primjenjuje za objašnjenje odluka o prosuđivanju. Prema ovoj teoriji, pamćenje su kodirani generalno (gist), kao i specifično (verbatim). Dakle, konfabulacija može biti rezultat prisjećanja netačnog verbatimnog pamćenja ili mogućnosti prisjećanja dijela gist, ali ne i doslovnog dijela, sjećanja.
FTT koristi skup od pet principa za objašnjenje fenomena lažnog pamćenja. Princip 1 sugerira da subjekti pohranjuju verbatimne informacije i suština informacije paralelno jedna s drugom. Oba oblika pohranjivanja uključuju površinski sadržaj iskustva. Princip 2 dijeli faktore pronalaženja suštine i doslovnih tragova. Princip 3 zasniva se na procesima dvostrukog opozicionara u lažnom pamćenju. Općenito, pronalaženje suštine podržava lažno pamćenje, dok ga doslovno pronalaženje potiskuje. Razvojna varijabilnost je tema Principa 4. Kako se dijete razvija u odraslu osobu, postoji očigledno poboljšanje u usvajanju, zadržavanju i pronalaženju i doslovnog i gist pamćenja. Međutim, tokom kasne odrasle dobi doći će do pada ovih sposobnosti. Konačno, Princip 5 objašnjava da doslovna i suština obrada uzrokuju živo pamćenje. Teorija nejasnih tragova, vođena ovih 5 principa, pokazala se korisnom u objašnjavanju lažnog pamćenja i generiranju novih predviđanja o njemu.Brainerd, C. J., & Reyna, V. F. (2002). Fuzzy-Trace Theory and False Memory. Current Directions In Psychological Science (Wiley–Blackwell), 11(5), 164–69.
Epistemološka teorija