Dalibor Brozović (Sarajevo, 28. srpnja 1927. – Zagreb, 19. lipnja 2009.) bio je hrvatski jezikoslovac, kroatist, akademik i političar.

Životopis Pučku je školu pohađao u Zenici, gimnaziju u Visokom, Sarajevu i Zagrebu. Diplomirao je hrvatskosrpski jezik i južnoslavenske književnosti (1951.) na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je 1957. disertacijom Govori u dolini rijeke Fojnice. Bio je asistent na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu (1953. – 1956.), zatim lektor na Sveučilištu u Ljubljani. Od 1956. do 1990. radio je na Filozofskom fakultetu u Zadru. A od 1991. do 2001. bio je ravnatelj Leksikografskoga zavoda u Zagrebu. Bio je predsjednik Hrvatskoga saveza za esperanto od 1992. do 2009.Nikola Rašić, Hòmāgīj Daliboru Brozoviću // Službene stranice Hrvatskoga saveza za esperanto, Zagreb, 23. lipnja 2009. – Pristupljeno 12. ožujka 2012. Također je gostovao kao predavač na stranim sveučilištima, prvenstveno u Sovjetskom Savezu, ali i SAD-u (Michigan) i Njemačkoj (Regensburg).

Bio je od 1986. redovni član JAZU, preimenovane kasnije u HAZU, zatim Makedonske akademije znanosti i umjetnosti i Akademije nauka i umjetnosti BiH. Bio je član uredništva Općeslavenskoga dijalektološkoga atlasa. Od 1946. bio je član Komunističke partije, s tim da je zbog slaganja sa Staljinom bio neko vrijeme izbačen iz partije. Potkraj osamdesetih je suosnivač i potpredsjednik HDZ-a, zatim nakon osvojene vlasti saborski zastupnik i zamjenik predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana, kojemu je 1965. kao član Komunističke partije i prodekan na Filozofskom fakultetu u Zadru znatno pripomogao da tamo uspije doktorirati nakon što je prethodno Tuđmanov doktorat odbijen na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Djelo i recepcija

Bibliografiju objavljenih djela Dalibora Brozovićeva daleko najviše sačinjavaju njegovi novinski članci o jeziku, a jedan manji dio su znanstvene publikacije. Jezikoslovci uočavaju da je u svom opusu često odbacivao jezikoslovlje u korist nacionalističke ideologije. (FFZG).Kordić 2007, str. 184–195. Njegova knjiga Standardni jezik (1970), nakon koje desetljećima nije objavio nijednu knjigu, kritizirana je čak i od strane jezikoslovca kojeg Brozović naziva svojim „dobrim prijateljem Nikitom Iljičem Tolstojem“, koji je bio dobro upoznat s knjigom jer ju je prevodio na ruski. Tolstoj nakon kritičke analize zaključuje da je Brozovićeva tipologija standardnih jezika „izložena na spornim osnovama ili bez dovoljne argumentacije, slabo relevantna ili loše formulirana“. Zato njemačka lingvistica Monika Wingender kritizira kroatiste koji nekritički preuzimaju Brozovićevu tipologiju standardnosti ne navodeći „dobro poznate radove drugih autora koji su se o Brozovićevoj tipologiji kritički izjasnili“.

Brozović je u kroatistici promicao niz tvrdnji koje, međutim, nisu točne:

U članku pod naslovom Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske književnosti (1978) ustvrdio da je standardizacija jezika velikim dijelom bila završena već oko 1750. O toj Brozovićevoj tvrdnji da su u 18. st. kajkavski i štokavski bili regionalne varijante hrvatskoga književnog/standardnog jezika, njemački lingvist Bernhard Gröschel u svojoj izuzetno cijenjenoj knjizi pokazuje da je posve neutemeljena jer

Na kritiku nailazi i tvrdnja Dalibora Brozovića da varijante funkcioniraju za narode koji ih koriste kao standardni jezici pa da one zato jesu standardni jezici. Naime, „taj iz jednakosti funkcioniranja izvedeni zaključak ʻstandardne varijante su standardni jezici’ nije metodološki održiv“.Gröschel 2009, str. 127. Ova neodrživost očita je već iz same klasifikacije standardnih jezika: oni se klasificiraju u standardne jezike bez varijanata (monocentrične) i u standardne jezike s varijantama (policentrične). A Brozovićevo tumačenje da je srpskohrvatski apstraktan, pa prema tome nepostojeći kritizira češki lingvist Jerzy Molas:

Brozović tvrdi da postojanje jedinstvenog standarda u povijesti je preduvjet da bi se moglo govoriti o policentričnom jeziku. To, međutim, nije točno jer jedinstveni standard nije u povijesti postojao npr. kod njemačkog jezika, a usprkos tome radi se o policentričnom jeziku.Gröschel 2009, str. 65. Tvrdi da ako je u povijesti postojao različit jezični razvoj kao što je slučaj kod Srba i Hrvata, ne može se raditi o jednom policentričnom jeziku. To, međutim, nije točno jer unutar drugih policentričnih jezika „jezičnopovijesna pozadina je u nekim slučajevima još daleko heterogenija“ nego kod hrvatske i srpske varijante: npr. kod irskog engleskog, australijskog engleskog, kod Black English kao podvarijante američkog engleskog.Gröschel 2009, str. 77. A „bez obzira na njihovu nejednaku pozadinu, svi ti jezični oblici ubrajaju se u skup varijanata ʻengleski’“.Gröschel 2009, str. 78. I hindska i urdska varijanta imaju, kao i hrvatska i srpska, različit povijesni razvoj, ali te neosporne „jezičnopovijesne razlike ne dopuštaju da se u sinkronijskoj analizi ovi parovi idioma klasificiraju kao zasebni ʻjezici’“. O terminima: Brozovićev koncept dijasistema se „od početka mora ocijeniti kao nekonzistentan“ i ne treba ga uopće upotrebljavati.Gröschel 2009, str. 82. „I svrha uvođenja takvog termina i njegov opseg čine se upitnima. Kordić umjesno dokazuje da bi dijasistem shvaćen kao dijalektalni kontinuum trebao uključivati i bugarske, makedonske i slovenske dijalekte. S druge strane, ako se shvati na uži način, kao termin koji se odnosi na dijalektalnu podlogu na kojoj se razvio standardni jezik, ne bi trebao uključivati čakavski i kajkavski dijalekt, jer je njihov doprinos formiranju općeg oblika jezika na hrvatskim područjima bio minimalan, a potpuno odsutan u jeziku Srba, Bošnjaka i Crnogoraca.“ Zato se Brozovićevom nazivu srednjojužnoslavenski dijasistem zamjera da „jezično-strukturno nije moguće razgraničiti to tzv. srednjojužnoslavensko područje niti na sjeverozapadu (kajkavsko-slovenski pored kajkavsko-hrvatskog) niti na jugoistoku (s obzirom na torlačko dijalekatsko područje)“.Gröschel 2009, str. 83. Nadalje, iz općelingvističkog kuta gledanja ne nalazi se argument za upotrebu Brozovićevih izraza ʻorganski/neorganski idiom’.Gröschel 2009, str. 81.

Brozović je „idejni inicijator i glavni sastavljač“ Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, koja se predstavlja kao reakcija na navodni jezični unitarizam. Međutim, dvije godine prije Deklaracije Brozović je tvrdio da ne postoji jezični unitarizam: „hrvatskosrpski jezik kao jezik, kao lingvistički fenomen, kao jedan od jezika slavenske porodice, nije ni trebalo izjednačivati: on je oduvijek bio jedan“.Brozović 1965, p. 38. Postojanje jezičnog unitarizma negiraju i zapadnoevropski stručnjaci, koji i nakon raspada Jugoslavije ocjenjuju jezičnu politiku bivše zajedničke države kao demokratsku i uzoritu, čak i u usporedbi sa zapadnoevropskim zemljama.Gröschel 2009, str. 72. Brozović je kasnije bio nesklon svakoj ideji da se provede temeljita istraga o događanjima vezanima za Deklaraciju. Razlog toj nesklonosti je što je bio u vrijeme sastavljanja Deklaracije član UDBA-e (pod pseudonimom "Forum").

Brozović je zastupao naziv ʻsrpskohrvatski’ još i 1988.Brozović 1988, str. 4. O jeziku je tvrdio četvrt stoljeća da „srpska i hrvatska varijanta predstavljaju [...] fenomene analogne engleskoj i američkoj varijanti“;Brozović 1965, str. 35–36. „Kao i u drugim slučajevima kada se jednim standardnim jezikom služi više nacija (njemački, nizozemski, engleski, francuski, španjolski, portugalski standandardni jezik), standardni hrvatskosrpski jezik nije jedinstven. Realizacijski oblici takvih standardnih jezika nazivaju se u lingvistici (prvenstveno u sociolingvistici) ’varijantama standardnog jezika“.Brozović 1988, str. 102. Tvrdio je da je „činjenica da Srbi i Hrvati imaju zajednički jezik“Brozović 1965, str. 41. i opisivao ga kao policentričnog još i 1992., kad je bio zamjenik predsjednika Tuđmana. Međutim, u 1990-ima je postao jedan od glavnih zagovornika jezičnog purizma u Hrvatskoj i teze da Hrvati i Srbi govore različitim jezicima. Takvo preko noći preokretanje vlastitog stava navelo ga je na uništavanje dokaza da je pisao suprotno pa je 1990-ih, kao glavni ravnatelj Leksikografskoga zavoda, poslao u rezalište uništiti 40.000 primjeraka Enciklopedije Jugoslavije u kojoj on piše da Hrvati i Srbi govore varijantama jednog jezika. Uništavanje Enciklopedije Jugoslavije uklapa se u opsežan knjigocid u Hrvatskoj, masovno čišćenje hrvatskih knjižnica od nepoželjnih knjiga radi skrivanja vlastite prošlosti.

Brozović tvrdi da lista od sto osnovnih riječi hrvatskog, srpskog, bosanskog i crnogorskog vokabulara pokazuje da je svih sto riječi identično. Prema autoru te liste, Morrisu Swadeshu, neophodno je da se barem dvadeset riječi razlikuje da bi se radilo o različitim jezicima.

Nepotpun popis djela "Rječnik jezika ili jezik rječnika? : varijacije na temu varijanata" // Posebno izdanje Kritike – časopisa za kritiku, umjetnost i kulturno-politička pitanja, sv. 2. / gl. ur. Vlatko Pavletić, ur.: Dalibor Cvitan, Branimir Donat, Danilo Pejović, Petar Selem, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1969. "Standardni jezik", Matica hrvatska, Zagreb, 1970. "Deset teza o hrvatskome jeziku" (Zagreb, 1971.), "Jezik, srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski", Jugoslavenski leksikografski zavod "Miroslav Krleža", Zagreb, 1988., "Fonologija hrvatskoga književnog jezika" u knjizi Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika (Zagreb, 1991.). "Prvo lice jednine", Matica hrvatska, Zagreb, 2005., "Neka bitna pitanja hrvatskoga jezičnog standarda", Školska knjiga 2006., 316 str., "Fonologija hrvatskoga standardnog jezika", Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2007., "Povijest hrvatskoga književnog i standardnoga jezika", Školska knjiga, Zagreb, 2008.,

Napomena: ovdje su pobrojana djela koje je lako naći u knjižnici svakog većeg grada Hrvatske. Zbog mnoštva novinskih članaka koje je napisao ukupan broj bibilografskih jedinica Dalibora Brozovića je veći od tisuću (među njima ima i znanstvenih članaka i rasprava, konferencijskih priopćenja, knjiga ili poglavlja, stručnh članaka i rasprava, preglednih članaka, i ostalih tekstova).

Nagrade 1970. Nagrada Grada Zadra za istaknutu znanstvenu djelatnost 1992. Nagrada za životno djelo Republike Hrvatske Nositelj Velereda kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom, reda Ante Starčevića i reda Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića Nositelj bugarskog ordena Madarskog konjanika 1. reda

Izvori

Literatura

. Inhaltsverzeichnis.

Vanjske poveznice Akademik Dalibor Brozović Dalibor Brozović: interview Organska podloga hrvatskoga jezika Dalibor Brozović: Deset teza o hrvatskome jeziku Dalibor Brozović: Odnos hrvatskoga i bosanskoga odnosno bošnjačkoga jezika, Jezik, Vol. 47 No. 1, 1999. Dalibor Brozović: Hrvatski štokavski dijalekti – razvoj i stanje, Hrvatski dijalektološki zbornik, No. 14, 2008. Dalibor Brozović: Gramatičke značajke hrvatskoga jezika, Jezik, Vol. 44 No. 4, 1996.

Kategorija:Hrvatski jezikoslovci Kategorija:Akademici HAZU Kategorija:Hrvatski enciklopedisti Kategorija:Hrvatski kroatisti Kategorija:HDZ-ovi političari Kategorija:Ravnatelji LZMK-a Kategorija:Nositelji Velereda kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom Kategorija:Nositelji Reda Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića