thumb|250px|Zastava Anglikanske zajednice
Anglikanska zajednica (eng. Anglican Communion) je kršćansko crkveno zajedništvo koje obuhvata autocefalne nacionalne i regionalne crkve historijski u punom zajedništvu s nadbiskupom Canterburyja u Engleskoj, koji se smatra simboličkim prvakom zajednice kao primus inter pares (prvi među jednakima). Sa oko 85 do 110 miliona članova u 47 crkava članica, Anglikanska zajednica spada u treće ili četvrto po veličini kršćansko zajedništvo u svijetu, odmah iza Katoličke crkve i Pravoslavne crkve. Formalno je organizovana na prvoj Lambetskoj konferenciji 1867. u Londonu, pod vodstvom nadbiskupa Charles Longleya.
Historija
Nastanak
Korijeni Anglikanske zajednice sežu u 16. vijek i period Protestantske reformacije, kada je engleski kralj Henrik VIII odbio autoritet rimskog pape i utemeljio neovisnu crkvu u Engleskoj. Osnovna učenja te crkve bila su prvotno sadržana u Knjiga zajedničkih molitava (eng. Book of Common Prayer), koju je priredio Thomas Cranmer, dok je organizacija Crkve Engleske bila razrađena tokom 16. i 17. vijeka. Crkva Engleske odvojila se od Rimokatoličke crkve 1534., za vladavine Henrika VIII., nakratko se ujedinila 1555. pod Marijom I., a zatim se ponovo odvojila 1570. za vladavine Elizabete I., koja je bila izopćena papinskim proglasom iste godine.
Anglikanske crkve smatraju se dijelom drevne „engleske crkve" (lat. Ecclesia Anglicana), a reformaciju ne tumače kao raskid s Katoličkom crkvom, nego kao njenu obnovu na britanskom otoku. Škotska episkopalna crkva nastala je 1582. nastojanjem kralja Jakova VI. da uvede episkopat u škotsku reformiranu crkvu, a Crkva Irske usvojila je slične odrednice kao i Crkva Engleske. Do sredine 18. vijeka, Anglikanska zajednica je obuhvatala Crkvu Engleske (kojoj je tada priznavana i Crkva Walesa), Crkvu Irske i Škotsku episkopalnu crkvu.
Globalno širenje
Ogromno proširenje Britanskog Carstva u 18. i 19. vijeku donijelo je sa sobom i širenje anglikanizma diljem svijeta. U početku su sve anglikanske crkve u kolonijama bile pod jurisdikcijom londonskog biskupa, no Episkopalna crkva u novoosnovenim Sjedinjenim Američkim Državama morala se formalno odvojiti te je utemeljila vlastite dijeceze i nacionalnu crkvenu strukturu. U kolonijama koje su ostale u okviru Carstva, Crkva Engleske počela je postavljati kolonijalne biskupe: 1787. imenovan je biskup Nove Škotske s jurisdikcijom nad britanskom Sjevernom Amerikom, 1814. biskup Calcutte, a 1836. i prvi anglikanski biskup u Australiji.
S vremenom su dijeceze grupirane u pokrajine s metropolitom na čelu, biskupi su počeli biti imenovan lokalno, a nacionalni sinodi donosili su vlastito crkveno zakonodavstvo neovisno od Engleske. Ključan korak u razvoju modernog zajedništva bila je ideja o Lambetskim konferencijama, koje su dokazale da biskupi različitih crkava mogu iskazivati jedinstvo unatoč odsustvu pravno obvezujućih veza — konferencija iz 1867. prihvatila je isključivo savjetodavne rezolucije, ne zakonodavne. Lambetske konferencije održavaju se otprilike svakih deset godina od 1878. i ostaju najvidljiviji oblik susreta čitavog zajedništva.
21. vijek
Mnoge pokrajine u razvijenim zemljama usvajale su sve liberalnije stavove prema pitanjima seksualnosti, što je dovelo do niza faktičnih raskola unutar zajednice. Poseban povod za podjelu bila je odluka Episkopalne crkve u SAD-u 2003. da posveti otvoreno homoseksualnog biskupa Genea Robinsona, što je potaknulo dio Episkoplaca da osnuju konzervativnu Anglikanska crkva u Sjevernoj Americi. Dana 20. februara 2023., deset pokrajina zajednice udruženih u Globalni južni savez anglikanskih crkava (eng. Global South Fellowship of Anglican Churches) proglasilo je „narušeno zajedništvo" s Crkvom Engleske i izjavilo da više ne priznaje nadbiskupa Canterburyja kao primus inter pares, premda su naglasile da ne napuštaju Anglikansku zajednicu.
Organizacija
Anglikanska zajednica nema zvaničnog pravnog statusa niti upravljačke strukture koja bi imala autoritet nad crkvama članicama — Ured Anglikanske zajednice u Londonu djeluje isključivo u pratećoj i organizacionoj ulozi. Zajednica se drži zajedno kroz zajedničku historiju, eklesiologiju i etos, te kroz sudjelovanje u četirima međunarodnim savjetodavnim tijelima poznatima kao instrumenti zajedništva.
Instrumenti zajedništva
Anglikanska zajednica ujedinjena je kroz četiri instrumenta zajedništva koja nemaju zakonski obvezujuću vlast nad autonomnim pokrajinama, ali imaju koordinirajuću i savjetodavnu ulogu:
Nadbiskup Canterburyja — duhovni vođa zajednice i simbol unutrašnjeg jedinstva; sve crkve historijski potvrđuju svoje članstvo zajedništvom s njim, premda njegova uloga nema zakonskog učinka nad ostalim pokrajinama. Lambetska konferencija — najstariji oblik okupljanja zajedništva, prvi put održana 1867.; biskupi svih pokrajina raspravljaju o pitanjima od zajedničkog interesa i donose preporuke koje služe kao smjernice crkvama; održava se otprilike svakih deset godina. Anglikansko savjetodavno vijeće (eng. Anglican Consultative Council) — utemeljeno rezolucijom Lambetske konferencije 1968., a prvi put se sastalo 1971.; sastoji se od biskupa, sveštenika i laika iz svih pokrajina; predsjedava mu nadbiskup Canterburyja. Susret primasa (eng. Primates' Meeting) — najmlađi instrument zajedništva, prvi put održan 1979. na inicijativu nadbiskupa Donalda Coggana, zamišljen kao prostor za zajedničku molitvu, promišljanje i savjetovanje.
Pokrajine i crkve članice
Anglikanska zajednica se sastoji od 42 autonomne pokrajine, od kojih svaka ima svog primasa i vlastitu upravu, te od pet izvanpokrajinskih crkava pod metropolitanskom vlašću nadbiskupa Canterburyja. Pokrajine mogu biti oblikovane kao nacionalne crkve (npr. u Kanadi, Ugandi ili Japanu) ili kao višenacionalne zajednice (npr. na Karibima, u centralnoj Africi ili jugoistočnoj Aziji). Prema procjenama Baze svjetskih kršćanskih podataka iz 2021. iz Gordona-Conwella, zajednica je imala oko 97 miliona članova, od čega je gotovo 64 miliona živjelo u Africi.
Deset najvećih crkava članica prema ukupnom broju prijavljenih članova su crkve s bazom u Engleskoj, Nigeriji, Ugandi, Keniji, Australiji, Južnoj Indiji, Južnoj Africi, Južnom Sudanu, Tanzaniji i Episkopalna crkva sa sjedištem u SAD-u.
Doktrina i teologija
Anglikanske crkve smatraju se dijelom jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve, s liturgijom zasnovanom na Knjizi zajedničkih molitava. Tradicijska osnova anglikanske doktrine sažeta je u Trideset devet članaka iz 1571. te Knjigama homilija. Anglikanska tradicija obuhvata elemente i katoličke i protestantske teologije — katolički elementi vidljiviji su u liturgiji i razumijevanju sakramenata, dok su protestantski vidljiviji u teologiji i crkvenom uređenju.
Jedan od ključnih dokumenata anglikanske identiteta je Čikaško-lambetski četverokut iz 1888., koji je postavio temelje za ekumenske razgovore s Rimokatoličkom i Pravoslavnom crkvom. Njime su utvrđena četiri principa: Sveto pismo kao vrhovna norma vjere, Apostolsko vjerovanje i Nicejsko vjerovanje, dva sakramenta (Krštenje i Večera Gospodnja) te historijski episkopat kao osnova crkvene strukture. Anglikanska zajednica nikada nije bila usmjeravana magisterijem niti jednim utemeljujućim teologom, nego se oslanjala na Knjigu zajedničkih molitava iz 1662. kao vodilja teologije i prakse, čime se utjelovio princip lex orandi, lex credendi (zakon molitve je zakon vjere).
Reference
Vanjski linkovi
Zvanična stranica Anglikanske zajednice (en) Pregled crkava članica Anglikanske zajednice (en)
Kategorija:Kršćanstvo Kategorija:Protestantizam Kategorija:Anglikanska zajednica