Ustav Republike Hrvatske jedinstveni je opći pravni akt s najvišom pravnom snagom u Republici Hrvatskoj u kojem je sadržan pretežit broj ustavnopravnih normi. Donio ga je Hrvatski sabor 22. prosinca 1990., pa ga se naziva Božićnim Ustavom. Sadrži 152 članka u X dijelova, te prema tome i prema duljini teksta spada u kraće ustave.

Izvorni tekst Ustava imao je 142 članka u IX dijelova. Prva izmjena Ustava dogodila se 18. prosinca 1997. Ustavnim zakonom o izmjenama i dopunama Ustava Republike Hrvatske. Važna revizija Ustava dogodila se i 9. studenog 2000. Nove izmjene uslijedile su u ožujku 2001., nakon čega je objavljen pročišćeni tekst Ustava te manje ispravke. Posljednji put je mijenjan 11. prosinca 2013. amandmanom na članak 62. kojim je određeno da je brak životna zajednica muškarca i žene.

Struktura Ustava Republike Hrvatske

mini|200px|Ustav Republike Hrvatske, tzv. broj 1, koji se čuva u Ustavnom sudu Republike Hrvatske i koji se koristi u ceremoniji polaganja svečane prisege predsjednika RepublikeJosipović uvježbao tekst prisege s Omejec

Izvorišne osnove

Ustav Republike Hrvatske započinje Izvorišnim osnovama koje ujedno imaju i značenje preambule. Naime, Izvorišne osnove u Ustavu više su od uobičajenog ustavnog proslova, te iako imaju deklaratorni značaj, ustavnopravna teorija daje im jednaku važnost kao i svim drugim dijelovima Ustava. Rasprava o vrijednosti preambule kao konstitutivnog djela Ustava razriješena je stajalištem prof. Sokola: "Preambula je dio ustava, ona je u cjelini zajedno s normativnim djelom ustava – ustav. Ako se promatra sadržajni odnos preambule i normativnog djela, odnosno Ustava redigiranog po članovima onda je preambula temelj Ustava".Zapisnik 2. sjednice Ustavotvorne komisije Predsjedništva Republike str. 23/3/lj U prilog sažetijoj verziji Izvorišnih osnova u odnosu na usvojenu izjasnili su se npr. Savka Dabčević-Kučar (smatrala je da je tako predložena verzija "predidaktička, prepovijesna, neadekvatna jednoj preambuli Ustava"Zapisnik 2. sjednice Uredničkog odbora Ustavotvorne komisije Predsjedništva Republike, str. 2/1/HLJ), Veljko Mratović (smatrajući da je sažetija verzija Izvorišnih osnova "u skladu sa uobičajenim načinom formuliranja preambule"Zapisnik 2. sjednice Uredničkog odbora Ustavotvorne komisije Predsjedništva Republike, str. 4/4/JG) kao i mnogi drugi (Željko Olujić, Zvonimir Šeparović, Eugen Pusić...). Izvorišne osnove Ustava nastale su u trenutku kada je Hrvatska još uvijek bila dio jugoslavenske federacije te je njezin sadržaj u bitnom određen željom da se jasno deklarira pravo hrvatskog naroda na samoodređenje temeljeći ga na neprekinutoj povijesti hrvatske državnosti. Takav stav objasnio je u postupku izrade prijedloga Ustava Republike Hrvatske Franjo Tuđman: "ima razloga, ne samo povijesnih i edukativnih, nego li i međunarodno-pravnih, što inače spada u povijesne udžbenike da se možda u preambuli dalje nađe... ta povijesna činjenica, ta stvarnost Hrvatske državotvornosti i državne samobitnosti".Zapisnik 2. sjednice Uredničkog odbora Ustavotvorne komisije Predsjedništva Republike, str. 11/5/HLJ Izvorišne osnove doživjele su dvije naknadne promjene – 1997. uvrštavanjem dijela o Domovinskom ratu, te 2010. godine kada su uvrštene sve 22 nacionalne manjine, kao i formulacija o pobjedi hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom i oslobodilačkom Domovinskom ratu.

U raspravama o promjeni Ustava 2010. posebno je istaknuto od nekih ustavnopravnih stručnjaka kako Izvorišne osnove više ne treba mijenjati, štoviše da su zbog njihovog povijesnog značenja one za hrvatsku ustavnost usporedive s Deklaracijom nezavisnosti (SAD) ili pak Deklaracijom o pravima čovjeka i građanina (Francuska).B. Smerdel, Znanost, struka i politika: Ustavne promjene 2009., Informator, 2009.

Temeljne odredbe

Republika Hrvatska je određena kao jedinstvena, nedjeljiva, demokratska i socijalna država, u kojoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem. Suverenitet RH neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv.

Člankom 3. utvrđene su najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj su za tumačenje Ustava: sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštovanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav.

U Republici Hrvatskoj državna je vlast ustrojena na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu a ograničena je Ustavom zajamčenim pravom na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu. Načelo diobe vlasti uključuje oblike međusobne suradnje i uzajamne provjere nositelja vlasti propisane Ustavom i zakonom. U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom (načelo zakonitosti) te je svatko je dužan držati se Ustava i prava i poštovati pravni poredak Republike Hrvatske.

Iako je Ustavom utvrđeno da se pitanja hrvatskog državljanstva, njegovo stjecanje i prestanak uređuju zakonom, posebnom ustavnom odredbom zajamčeno je da državljanin Republike Hrvatske ne može biti prognan iz Republike Hrvatske niti mu se može oduzeti državljanstvo, a ne može biti ni izručen drugoj državi, osim kad se mora izvršiti odluka o izručenju ili predaji donesena u skladu s međunarodnim ugovorom ili pravnom stečevinom Europske unije, odnosno omogućena je primjena europskog uhidbenog naloga od stupanja Hrvatske u članstvo EU-a.

U ovoj glavi dan je opis grba, zastave i himne Republike Hrvatske, koji se podrobnije uređuju posebnim zakonom, propisano je da je u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo te da je glavni grad Zagreb.

Zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda

Odredbe Ustava iz glave III. usvajaju najviše međunarodnopravne standarde o zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda, kako su utvrđeni u dokumentima UN-a i Vijeća Europe. Glava je podijeljena na zajedničke odredbe, osobne i političke slobode i prava, te gospodarska, socijalna i kulturna prava.

Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Hrvatski ustav ne primjenjuje sustav numerus clausus u pogledu zabranjenih osnova diskriminacije, već je moguće antidiskriminacijskim zakonodavstvom širiti dosege ove odredbe.

Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

Tko se ogriješi o odredbe Ustava o temeljnim slobodama i pravima čovjeka i građanina, osobno je odgovoran i ne može se opravdati višim nalogom.

Svako ljudsko biće ima pravo na život i nema smrtne kazne. Čovjekova je sloboda i osobnost nepovrediva te se nikomu se ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud. Svatko je nedužan sve dok se pravomoćnom sudskom presudom ne ustanovi suprotno. Jamči se privatnost doma, sloboda mišljenja i pravo vlasništva.

Ustrojstvo državne vlasti

U Republici Hrvatskoj državna je vlast ustrojena na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu, a ograničena je Ustavom zajamčenim pravom na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu. U kratkoj povijesti ustavnosti Republike Hrvatske primijenjena su dva ustavna oblika organizacije vlasti: prvo, polupredsjednički sustav, od 1990. do 2000. godine; drugo, jedna inačica parlamentarnog sustava, uvedena ustavnim promjenama iz godine 2000. i bitno nadopunjena ustavnim promjenama iz 2001. godine, kojima je ukinut bikameralizam. Prema Smerdelu, politološki gledano ustavne su institucije prošle kroz nekoliko faza, koje možemo naznačiti kao: prvo, imperijalno (ratno) predsjedništvo (1990. – 1995.); drugo, izborna monarhija (1995. – 1999.) i treće, kohabitacija, u nekoliko varijanti (Mesić – Račan, 2000. – 2003., Mesić – Sanader 2003. – 2008. godine).B. Smerdel, Ustavne promjene i hrvatski parlamentarni sustav – argumenti u prilog pozitivnog ustavnog modela ustrojstva vlasti, Liber Amicorum in honorem Jadranko Crnić (1928.-2008.) / Kačer, Hrvoje; Momčinović, Hrvoje; Žuvela, Mladen (ur.), Zagreb, Novi informator, 2009., str.37.-73. Aktualna je kohabitacija Josipović - Milanović (2011. do danas).

Hrvatski sabor predstavničko je tijelo građana, nositelj zakonodavne vlasti. Sabor donosi zakone, odlučuje o ratu i miru, nadzire Vladu i obavlja druge poslove definirane Ustavom, donosi strategiju nacionalne sigurnosti i strategiju obrane RH, ostvaruje građanski nadzor nad oružanim snagama i službama sigurnosti RH, obavlja izbore, imenovanja i razrješenja u skladu s Ustavom te daje amnestiju za kaznena djela. Ima 100-160 zastupnika koji se u istom sazivu sastaju četiri godine. Pučki pravobranitelj u Hrvatskoj opunomoćenik je Hrvatskoga sabora za promicanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda utvrđenih Ustavom, zakonima i međunarodnim pravnim aktima o ljudskim pravima i slobodama koje je prihvatila Republika Hrvatska, a bira se na razdoblje do osam godina te je samostalan i neovisan u svom radu.

Predsjednik Republike Hrvatske predstavlja i zastupa Republiku Hrvatsku u zemlji i inozemstvu, vrhovni je zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Vlada Republike Hrvatske obavlja izvršnu vlast u skladu s Ustavom i zakonom. Čine je predsjednik Vlade, jedan ili više potpredsjednika i ministri.

Sudbenu vlast obavljaju sudovi, ona je samostalna i neovisna. Sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava. Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Državno sudbeno vijeće je samostalno i neovisno tijelo koje osigurava samostalnost i neovisnost sudbene vlasti u Republici Hrvatskoj. Državno sudbeno vijeće, u skladu s Ustavom i zakonom, samostalno odlučuje o imenovanju, napredovanju, premještaju, razrješenju i stegovnoj odgovornosti sudaca i predsjednika sudova, osim predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je samostalno i neovisno pravosudno tijelo ovlašteno i dužno postupati protiv počinitelja kaznenih i drugih kažnjivih djela, poduzimati pravne radnje radi zaštite imovine Republike Hrvatske te podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava i prava.

Ustavni sud Republike Hrvatske

Ustavni sud Republike Hrvatske čini trinaest sudaca koje bira Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom (do 2010. bila je potrebno natpolovična većina) glasova ukupnog broja zastupnika iz reda istaknutih pravnika, osobito sudaca, državnih odvjetnika, odvjetnika i sveučilišnih profesora pravnih znanosti, na način i u postupku propisanim ustavnim zakonom. Ustavni sud nije dio sudske vlasti, već ima ulogu meta-vlasti, s obzirom na svoju dvostruku ulogu - pravnu i političku, kao čuvar Ustava. Temeljne odredbe o nadležnosti Ustavnog suda Republike Hrvatske sadržane su u Glavi V. pod nazivom Ustavni sud Republike Hrvatske. Djelokrug poslova Ustavnog suda propisan Ustavom Republike Hrvatske razrađen je u Ustavnom zakonu o Ustavnom sudu Republike Hrvatske koji se donosi u postupku određenom za promjenu Ustava.

Mjesna, lokalna i područna (regionalna) samouprava

Građanima se jamči pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu. Pravo na samoupravu ostvaruje se preko lokalnih, odnosno područnih (regionalnih) predstavničkih tijela koja su sastavljena od članova izabranih na slobodnim i tajnim izborima na temelju neposrednog, jednakog i općega biračkog prava. Građani mogu neposredno sudjelovati u upravljanju lokalnim poslovima, putem zborova, referenduma i drugih oblika neposrednog odlučivanja u skladu sa zakonom i statutom.