U psihoanalitičkoj teoriji, potiskivanje ili represija je odbrambeni mehanizam u kojem se neprihvatljivi sadržaji za svjesni um, koji bi u slučaju prisjećanja izazvali anksioznost, sprječavaju da uđu u svijest. U tom teorijskom okviru, potiskivanje ima značajnu ulogu u razvoju i održavanju mnogih mentalnih poremećaja, kao i u psihičkom funkcionisanju prosječne osobe.
Od ranih 1930-ih godina, američki psiholozi započeli su istraživanja represije u laboratorijskim uslovima. Međutim, takvi eksperimentalni pristupi u početku nisu izazvali veći interes među psihoanalitičarima, a kasnije su u velikoj mjeri i odbacivani. Oni su smatrali da laboratorijska istraživanja ne uspijevaju adekvatno obuhvatiti složenost psihoanalitičkog koncepta, jer ga svode na usko definisana i neposredno mjerljiva ponašanja, dok se u psihoanalizi represija razumije kao dinamičan i nesvjestan proces.
Teorija Sigmunda Freuda
Osnivač psihoanalize, Sigmund Freud, u nastojanju da se udalji od hipnoze i pređe na metodu kojom bi pacijenti u budnom stanju svjesno prizivali svoja sjećanja, uočio je da je taj proces izrazito otežan. Na osnovu toga počeo je pretpostavljati postojanje psihičkog mehanizma koji ometa pristup određenim sadržajima svijesti.
Poteškoće s kojima se Freud susretao u pokušajima da pacijente navede na prisjećanje ranijih iskustava dovele su ga do zaključka da postoji psihička sila koja onemogućava da određena sjećanja postanu svjesna. Prema njegovom shvatanju, ta sila istovremeno održava ta iskustva u nesvjesnom i aktivno ih potiskuje iz svijesti kao patogeni sadržaj. Freud je taj hipotetički proces nazvao potiskivanje (represija). Kasnije je represiju opisao kao ″kamen temeljac na kojem počiva čitava struktura psihoanalize″.
Iako je Freud razvio termin u okviru psihoanalize, izraz ″represija″ ranije je upotrijebio i psiholog i osnivač pedagogije Johann Friedrich Herbart još 1824, u kontekstu rasprave o nesvjesnim idejama koje se nadmeću za ulazak u svijest.
Faze
Freud je smatrao da postoje razlozi za pretpostavku da represija prolazi kroz dvije faze. Prvu je nazvao primarna represija, a ona se sastoji u tome da se psihičkom (predodžbenom) predstavniku nagona onemogućava ulazak u svijest. Druga faza, koju je nazvao represija u užem smislu (naknadna represija), odnosi se na potiskivanje psihičkih sadržaja koji proizlaze iz već potisnutog sadržaja.
Prema Freudu, neposredni uzroci primarne represije vjerovatno su povezani s kvantitativnim faktorima, poput najranijih i naročito intenzivnih izbijanja anksioznosti. Dijete pritom postepeno spoznaje da bi ispunjenje određenih želja moglo izazvati anksioznost, zbog čega te želje bivaju potisnute.
Kada se prijetnja kaznom povezana s takvom anksioznošću internalizuje, ona postaje dio super-ega (nad-ja), koji djeluje kao unutrašnji moralni autoritet i suprotstavlja se željama ida (ono), vođenog principom ugode. Freud je pretpostavljao da upravo formiranje super-ega predstavlja granicu između primarne represije i naknadne represije.
Terapija
Prema psihoanalitičkoj teoriji, neuroza može nastati kada se ličnost razvija pod utjecajem superega i pritiskom potisnutih nagonskih impulsa. Takav unutrašnji konflikt može dovesti do iracionalnog, samodestruktivnog ili antisocijalnog ponašanja.
U psihoanalitičkoj terapiji analitičar nastoji ublažiti takve poteškoće otkrivanjem potisnutih sadržaja psihičkog života i njihovim postepenim dovođenjem u područje svjesnosti. U tom procesu psihoanalitičar, prema Freudovom shvatanju, preuzima ulogu posrednika i pomirioca, nastojeći ″ukloniti represiju″ i omogućiti pacijentu da postane svjestan sadržaja koji su prethodno bili potisnuti.
Reakcije i kritike
Freudov koncept represije bio je predmet brojnih filozofskih rasprava i kritika. Filozof Jean-Paul Sartre smatrao je da ne postoji psihički ″mehanizam″ koji potiskuje nepoželjne misli. Polazeći od stava da je svaka svijest istovremeno svjesna same sebe, tvrdio je da bi osoba nužno morala biti svjesna i samog procesa potiskivanja, čak i kada nastoji izbjeći suočavanje s određenim sadržajem.
Nasuprot tome, filozof Thomas Baldwin naveo je da se Sartreova kritika zasniva na pogrešnom razumijevanju Freudove teorije represije te da ona ne predstavlja uvjerljivo pobijanje psihoanalitičkog koncepta.
Filozof Roger Scruton također je raspravljao o Freudovoj teoriji represije. U knjizi Sexual Desire tvrdio je da upravo teorija represije dovodi u pitanje argumente Karla Poppera i Ernesta Nagela prema kojima psihoanalitička teorija ne podrazumijeva nikakva provjerljiva zapažanja i da stoga nema stvarnu prediktivnu snagu. Scruton je smatrao da teorija represije sadrži ″snažan empirijski sadržaj″ i da iz nje proizlaze posljedice koje je moguće podvrgnuti provjeri.
Kasniji razvoj koncepta
Psihoanalitičar Otto Fenichel naglašavao je da se, ukoliko se nestanak izvornog cilja iz svijesti naziva represijom, svaka sublimacija može smatrati oblikom represije, i to ″uspješnom″ represijom, jer kroz novi oblik pražnjenja nagonske energije, stari je postao suvišan.
Psihoanalitičar Jacques Lacan posebno je isticao ulogu označioca u procesu represije. Smatrao je da je ″primarno potisnuto″ samo po sebi označilac te je analizirao način na koji se simptom oblikuje na osnovu primarne represije, odnosno potiskivanja prvobitnog označioca i njegovog isključivanja iz simboličkog poretka.
Autori iz oblasti porodične terapije istraživali su način na koji porodični tabui doprinose onome što je Freud nazivao ″potiskivanjem″. Pri tome su naglašavali da isključivanje određenih aspekata vlastitog iskustva iz svijesti nije pasivan, već izrazito aktivan proces koji podrazumijeva svjesno ili nesvjesno prikrivanje pojedinih osjećaja unutar porodičnih odnosa.
Eksperimentalni pokušaji proučavanja represije
Prema psihologu Donald W. MacKinnon i njegovom saradniku William F. Dukes, američki psiholozi počeli su oko 1930. proučavati represiju u eksperimentalnim laboratorijskim uslovima. Na njihova istraživanja utjecao je prikaz koncepta represije koji je psihoanalitičar Ernest Jones objavio 1911. u časopisu American Journal of Psychology. Poput drugih psihologa koji su nastojali eksperimentalno provjeriti tvrdnje psihoanalize, oni u početku nisu razvijali posebne metode za tu svrhu, već su analizirali postojeću psihološku literaturu kako bi utvrdili jesu li istraživanja provedena radi provjere drugih teorijskih pretpostavki dala rezultate relevantne za procjenu psihoanalitičkih tvrdnji. U tom kontekstu osvrnuli su se na pregled eksperimentalne literature o ″odnosima između osjećanja i pamćenja″ koji je 1930. objavio H. Meltzer. U tom radu Meltzer je nastojao procijeniti značaj laboratorijskih nalaza za onaj dio teorije represije koji pretpostavlja povezanost između hedonističkog tona iskustva i svjesnog pamćenja. Međutim, prema MacKinnonu i Dukesu, Meltzer nije dovoljno dobro poznavao psihoanalitičku literaturu, zbog čega je pogrešno protumačio Freudovo shvatanje svrhe represije. Smatrao je da je cilj represije izbjegavanje nečega neugodnog, dok je Freud pod pojmom neugode podrazumijevao duboko ukorijenjenu anksioznost. Ipak, Meltzer je ukazao na nedostatke istraživanja koja je pregledao te je uočio da većina njih nije bila dobro osmišljena za testiranje Freudove teorije represije. Prema MacKinnonu i Dukesu, upravo je ta okolnost predstavljala jedno od glavnih ograničenja ranih eksperimentalnih istraživanja represije.
Godine 1934. psiholog Saul Rosenzweig i njegov saradnik G. Mason kritički su ocijenili Meltzerov pregled, zaključivši da istraživanja koja je analizirao imaju dva osnovna nedostatka. Prvo, bavila su se hedonističkim tonom povezanim sa senzornim podražajima koji nisu bili relevantni za teoriju represije, umjesto konativnim hedonističkim tonom povezanim s osujećenim težnjama, što je, prema Freudovoj teoriji, jedina vrsta neugode koja može dovesti do represije. Drugo, istraživanja nisu uspjela da u laboratorijskim uslovima razviju iskustva čije je naknadno prisjećanje trebalo biti predmet ispitivanja. Prema MacKinnonu i Dukesu, psiholozi koji su nastojali proučavati represiju u laboratorijskim uslovima ubrzo su se suočili s potrebom da precizno razumiju pojedinosti psihoanalitičkog koncepta represije kako bi njihova istraživanja predstavljala valjanu provjeru teorije. Međutim, pokazalo se da je čak i jasno razumijevanje jednog psihoanalitičkog pojma predstavljalo gotovo nepremostiv izazov. MacKinnon i Dukes taj problem dovode u vezu s činjenicom da je Freud tokom vremena više puta mijenjao svoju teoriju, a da pritom nije uvijek jasno naznačio koje je ranije formulacije odbacio, a koje je i dalje smatrao važećim te kako ih treba tumačiti u svjetlu njegovih kasnijih stavova.
MacKinnon i Dukes navode da su psihoanalitičari u početku bili uglavnom nezainteresirani za pokušaje laboratorijskog proučavanja represije, ali su kasnije takve pokušaje počeli odbacivati. Oni ističu da su psiholozi međusobno kritikovali istraživanja prvenstveno zbog nedovoljno razvijenih eksperimentalnih tehnika i laboratorijskih kontrola, dok su ih psihoanalitičari odbacivali, bez obzira na metodološke detalje, smatrajući da ona uopće ne predstavljaju ispitivanja represije. MacKinnon i Dukes također navode i da je 1934, nakon što je Sigmund Freud dobio radove Saula Rosenzweiga o pokušajima eksperimentalnog proučavanja represije, u odgovoru izrazio skeptičan stav, ističući da ″bogatstvo pouzdanih opažanja″ na kojima počivaju psihoanalitičke tvrdnje čini te tvrdnje ″nezavisnim od eksperimentalne verifikacije″. U istom pismu Freud je zaključio da Rosenzweigova istraživanja ″ne mogu nanijeti štetu″. MacKinnon i Dukes ovaj Freudov stav opisuju kao ″prilično usputno izrečeno mišljenje″, te dodaju da je većina psihoanalitičara kasnije zauzela suprotan stav, smatrajući da takva istraživanja ipak mogu biti problematična jer pogrešno prikazuju ono što psihoanalitičari podrazumijevaju pod pojmom represije.
U svom radu iz 1962, MacKinnon i Dukes navode da su eksperimentalna istraživanja provedena tokom prethodne decenije uglavnom napustila termin represija te da su umjesto njega koristila pojam perceptivna odbrana. Prema njihovom mišljenju, ova terminološka promjena značajno je utjecala na način na koji se fenomen razumije i tumači. Također su primijetili da psihoanalitičari, koji su oštro kritikovali ranija eksperimentalna istraživanja represije, nisu na isti način osporavali istraživanja perceptivne odbrane, već su ih uglavnom zanemarivali. Na kraju su zaključili da među psiholozima ne postoji saglasnost o pitanju represije. Dok su je jedni smatrali dobro potvrđenim psihološkim fenomenom, drugi su držali da su potrebni dodatni dokazi za njenu potvrdu, a treći su taj koncept ocjenjivali teorijski i empirijski neodrživim.
Meta-analiza 25 istraživanja objavljena 2020. godine ispitivala je postoje li dokazi da namjerno potiskivanje sjećanja otežava njihovo kasnije prisjećanje. Utvrđeno je da kod osoba sklonih potiskivanju neugodnih misli i sjećanja namjerno izbjegavanje prisjećanja određenih sadržaja značajno otežava njihovo kasnije prisjećanje. Istraživanje je također pokazalo da su psihološki zdrave osobe bile uspješnije u takvom namjernom potiskivanju sjećanja od osoba koje pate od anksioznosti ili depresije. Autori su zaključili da sposobnost zaboravljanja izazvana potiskivanjem može predstavljati jednu od karakteristika psihološke dobrobiti.
Potisnuta sjećanja