Boris Georgijevič Perčatkin (rus. Борис Георгиевич Перчаткин; * 1. srpnja 1946.) borac je za ljudska prava i najpoznatiji predstavnik vjerskog emigrantskog pokreta u gradu Nahodka krajem 1970-ih i početkom 1980-ih godina. U Sjedinjenim Američkim Državama imao je ključnu ulogu u usvajanju tzv. "Lautenbergovog amandmana" 1989. godine, zahvaljujući kojem je oko milijun ljudi iz zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza emigriralo u SAD.
Životopis Mladost i pridruživanje crkvi Boris Perčatkin rođen je u obitelji vojnog pilota koji je tragično poginuo u prometnoj nesreći nedugo nakon rođenja Borisa. Borisova majka se kasnije preudala za vojnika koji je 1953. godine uhićen zbog neposlušnosti tijekom nemira te je osuđen na 25 godina progonstva u radnim logorima u Vorkuti. Sa 16 godina Boris je u Nahodki otkrio pentekostalnu crkvu i postao njezin član. Kasnije je počeo prikupljati informacije o progonu vjernika u Sovjetskom Savezu i aktivno ih dijelio sa stranim novinarima.
Uključivanje u emigrantski pokret i kontakti s disidentima (1976. – 1980.) Godine 1976. Perčatkin je sa svojim suradnicima Vasilijem Patruševim, V. A. Burlačenkom i Vladimirom Stepanovom uspostavio kontakt s moskovskim disidentima. Oni su im savjetovali da rastućem emigrantskom valu daju organizirani oblik. Iste godine Nahodku je posjetila predstavnica Moskovske helsinške skupine L. V. Voronina. Od te godine Perčatkin se aktivno zalagao za masovni odlazak pentekostalaca iz SSSR-a. Iste godine poslao je apele UN-u, Svjetskom vijeću crkava i čelnicima država potpisnica Helsinškog završnog akta, u kojima je upozoravao na kontinuirani progon vjernika u Sovjetskom Savezu.
Godine 1977. s Nikolajem Goretijem u ime pentekostalaca stao je u obranu uhićenih disidenata Aleksandra Ginzburga, Jurija Orlova i Anatolija Ščaranskog te se obratio kršćanskom svijetu. Iste godine, s ostalim kršćanima različitih konfesija, sudjelovao je u javnom štrajku glađu, čiji je cilj bio ishoditi dopuštenje za odlazak progonjenih kršćana iz SSSR-a.
Dana 20. prosinca 1978. pokušao je putem pošte u Nahodki poslati novogodišnji telegram tadašnjem američkom predsjedniku Jimmyju Carteru s molbom da skrene pozornost na one kojima je oduzeta vjerska sloboda.
Od 1979. godine vodio je organizacijske poslove za osnivanje Centra vjernika koji žele emigrirati te je bio kandidat za njegovog voditelja. Godine 1980. izabran je za tajnika novoosnovanog Vijeća crkava sovjetskih pentekostalaca koji su težili emigraciji.
Krajem 1979. Perčatkin je napisao izjavu "Kongresu i vladi SAD-a te vladama Kanade, Australije, Engleske, SR Njemačke, Francuske i Italije", u kojoj je opisao sovjetsku stvarnost, stavove KPSS-a prema religiji te sovjetsko zakonodavstvo o vjerskim zajednicama.
Državne represije i zatvor Kao najaktivniji član odbora vjernika koji su podnijeli zahtjev za emigraciju, postao je meta sovjetskih vlasti. One su protiv njega i njegove obitelji pokrenule kampanju klevetanja u gradskim novinama, objavljujući članke pod nazivima poput "Licemjer na veliko i malo", "Uvjerenja iz koristoljublja", "Dok ne bude prekasno" i slično.
Dana 21. kolovoza 1980. uhićen je u Nahodki, a krajem ožujka 1981. osuđen je prema članku 190.1 Kaznenog zakona RSFSR-a na dvije godine zatvora zbog "širenja svjesno lažnih izmišljotina koje kleveću sovjetski državni i društveni poredak". Prema izvješćima radiopostaje Glas Amerike, tijekom istrage i suđenja protiv Perčatkina korištena su kemijska sredstva (neuroleptici) zbog kojih je gubio svijest.
U kolovozu 1982. godine pušten je na slobodu te je nastavio borbu za pravo na emigraciju iz SSSR-a. Međutim, u veljači 1983. ponovno je uhićen i prema članku 218. (dio 2) Kaznenog zakona RSFSR-a osuđen na godinu i pol dana zatvora zbog nezakonitog posjedovanja hladnog oružja.
Diplomatska aktivnost i emigracija u SAD Godine 1987. za američki Kongres pripremio je izvješće "O stanju religije u SSSR-u". Izvješće je pročitano u Kongresu SAD-a, a Perčatkin je pozvan na sastanak s tadašnjim američkim državnim tajnikom Georgeom Shultzom, predsjednikom Vrhovnog suda SAD-a Williamom Rehnquistom i zamjenikom državnog tajnika za vjerska pitanja. U svibnju 1988., kada je predsjednik SAD-a Ronald Reagan službeno posjetio Sovjetski Savez radi susreta s Mihailom Gorbačovom, Perčatkin je kao predstavnik sovjetskih protestanata pozvan u delegaciju od 40 članova na susret s prvom damom Nancy Reagan. Tijekom dvosatnog razgovora s njom je raspravljao o vjerskoj slobodi u SSSR-u, a Nancy Reagan ga je zatim pozvala da o stanju religije u Sovjetskom Savezu osobno izvijesti Kongres SAD-a.
Dana 26. srpnja 1988. Perčatkin je s cijelom obitelji emigrirao u SAD. Dana 4. kolovoza 1988. u Kongresu SAD-a održao je govor o genocidu nad vjernicima u SSSR-u, o čemu je kasnije raspravljao s kongresnicima, senatorima i diplomatima. Rezultat tih pregovora bilo je usvajanje tzv. "Lautenbergovog amandmana" 1989. godine, nazvanog po demokratskom senatoru iz New Jerseyja Franku Lautenbergu. U prvom desetljeću primjene tog zakona u SAD je zakonito preselilo oko 350.000 vjerskih migranata, a do 2010. ukupno oko milijun osoba. Masovni odlazak pentekostalaca iz Nahodke započeo je već 1988. godine kada su otputovale 152 odrasle osobe (bez male djece), a 1989. uslijedilo ih je još 45.
Aktivnosti za ljudska prava u SAD-u Tijekom boravka u SAD-u Perčatkin je izradio osobnu internetsku stranicu na kojoj je detaljno opisao svoje uhićenje, izdržavanje zatvorske kazne i borbu za emigraciju, te je osnovao kršćansku organizaciju za ljudska prava ARRC (American-Russian Relief Committee). Objavio je i autobiografsku knjigu "Vatrene staze" (Огненные тропы) koja je doživjela nekoliko izdanja.
U ljeto 2025. Boris Perčatkin, sa svojim pristašama u State Departmentu i Američkoj komisiji za međunarodnu vjersku slobodu (USCIRF), upozorio je na činjenicu da su kršćanski pacifisti u Rusiji i Ukrajini progonjeni, da im je uskraćena mogućnost civilne službe, da su prisilno mobilizirani te izloženi uhićenjima, nasilju i prijetnjama zbog odbijanja sudjelovanja u borbenim djelovanjima. S tim u vezi, Perčatkin je lobirao za uspostavu posebne imigracijske kvote za ukrajinske kršćanske pacifiste koji su u SAD stigli u sklopu programa U4U.
Spominjanja Borisa Perčatkina izričito je spomenuo poznati disident Andrej Saharov među drugim političkim zatvorenicima u svom eseju "Odgovornost znanstvenika" iz 1981. godine.
Bibliografija Perčatkin, Boris — Огненные тропы. Seattle (SAD), 2002. — 222 str.
Bilješke
Izvori
Vanjske poveznice
Kategorija:Pentekostalizam Kategorija:Rusi u SAD-u Kategorija:Politički aktivisti Kategorija:Borci za ljudska prava