Slavenske zajednice iz kojih je nastao hrvatski narod osvojile su oko 626. rimske pokrajine Dalmaciju, i Panoniju (bivši Ilirik) te osnovale barem dvije kneževine: jednu bliže bizantskim posjedima u Dalmaciji (kneževina Primorska Hrvatska), druga u područjima oko rijeke Save. Smatra se da je te kneževine u Hrvatsko Kraljevstvo ujedinio kralj Tomislav oko 925. godine.
Nakon izumiranja domaće dinastije Trpimirovića, Sabor je za kraljeve Hrvatske izabirao vladare drugih država, stvarajući time personalnu uniju najprije Hrvatske i Ugarske (1102. – 1300. i 1307. – 1526.), a zatim Hrvatske i Svetog Rimskog Carstva njemačke narodnosti (1527. – 1918.). Kao predziđe kršćanske Europe između 15. i 18. stoljeća, Hrvatsko je Kraljevstvo bilo ključno za zaustavljanje daljnjeg prodora Osmanskoga Carstva na zapad, dok je s druge strane Mletačka Republika zaposjela većinu hrvatske obale. Hrvatska je država u stoljećima osmanske ekspanzije bila izgubila velik dio svoga povijesnog teritorija, koji danas pripada Bosni i Hercegovini. Hrvatsko je Kraljevstvo sačuvalo svoju državnu suverenost posebnim položajem unutar Habsburške Monarhije sve do njezina raspada, 1918.
Nakon što je po kraju I. svjetskog rata 1918. prekinula državnopravne veze s Austrijom i Ugarskom, Hrvatska je bez suglasnosti Sabora uključena u novostvorenu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (kasniju Kraljevinu Jugoslaviju). Time je Hrvatska prvi put stavljena u balkanski politički okvir te je prestala postojati kao država. Autonomna Banovina Hrvatska, uspostavljena sporazumom hrvatske oporbe i jugoslavenske Vlade 1939., trajala je do osovinskog razbijanja Jugoslavije 1941.
Unatoč plebiscitarnoj podršci hrvatskog stanovništva prozapadnoj seljačko-demokratskoj koaliciji, Drugi je svjetski rat u Hrvatskoj vođen između dvaju radikalnih pokreta – ustaša pod pokroviteljstvom Osovine i komunista (partizana) na strani Saveznika, koja su oba proglasila svoju hrvatsku državu. Od 1945., Hrvatska je bila jedna od šest saveznih država socijalističke Jugoslavije maršala Tita. Demokratski narodni pokret poznat kao Hrvatsko proljeće, za politička prava Hrvatske u Jugoslaviji, koji se 1967. suprotstavio nasilnom spajanju hrvatskoga jezika sa srpskim u srpskohrvatski, suzbio je jugoslavenski režim 1971.
Slijedom demokratskih izbora 1990., Republika Hrvatska na čelu s Franjom Tuđmanom, proglasila je 1991. neovisnost, kao i većina država članica Jugoslavije. Koristeći bivšu saveznu vojsku i lokalne pobunjenike, Srbija i Crna Gora napale su 1991. Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu s ciljem zadržavanja osvojenih teritorija u krnjoj Jugoslaviji. Rat je završio 1995. pobjedom Hrvatske i oslobođenjem okupiranih područja, dok su istodobni saveznički hrvatsko-bošnjački uspjesi doveli do mirovnog procesa u Bosni i Hercegovini.
Od 2000. počinje uključivanje Republike Hrvatske u europske integracije. Potpisan je 2001. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju kojim je službeno započeo postupak pristupanja Hrvatske u članstvo Europske unije; Hrvatska je pristupila također Partnerstvu za mir (2000.) i Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (2000.). Postupno su jačali pozitivni procesi društvene i političke stabilizacije zemlje. Hrvatska je postala punopravna članica NATO-a 1. travnja 2009., a Europske unije 1. srpnja 2013. godine. Hrvatska u vrijeme prije dolaska Slavena (do 7. stoljeća) mini|160px|Obitelj krapinskog pračovjeka
Područje današnje Hrvatske bilo je oduvijek vrlo bogato životinjskim i biljnim svijetom pa slijedom toga pogodno za život ljudi. Na sjeveru su plodne riječne doline, koje čine rijeke Drava, Sava, Dunav, Kupa, Una, a na jugu brojna krška polja i razvedena morska obala puna otoka i zaljeva povoljnih za prirodne luke i plovidbu,, kao i za ribolov. Područje koje je danas poznato kao Hrvatska je prvi put naseljeno sredinom paleolitika, a kasnije i u neolitiku. Povijest bilježi i kolonizaciju Ilira, Kelta te Grka u prvom tisućljeću prije Krista. Ilirska su plemena osnovala nekoliko država koje su jednu za drugom osvojili Rimljani u drugom i prvom stoljeću prije Krista. mini|110px|lijevo|Vučedolska golubica Zbog toga tragovi ljudskog prisustva sežu u najstarija razdoblja, u paleolitik ili starije kameno doba. U europskim razmjerima poznato je nalazište neandertalskog čovjeka (paleantropa) u špilji Hušnjakova brijega kraj Krapine (Homo krapiniensis). Brojni su ostatci iz razdoblja neolita u porječju Save, Drave i Dunava poznati pod imenima starčevačke, vinčanske i sopotske kulture, a uz more hvarske kulture. U razdoblju eneolitika poznata je vučedolska kultura uz Dunav s ostatcima lijepe keramike (Vučedolska golubica, najstariji nalaz te vrste u Europi), a u razdoblju bronce je najizrazitija tzv. vinkovačka kultura. Željezno doba je iza sebe ostavilo brojne nalaze ilirskih plemena; Liburna, Japoda i Delmata od Istre do Dalmacije i Hercegovine. U 4. stoljeću prije Krista su svoje tragove ostavili Kelti, čiji nalazi spadaju u latensku kulturu (La Tene). mini|110px|Djevojka iz Salone Istodobni su s Keltima na jadranskim otocima i ušćima rijeka nalazi koji svjedoče o grčkim kolonijama na Visu (Issa), Hvaru (Pharos), u Trogiru (Tragurion) i drugdje. Dva stoljeća poslije Grka na istočnu obalu Jadranskog mora dolaze Rimljani, ali su ova područja osvojili tek slomom ustanka pod Batonom (6. do 9. godine poslije Krista). Uskoro su ustrojili svoje provincije poput Dalmacije uz more i na području današnje Bosne te Panonije u Podunavlju. Prva je imala svoje središte u Saloni kraj današnjeg Splita, a druga u Ptuju (Poetovio). Istra je bila u sastavu italske oblasti (Venetia et Histria). Budući da se razvijala trgovina, promet, da su izgrađene ceste i luke, tadašnji rimski Ilirik se dobro gospodarski razvijao. Nicali su brojni gradovi poput Pole (Pula), Parentiuma (Poreč), Jadere (Zadar), Scardone (Skradin), Narone na ušću Neretve te u kontinentalnom dijelu: Siscie (Sisak), Cibalaea (Vinkovci), Sirmiuma (Mitrovica), Murse (Osijek) i brojni drugi koji i danas postoje uzduž nekadašnjih rimskih cesta i plovnih puteva.
Rimsko Carstvo je na području od istočne obale Jadrana do rijeke Save uspostavilo provinciju Dalmaciju naseljenu djelomično romaniziranim stanovništvom koje je potjecalo od plemena Delmata (Dalmata), Liburna, Japoda, Dokleata, Dezidijata i drugih naroda koje su Rimljani koletivno nazivali "Iliri", a o čijem je jeziku i kulturi je ostalo tek vrlo malo tragova (najvažniji izvor podataka o etničkim zajednicama koje su nastavale Gornji i Donji Ilirik do danas ostaje djelo Naturalis historia pisca Plinija Starijeg iz 1. st. po Kr.)."Plinijevske peregrinske civitates na prostoru današnje Bosne i Hercegovine", Salmedin Mesihović, "Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku", PD 104, 2011, 55-78
Od 7. stoljeća prodiru na buduća Hrvatska područja Avari, stepski narod koji je centar svojega života uspostavio u obližnjoj Panonskoj nizini. Uz njihov dolazak vezuju se i početci doseljavanja Slavena u Dalmaciju."Avari: osvrt na njihovu etnogenezu i povijest", Emil Heršak, "Migracijske i etničke teme" 18 (2002), 2–3: 197–224. Str. 211, 213.
Uspostava rane hrvatske države
mini|180px|Oton Iveković: Dolazak Hrvata
Od početka 9. stoljeća bilježi se jačanje velikaške kuće Trpimirovića u današnjoj sjevernoj Dalmaciji, koje područje tada nosi naziv "Hrvati". Oko Trpimirovića i na tom njihovom području baziranog plemstva Dvanaest plemena Kraljevine Hrvatske uspostavlja se Srednjovjekovna hrvatska država, čija vlast s vremenom obuhvaća i Slavoniju – dijelove nekadašnje rimske provincije Panonije između rijeke Save i Drave, čije ime indicira da ondje sada obitava stanovništvo slavenskog jezika. Vrlo postupno, kako opada snaga Bizanta a položaj Hrvatske jača, i bizantski posjedi na obali Jadrana potpadaju pod sve čvršću vlast hrvatskih vladara."Hrvatska i Bizant u 10. stoljeću", Neven Budak, Tabula : časopis Filozofskog fakulteta, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, No. 12, 2014. Trpimirovići uspješno preuzimaju elemente kasnoantičke kršćanske civilizacije, te tako u prostranom antičkom imanju u Stombratama kod Splita uspostavljaju važan feud koji obuhvaća i autohtono lokalno romanizirano stanovništvo; u do danas sačuvanoj crkvi čuva se spomen o podizanju kamenog ciborija "temporibus Misclavo duce" tj. u vrijeme Trpimirovog prethodnika kneza Mislava (835.-845)."Predromanički ciborij iz Svete Marte u Bijaćima", Starohrvatska prosvjeta, Vol. III No. 26, 1999. str. 287-318
Istočno Rimsko Carstvo zadržava vlast nad nekim jadranskim otocima i gradovima na dalmatinskoj obali, gdje pod upravom bizantskih upravitelja i lokalnog plemstva latinskog jezika nastavlja postojati Tema Dalmacija: u taj visoki rang (u Bizantu su samo važne pokrajine nosile naziv "teme", kojoj je na čelu bio dužnosnik najvišeg ranga – strateg) Dalmacija je proizvedena u osmom stoljeću, ali već stotinjak godina kasnije car Bazilije I. (867.-886.) mora uputiti dalmatinske gradove da danak umjesto Bizantu plaćaju Hrvatima, ostajući pod tek slabijim vrhovništvom Istočnog Rimskog Carstva. Bizant – koliko mu omogućuje nerijetko teška situacija na drugim stranama Carstva – nastoji održati utjecaj u Dalmaciji; međutim vojnim sredstvima uglavnom uspijeva uvjerljivo održati tek Zadar."Provincijski arhonti' Taktikona uspenskog (s osobitim obzirom na arhonta Dalmacije)", Lujo Margetić, RZHAZUZd, sv. 34/1992., 53-73. Str. 53, 57, 72 Ta područja uz obalu i na otocima trguju s dalmatinskim zaleđem, a i u njih se postupno doseljava slavensko stanovništvo."Petar II. Orseolo – dux Veneticorum et Dalmaticorum", Gherardo Ortalli, Rad. Zavoda povij. znan. HAZU Zadru, sv. 46/2004., str. 65–76. Str. 66, 67, 73 i 74
Najstariji opsežniji prikaz o uspostavi hrvatske države sadržani su u bizantskom diplomatskom priručniku De administrando imperio iz 10. stoljeća, koji bilježi predaju da su Hrvati došli iz Bijele Hrvatske koja se prostirala na području oko Karpata, te da su nakon ratovanja s Avarima ovladali Dalmacijom; postupno su postali kršćani, a Bizant je kasnije odredio da njegovi gradovi uz dalmatinsku obalu plaćaju danak hrvatskim vladarima.
Historia Salonitana iz 13. stoljeća bilježi da su Hrvati došli s područja "Teutonije i Poljske" i uspostavili državu, napadajući dalmatinske gradove uključujući Salonu kao najvažniji. Opisuje – oslanjajući se dijelom na pismene izvore, a dijelom na usmenu predaju koja je došla do autora – da su ti došljaci bili kulturalno inferiorni, i da je među njima već bilo rašireno kršćanstvo, ali "natopljeno arijanskom herezom". Kasnije da su arijanstvo napustili, ali da su nastavili bogoslužje imati na slavenskom jeziku, što Toma – premda su s vremenom i pape dozvolile korištenje slavenskog bogoslužja u Hrvatskoj – naziva "odvratnom šizmom". Piše Toma da su se do njegovog doba pridošli Slaveni uvelike izmiješali sa starosjediocima, koji su prihvatili njihov jezik. U izlaganju činjenica važnih za salonitansku crkvu, spominje da je splitski nadbiskup Martin živio 990. godine za vrijeme "cara Teodozija i kralja Držislava, čiji su se nasljednici zvali kraljevima Dalmacije i Hrvatske"."HISTORIA SALONITANA I HISTORIA SALONITANA MAIOR - neka pitanja", Lujo Margetić, "Historijski zbornik" (1994), 1-36. Str. 2., 3., 4. mini|lijevo|160px|Bela Čikoš Sesija: Pokrštenje Hrvata