Paul Delaroche (17. srpnja 1797., Pariz – † 4. studenog 1856., Pariz) bio je francuski slikar romantizma i historicizma, zagovornik akademskoga realizma. Njegove su povijesne slike, grčka mitologija, orijentalizam, portreti toliko reproducirane da je bio „vjerojatno najpoznatiji živući umjetnik na svijetu do 1880. godine”.Beeny 2010., str. 42.
Život
Kršten je kao Hippolyte de la Roche, ali ga je obitelj zvala Paul i 1820-ih je počeo potpisivati svoje slike kao P. (ili Paul) Delaroche. Njegov otac, Grégoire-Hippolyte de la Roche, potjecao je iz stare pariške obitelji i radio je kao stručnjak za umjetnost i trgovac umjetninama, te procjenitelj u zalagaonici i aukcionar. Paulov stariji brata Jules, rođen 1795., je također postao slikar.
Svoju slikarsku obuku započeo je 1816. kao pejzažni slikar kod Louisa Étiennea Wateleta, a dvije godine kasnije preselio se u atelje Antoine-Jeana Grosa, čiji je učenik već bio njegov brat. Godine 1822. debitirao je na Pariškom salonu i tamo je upoznao Théodorea Géricaulta i Eugènea Delacroixa, koji su bili otprilike istih godina i s kojima je ubrzo formirao jezgru pariških povijesnih slikara.
Godine 1824. mladi je slikar na Salonu izložio slike Sveti Vinko Paulski propovijeda pred dvorom Luja XIII. u ime napuštene djece i Bolesnu Ivanu Orleansku u tamnici ispituje kardinal od Winchestera, koje su dobile veliko priznanje i učinile ga slavnim u trenutku. Uslijedile su brojne slike velikog formata koje su prikazivale događaje prvenstveno iz engleske i francuske povijesti na dramatično pojačan način, često emocionalno nabijene kroz pogled, izraze lica i geste protagonista. mini|lijevo|Umjetnikova supruga, Louise Vernet, na smrtnoj postelji, 1846., Muzej umjetnosti u Nantesu. mini|Na središnjem dijelu njegova murala Hémicycle (1841.–1842.) na Akademiji, kipar Fidija, slikar Apel i arhitekt Iktin simboliziraju jedinstvo ovih umjetnosti. Delaroche je 1832. postao profesor na École des Beaux-Arts u Parizu, nakon samoubojstva Antoine-Jeana Grosa, preuzevši njegov atelje. Među njegovim brojnim učenicima bili su: Marie-Alexandre Alophe, Edward Armitage, Gustave Boulanger, Charles-François Daubigny, Jean-Léon Gérôme, Charles Landelle, Jean-François Millet, kao i pioniri fotografije Gustave Le Gray i Charles Nègre. Od 1837..1841. slikao je monumentalni mural, dug 27 metara, u polukružnoj (fr. hemicycle) ispitnoj dvorani École des Beaux-Arts, gdje su se dodjeljivale nagrade. U stilu Rafaelove Atenske škole, prikazao je 75 slikara, kipara i arhitekata iz svih razdoblja, tada smatranih kanonom likovnih umjetnosti, anakrono, u odjeći tipičnoj za njihova odgovarajuća razdoblja.Encyclopædia Britannica, 1911., str. 945.
Dana 28. siječnja 1835. oženio je u Rimu Louise Vernet, 17 godina mlađu kćer svog kolege Horacea Verneta, ravnatelja Francuske akademije u Rimu (Académie de France à Rome). Njihov prvi sin, Horace, rođen je 1836., a drugi sin, Philippe, 1841. godine.
God. 1843. je, usprskos snažnim prosvjedima svojih učenika, dao otkaz i otputovao u Italiju nakon što je jedan učenik umro tijekom inicijacijskog obreda. Dana 28. prosinca 1845. Louise je umrla od groznice u dobi od 31 godine, bacivši Delarochea u duboki očaj.Encyclopædia Britannica, 1911., str. 944.
Godine 1849. putovao je po Njemačkoj. U posljednjim godinama bio je na vrhuncu slave i 1853. godine jedan ga je talijanski kritičar proglasio „najvažnijim živućim slikarom”.
Paul Delaroche umro je u Parizu u dobi od 59 godina. Eugène Delacroix zauzeo je njegovo mjesto u Akademiji.
Djela
Delaroche je rođen u generaciji koja je svjedočila stilskim sukobima između općeprihvaćenog davidovskog klasicizma i provokativnog novog romantizma. Delaroche pronašao svoje mjesto između dva pokreta. Kao eklektik, virtuoznim načinom nastojao je pomiriti klasicistički stil s bujnim kolorizmom romantične škole E. Delacroixa. Naglašenom patetikom radio kompozicije iz francuske i engleske povijesti (Smrt Elizabete, Smaknuće Jane Grey, Žirondisti).Delaroche, Paul, Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 23. srpnja 2026. Njegovu očitu sklonost pogubljenju visokorangiranih plemića (Djeca kralja Edwarda, Cromwell promatra leš Karla I.) ponekad su ismijavali njegovi suvremenici. Međutim, u kontekstu vremena, još uvijek pod snažnim utjecajem traumatičnih događaja Francuske revolucije, Napoleonskih ratova i stalnih previranja, njegova je publika motive shvaćala kao simbole prevladavajuće političke nesigurnosti.
Delarocheov povijesni rad daje prednost realizmu izraza nad vjernošću situaciji ili vjerodostojnošću prikazanih predmeta. Na primjer, na svojoj slici Napoleon uoči prve abdikacije, 4. travnja 1814. (Muzej likovnih umjetnosti, Leipzig), Delaroche prikazuje, trideset godina nakon događaja, očaj i frustraciju koju subjekt osjeća na kraju života. Njegov izbor motiva nije nužno bio usmjeren na povijesnu točnost, već na prikladne scene za intenzivno prikazivanje emocija. Obično je prikazivao trenutak neposredno prije ili nakon događaja, a u nekim slučajevima izmišljao je situacije. Npr. prizor pogubljenja Jane Grey u Toweru također je nepovijesna; zapravo se dogodila na otvorenom.
Bio je i vrstan portretist (François Guizot, Alphonse de Lamartine, Charles de Rémusat, Narcisse-Achille de Salvandy i Adolphe Thiers).
Literatura Bann, Stephen, Paul Delaroche: History Painted, Princeton University Press, Princeton, 1997. Encyclopædia Britannica, Delaroche, Hippolyte, Svezak 7 (11. izd.), Hugh Chisholm (ur.), Cambridge University Press, 1911., str. 944.–945.
Izvori
Ovaj članak je djelomice preuzet iz članka na njemačkoj Wikipediji pod naslovom Paul Delaroche (vidi povijest promjena).
Vanjske poveznice Paul Delaroche (1797 - 1856), The National Gallery, London Pristupljeno 23. srpnja 2026. Paul Delaroche - 83 artworks, Art Renewal Center Pristupljeno 23. srpnja 2026.
Kategorija:Francuski slikari Kategorija:Historicizam Kategorija:Slikari akademizma Kategorija:Slikari romantizma