Eksplicitno pamćenje (ili deklarativno pamćenje) je jedna od dvije glavne vrste dugoročnog ljudskog pamćenja, od kojih je druga implicitno pamćenje. Eksplicitno pamćenje je svjesno, namjerno sjećanje činjeničnih informacija, prethodnih iskustava i koncepata. Ovaj tip pamćenja zavisi od tri procesa: akvizicija, konsolidacija i pronalaženja.
Eksplicitno pamćenje se može podijeliti u dvije kategorije: epizodno pamćenje, koje pohranjuje specifična lična iskustva, i semantičko pamćenje, koje pohranjuje činjenične informacije.Tulving E. 1972. Episodic and semantic memory. In Organization of Memory, ed. E Tulving, W Donaldson, pp. 381–403. New York: Academic Eksplicitno pamćenje zahtijeva postepeno učenje, s višestrukim prezentacijama podsticaja i odgovora.
Vrsta znanja koja se pohranjuje u eksplicitnom pamćenju naziva se deklarativno znanje. Njegov pandan, poznat kao implicitno pamćenje, odnosi se na sjećanja stečena i korištena nesvjesno, kao što su vještine (npr. znanje kako se obući) ili percepcije. Za razliku od eksplicitnog pamćenja, implicitno pamćenje uči brzo, čak i iz jednog stimulusa, i na njega utiču drugi mentalni sistemi.
Ponekad se pravi razlika između eksplicitnog pamćenja i deklarativnog pamćenja. U takvim slučajevima, „eksplicitno pamćenje“ se odnosi na bilo koju vrstu svjesnog pamćenja, a „deklarativno pamćenje“ se odnosi na bilo koju vrstu pamćenja koje se može opisati riječima; međutim, ako se pretpostavi da se pamćenje ne može opisati bez da je svjesno i obrnuto, onda su ta dva koncepta identična.
Tipovi
Epizodno pamćenje
Epizodno pamćenje se sastoji od pohranjivanja i prisjećanja informacija stečenih posmatranjem vezanih za određene životne događaje. To mogu biti sjećanja koja su se dogodila subjektu direktno ili samo sjećanja na događaje koji su se dogodili oko njega. Epizodno pamćenje je ono što ljudi uglavnom pomisle kada govore o pamćenju. Epizodno pamćenje omogućava prisjećanje različitih kontekstualnih i situacijskih detalja prethodnih iskustava.
Neki primjeri epizodnog pamćenja uključuju sjećanje na prvi ulazak u određenu učionicu, sjećanje na odlaganje ručne prtljage prilikom ukrcavanja u avion, na putovanje prema određenom odredištu određenog dana i vremena, sjećanje na obavještenje da se neko otpušta s posla ili sjećanje na obavještavanje podređenog da se otpušta s posla. Prisjećanje ovih epizodnih sjećanja može se shvatiti kao radnja mentalnog proživljavanja detaljno prošlih događaja na koje se odnose. Vjeruje se da je epizodno pamćenje sistem koji pruža osnovnu podršku semantičkom pamćenju.
Semantičko pamćenje
Semantičko pamćenje odnosi se na opće svjetsko znanje (činjenice, ideje, značenja i koncepte) koje se može artikulirati i neovisno je o osobnom iskustvu. Ovo uključuje znanje o svijetu, znanje o objektima, znanje o jeziku i konceptualno pripremanje. Semantičko pamćenje se razlikuje od epizodnog pamćenja, koje je pamćenje iskustava i specifičnih događaja koji se dešavaju tokom života ljudi, a na osnovu kojih mogu da se ponovo stvore u bilo kojem trenutku. Naprimjer, semantičko pamćenje može sadržavati informacije o tome šta je mačka, dok epizodno pamćenje može sadržavati specifično sjećanje na maženje određene mačke. Ljudi mogu učiti o novim konceptima primjenjujući znanje stečeno u prošlosti.
Drugi primjeri semantičkog pamćenja uključuju vrste hrane, glavne gradove geografske regije, činjenice o ljudima, datume i leksikon cvijeća; jezik, kao što je nečiji vokabular ili nečiji finalni vokabular oba primjera semantičkog pamćenja.
Hibridni tipovi Autobiografsko pamćenje je sistem pamćenja koji se sastoji od epizoda prisjećenih iz života pojedinca, zasnovan na kombinaciji epizodnog (lična iskustva i specifični predmeti, ljudi i događaji doživljeni u određenom vremenu i na određenom mjestu) i semantičkog (opće znanje i činjenice o svijetu) pamćenja.Williams, H. L., Conway, M. A., & Cohen, G. (2008). Autobiographical memory. In G. Cohen & M. A. Conway (Eds.), Memory in the Real World (3rd ed., pp. 21-90). Hove, UK: Psychology Press.
Prostorno pamćenje je dio memorije odgovoran za bilježenje informacija o nečijem okruženju i njegovoj prostornoj orijentaciji. Naprimjer, prostorna memorija osobe je potrebna za navigaciju po poznatom gradu, baš kao što je prostorna memorija pacova potrebna za učenje lokacije hrane na kraju labirinta. Često se tvrdi da se i kod ljudi i kod životinja prostorna sjećanja sažimaju kao kognitivna mapa. Prostorna memorija ima reprezentacije unutar radnog, kratkoročnog i dugoročnog pamćenja. Istraživanja pokazuju da postoje specifična područja mozga povezana sa prostornom memorijom. Mnogi metodi se koriste za mjerenje prostorne memorije kod djece, odraslih i životinja.
Primjeri + Dugoročno pamćenjePodtipOpisPrimjerDeklarativno (eksplicitno) Svjesno pamćenje činjenica i događajaSemantičko Činjenične informacijeGlavni grad Njemačke je BerlinEpizodnoSpecifična lična iskustvaVaš 10. rođendanNedeklarativno (implicitno)Načini učenja koji su nesvjesni - učenje izvođenja niza radnji koje ne moraju nužno zahtijevati znanjePrajmiranjePoznato i kao dovršavanje obrasca, gdje osoba ima sposobnost da dovrši obrazac koji je jednom prije vidjela. Ovo prajmiranje se razlikuje od onoga u psihologiji.Ako biste dobili sliku polovine slova iz abecede i prepoznali koje je to slovo, mogli biste dovršiti slovo.Perceptivno učenjePerceptivna sposobnost razlikovanja senzornih podražaja kroz iskustvo stimulusaRazlikovanje kategorija kao što su mirisi, boje, okusiUčenje kategorija"...proces uspostavljanja memorijskog traga koji poboljšava efikasnost dodjeljivanja novih objekata kontrastnim grupama"Filmski žanrovi, rase pasa, vrste voćaEmocijsko učenje"...zadržavanje klasično uslovljenih emocionalnih odnosa koji se ne mogu dobrovoljno prisjetiti ili prijaviti"Bojite se pasa, a ne možete objasniti zaštoProceduralno učenjeFormiranje vještina i navikaUčenje vožnje bicikla Model jezika Deklarativno i proceduralno pamćenje spadaju u dvije kategorije ljudskog jezika. Sistem deklarativnog pamćenja koristi leksikon. Deklarativno pamćenje pohranjuje sva proizvoljna, jedinstvena znanja specifična za riječi, uključujući značenja riječi, zvukove riječi i apstraktne reprezentacije poput kategorije riječi. Drugim riječima, deklarativno pamćenje je mjesto gdje se pohranjuju nasumični dijelovi i dijelovi znanja o jeziku koji su specifični i nepredvidivi. Deklarativno pamćenje uključuje reprezentacije jednostavnih riječi (npr. mačka), vezane morfeme (morfeme koji moraju ići zajedno), nepravilne morfološke oblike, glagolske dopune i idiome (ili nekompozicione semantičke jedinice). Nepravilne morfološke strukture spadaju u deklarativni sistem; nepravilnosti (kao što je otišao što je prošli oblik od ići ili idiom) su ono što moramo zapamtiti.
Deklarativno pamćenje podržava superpozicijsko asocijativno pamćenje, koje omogućava generalizacije među reprezentacijama. Naprimjer, pamćenje fonološki sličnih parova prošlih vremena koji se sastoje od nepravilne osnove (npr. proljeće-izronio, pjevati-pjevati) može omogućiti generalizaciju zasnovanu na pamćenju na nove nepravilnosti, bilo iz stvarnih riječi (donijeti-donio) ili iz novih (proljeće-izronio). Ova sposobnost generalizacije mogla bi biti osnova određenog stepena produktivnosti unutar sistema pamćenja.
Dok se deklarativno pamćenje bavi nepravilnostima morfologije, proceduralno pamćenje koristi regularnu fonologiju i regularnu morfologiju. Proceduralni sistem pamćenja koristi gramatika, gdje je gramatika definirana izgradnjom strukture kojom upravljaju pravila. Sposobnost jezika da koristi gramatiku dolazi iz proceduralnog pamćenja, čineći gramatiku kao drugu proceduru. Ona je osnova učenja novih i već naučenih procedura zasnovanih na pravilima koje nadgledaju pravilnosti jezika, posebno onih procedura koje se odnose na kombinovanje elemenata u složene strukture koje imaju prioritet i hijerarhijske odnose - prioritet u smislu slijeva nadesno i hijerarhijski u smislu od vrha na dno. Proceduralna memorija gradi strukturu (spajanje ili nizanje) oblika i reprezentacija u složene strukture, vođene pravilima, kao što su:
Fonologija Inflektivna i derivaciona morfologija Kompoziciona semantika (značenje sastavljanja riječi u složene strukture) Sintaksa
Brocina i Wernickeova moždana regija Brokino područje je važno za proceduralno pamćenje, jer je „Brokino područje uključeno u ekspresivne aspekte govornog i pisanog jezika (proizvodnja rečenica ograničenih pravilima gramatike i sintakse)." Brocino područje odgovara dijelovima donjeg frontalnog girusa, vjerovatno Brodmannova područja 44 i 45. Proceduralno pamćenje je pogođeno Brocinom afazijom. Agramatizam je očigledan kod pacijenata s Brocinom afazijom, gdje dolazi do nedostatka tečnosti i izostavljanja morfoloških i funkcijskih riječi. Dok osobe s Brocinom afazijom i dalje mogu razumjeti govor, imaju poteškoća s njegovom produkcijom. Produkcija govora postaje teža kada su rečenice složene; naprimjer, pasiv je gramatički složena struktura koju je osobama s Brocinom afazijom teže razumjeti. Wernickeovo područje je ključno za razvoj jezika, fokusirajući se na razumijevanje govora, a ne na produkciju govora. Wernickeova afazija utiče na deklarativno pamćenje. Suprotno Brocinoj afaziji, očigledan je paragramatizam, koji uzrokuje normalnu ili pretjeranu tečnost i upotrebu neprikladnih riječi (neologizama). Osobe s Wernickeovom afazijom teško razumiju značenje riječi i možda ne prepoznaju svoje greške u govoru.
Historija Proučavanje ljudskog pamćenja seže u posljednjih 2000 godina. Rani pokušaj razumijevanja pamćenja može se naći u Aristotelovoj glavnoj raspravi, O duši, u kojoj on poredi ljudski um sa praznom tablom.Aristotle, On the Soul (De Anima), in Aristotle, Volume 4, Loeb Classical Library, William Heinemann, London, UK, 1936. Teoretizirao je da se svi ljudi rađaju oslobođeni ikakvog znanja i da su zbir svojih iskustava. Međutim, tek krajem 19. stoljeća mladi njemački filozof po imenu Herman Ebbinghaus razvio je prvi naučni pristup proučavanju pamćenja.Ebbinghaus, H. (1885). Memory: A Contribution to Experimental Psychology. Teachers College, Columbia University Iako su neka od njegovih otkrića opstala i ostala relevantna do danas (krive učenja), njegov najveći doprinos istraživanju pamćenja bio je demonstracija da se pamćenje može naučno proučavati. Godine 1972., Endel Tulving predložio je razliku između epizodičnog i semantičkog pamćenja. Ovo je brzo usvojeno i sada je široko prihvaćeno. Nakon toga, 1985. godine, Daniel Schacter predložio je općenitiju razliku između eksplicitnog (deklarativnog) i implicitnog (proceduralnog) pamćenja.
S nedavnim napretkom u tehnologiji neurosnimanja, došlo je do mnoštva otkrića koja povezuju specifična područja mozga s deklarativnim pamćenjem. Uprkos tom napretku u kognitivnoj psihologiji, još uvijek ima mnogo toga za otkriti u smislu mehanizama djelovanja deklarativnog pamćenja. Nije jasno da li je deklarativno pamćenje posredovano određenim sistemom pamćenja ili je preciznije klasifikovano kao vrsta znanja. Također nije poznato kako ili zašto se deklarativno pamćenje uopšte razvilo.
Neuropsihologija
Normalna funkcija mozga
Hipokampus right|thumb| Hipokampus prikazan crvenom bojom Iako mnogi psiholozi vjeruju da je cijeli mozak uključen u pamćenje, hipokampus i okolne strukture izgleda da su najvažnije upravo u deklarativnom pamćenju. Sposobnost zadržavanja i prisjećanja epizodnih sjećanja uveliko ovisi o hipokampusu, dok formiranje novih deklarativnih sjećanja ovisi i o hipokampusu i o parahippokampusu. Ostale studije su otkrile da su parahipokampusni korteks povezani sa superiornim prepoznavanjem pamćenja.
Model tri faze razvili su Eichenbaum i saradnici (2001.) i predlažu da hipokampus radi tri stvari s epizodnim pamćenjem: Posreduje u snimanju epizodnih sjećanja Identificira zajedničke karakteristike između epizoda Povezuje ove zajedničke epizode u memorijskom prostoru.