mini|220px|Vuk Stefanović Karadžić, oko 1850. godine Vuk Stefanović Karadžić (Tršić, 7. studenoga 1787. – Beč, 7. veljače 1864.) bio je srpski jezikoslovac i reformator srpskoga jezika, folklorist i skupljač narodnih umotvorina. Pokraj jezičnoga rada politički značaj Vuka Karadžića za suvremenu srpsku i južnoslavensku povijest je bitan jer su njegove teze značajno utjecale na velikosrpski pokret. Tim Judah, The Serbs. History, Myth & the Destruction of Yugoslavia, 2. izd., Yale Nota Bene, Yale University Press, New Haven-London, 2000., , str. 61. - 62.:
Životopis Vuk Karadžić rođen je u obitelji u kojoj su djeca umirala, pa je dobio ime Vuk kako ga vještice ne bi ubile. Rođen je u selu Tršiću u Osmanskom Carstvu (danas Srbija). Očevim podrijetlom (baka i djed) je iz plemena Drobnjaci (suvremena Crna Gora, oblast između sadašnjih općina Žabljak i Šavnik), iz sela Petnjica, a majka mu je rođena u Bratonožićima u Crnoj Gori. Pisati i čitati naučio je kod rođaka Jevte Savića, jedinog pismenog čovjeka u kraju. Obrazovanje je nastavio početkom 1796. godine u Loznici koju napušta u trećem razredu zbog izbijanja kuge, a poslije ga otac šalje u manastir Tronošu gdje je učio "bekavicu" (sricanje iz bukvara) i časoslov.Nataša Bašić, V.S. Karadžić između jezikoslovlja i politike, Školske novine, Zagreb, 1991., , fusnota 1, str. 31. Kako ga u manastiru nisu podučavali, nego tjerali čuvati stoku, otac ga je vratio kući. Po izbijanju Prvoga srpskog ustanka, 1804. godine, postao je pisarom u četi harambaše Ćurčije a s jeseni iste godine otac ga šalje u Srijemske Karlovce, gdje nastavlja školovanje. Godinu dana učio je privatno a jednu godinu kao redoviti đak škole za obrazovanje klerika (tu mu je nastavnikom bio Lukijan Mušicki) gdje je učio srpski i njemački jezik, slavensku gramatiku, aritmetiku i katekizam. Pošto nije dobro svladao njemački jezik nije mogao nastaviti školovanje u karlovačkoj gimnaziji te odlazi u Petrinju učiti njemački jezik. U Srbiju se vratio uljeto 1807. godine. Poslije stiže u Beograd kako bi upoznao Dositeja Obradovića, svog voljenog prosvjetitelja. Dositej Obradović nije ga prihvatio, pa je Vuk razočaran otišao u Jadar i počeo raditi kao pisar u stožeru Jakova Nenadovića. U to vrijeme, 1807. godine, nastao je njegov prvi poznati spis Svidetelstvo. Nakon otvaranja Velike škole u Beogradu, Vuk je postao njezin đak. U Beogradu zdravstveno stanje mu se pogoršalo (od djetinjstva je bolovao od kostobolje) i 1808. godine odlazi na liječenje, prvo u toplice u Mehadiju (Vlaška), potom u Novi Sad a nakon toga, uljeto 1810. godine, u Budim. Ujesen iste godine vraća se u Srbiju, u Beograd, sa zgrčenom lijevom nogom u koljenu i štulom i živi kao privatni učitelj u "maloj školi". S proljeća 1811. godine upravitelj je carinarnice u Kladovu a 1812. godine u Negotinu obavlja poslove za Karađorđa te u Vidinu pregovara s Mula-pašom. U svibnju 1813. godine, po Karađorđevu nalogu zamijenio je Jefta Savića u Brzoj Palanci na dužnosti sudca i upravitelja a kada ustanak propada (1813.), odlazi u Beč. U Beč stiže u studenome iste godine i kako sâm reče, "barem od sve muke ne bi li nemecki naučio".
U Beču upoznaje Jerneja Kopitara koji mu dalje pomaže u ostvarenju planova. Započeo je svoj rad na reformi srpskoga jezika i pravopisa i uvođenju narodnog jezika u književnost. Slavno pravilo V. S. Karadžića »Piši kako govoriš«, imali su Hrvati prije Karadžića, a Karadžić ga je jednostavno izvadio iz djela Nijemca Johanna Adelunga, Vollständige Anweisung zur Deutschen Orthographie, nebst einem kleinen Wörterbuche für die Aussprache, Orthographie, Biegung und Ableitung (1788.);Vollständige Anweisung zur Deutschen Orthographie, nebst einem kleinen Wörterbuche für die Aussprache, Orthographie, Biegung und Ableitung, reader.digitale-sammlungen.de, pristupljeno 5. rujna 2019. koje glasi Schreib wie du sprichst (Piši kako govoriš). Svi Karadžićevi životopisi ističu velik utjecaj Jerneja Kopitara na njegov rad. U početnim Karadžićevim koracima Jernej Kopitar bio je glavni pokretač. Općenito je potvrđena misao, da nije bilo Jerneja Kopitara, nikada ne bi bilo Karadžića, ni njegovih zasluga za srpski jezik. Zbog problema s knezom Milošem Obrenovićem bilo mu je zabranjeno tiskati knjige u Srbiji. Svojim radom stječe prijatelje i pomoć u Rusiji, gdje dobiva stalnu mirovinu 1826. godine. U obitelji mu je ostala živa samo kći Mina Karadžić.
Jernej Kopitar je kao dvorski činovnik redovito podnosio izvještaje austrijskom redarstvu, koje je stanovito vrijeme i financiralo rad Vuka Stefanovića Karadžića. Imajući na umu interese Austrijskog Carstva da Srbe udalji od Ruskog Carstva koje je u to doba planiralo zauzeti cijeli balkanski prostor, Jernej Kopitar je predlagao stvaranje jedne srpske nacije koja bi obuhvatila katoličke Hrvate (s izuzetkom kajkavaca, koje su Jernej Kopitar i Vuk Karadžić smatrali Slovencima) i pravoslavne Srbe; Jernej Kopitar je ocjenjivao da bi jedna takva katoličko-pravoslavna nacija bila sklonija suradnji s Austrijom. Austrijske redarstvene vlasti su ocijenile da Vuk Karadžić nije posve predan austrijskim interesima, te su u kasnijim desetljećima prema njemu pristupale s oprezom."JERNEJ KOPITAR KAO STRATEG KARADŽIĆEVE KNJIŽEVNOJEZIČNE REFORME", Mario Grčević, "Filologija", 53, 2009.
Vuk je umro u Beču 1864. godine. Njegovi posmrtni ostatci preneseni su u Beograd 1897. godine i s velikim počastima pokopani u Sabornoj crkvi, pokraj Dositeja Obradovića.
Filološki rad U prvoj polovici 19. stoljeća, uz pomoć tadašnjih vrhunskih filologa, kao što su braća Grimm i austrijskih vlasti koje je predstavljao Jernej Kopitar, glavni habsburški cenzor za slavenske knjige, Vuk Stefanović Karadžić počeo je opsežnu reformu srpskoga jezika.
Ta je reforma počela u ranome razdoblju, prije 1814. godine, kada je tiskana prva srpska gramatika, Karadžićeva Mala srbska pismenica, u kojoj je u dobroj mjeri već prihvatio slovopisna rješenja Save Mrkalja iz 1810. godine. Karadžić je dosta brzo, već pri pojavi Srpskog rječnika, formulirao svoj nacionalnojezični program. Iako je među srpskim piscima ranijega razdoblja (npr., kod Gavrila Venclovića) bilo djela pisanih srpskim vernakularom, Vuk je Karadžić prvi izgradio načela novoga srpskog standardnog jezika. Osnovna načela Karadžićeve reforme mogu se sažeti u tri točke: izjednačavanje narodnog i književnoga jezika, tj. inzistiranje na folklornim jezičnim oblicima, za koje se smatralo da su pouzdan vodič zabilježen u narodnim pjesmama i poslovicama; prekid sa svim starijim oblicima srpske književnosti i pismenosti i novo utemeljenje standardnoga jezika bez oslona na književnu tradiciju; i, novoštokavski folklorni purizam, što se očitovalo u čišćenju jezika od crkvenoslavizama koji su identificirani kao ruskocrkvena naplavina koja ne odgovara glasovnoj i gramatičkoj strukturi srpskoga jezika.
Iako je s vremenom sve bolje upoznavao srpsku jezičnu i književnu baštinu, od srbulja do hagiografskih djela iz doba srednjega vijeka, postojećih u kasnijim prijepisima, Karadžić je bio otprije svjestan kako tradicija staroslavenskoga jezika srpske suvrsti nije njegov glavni problem, kao ni uvezeni ruskocrkveni jezik koji se ukorijenio u liturgiji- već slavenosrpski jezik, križanac ruskocrkvenoga i govornoga jezika vojvođanskih građanskih klasa, na kojem je već postojalo nezanemarivo književno stvaralaštvo, i čiji su protagonisti (Milovan Vidaković, Miloš Svetić), uz potporu patrijarha Stracimirovića, bili glavni Vukovi protivnici.
Bit spora nije ležala u akademskim nijansama, nego u samodefiniciji srpske nacionalne kulture toga doba. Ukratko: iako se veoma često, poglavito u popularizatorskim djelima i širokim krugovima, srž Karadžićeve jezične preoblike traži u grafijskoj i pravopisnoj promjeni, to je tek tehnički vid njegova prevrata. Glavna razlučnica spora bješe u tom što je Karadžić, u općem smjeru djelovanja, jezik oblikovao prema idealiziranom uzoru srpskih seoskih govora, kao i to što se dio njegovih jezikoslovnih inovacija ili oslanjao ili bio na crti već postojećih ostvarenja hrvatske jezične kulture. Sam je Karadžić tijekom rada dotjerivao jezični izraz, jer je bio svjestan kako nema ujednačenoga govora koji bi mogao biti jednostavno «prepisan», no ostaje činjenica da je njegov ustrajni i strpljivi terenski rad u bilježenju narodnih poslovica, pjesama i priča (ne samo srpskih, nego i hrvatskih, crnogorskih i bošnjačko-muslimanskih), ali samo pod srpskim imenom,Josip Bratulić, O hrvatskom identitetu, neposredno. U zborniku: Romana Horvat, gl. ur., Zorislav Lukić i Božo Skoko, ur., Hrvatski identitet (zbornik radova sa znanstvenoga skupa održanog u Palači Matice hrvatske, 7. i 8. svibnja 2009.), Zagreb : Matica hrvatska, 2011., , str. 9. – 24., URL bio pokazatelj folklorističke usmjerbe cijeloga njegova rada, a taj segment je i bio metom kritika obrazovanih slojeva. Naime, govorni jezik priprostog puka nema razvijen intelektualni ni misleni rječnik, pa su mu protivnici prigovarali da osiromašuje srpski jezik. Ta je zamjerka imala smisla, no samo kratkoročno. Budući da srpska uljudba nije imala razvijene i ukorijenjene tradicije na vernakularu, a slavenosrpski križanac je bio potpuno umjetan jezik kojim ne samo što nije govorio nitko, nego i bez gramatičkih pravila, te i principa po kojima bi se napravila takva pravila, jedini put u budućnost je vodio preko rušenja tadašnje vladajuće jezične kulture. U tom pothvatu nije nedostajalo nihilizma, no, nije se ni mogao svesti jedino na razorno djelovanje: srpska narodna poezija pokazala se mostom koji vodi od pamćenja na srednjovjekovnu kulturu i uspostavlja kontinuitet na razini narodnih i vjerskih simbola identifikacije. Glede pak optužbi da Karadžić profilom svojim reformi želi Srbe pokatoličiti (jer je nemali dio njegovih odredaba već postojao u hrvatskim i katoličkim pisanim djelima, književnim i leksikografskim), osim vidljive nebuloznosti takvih inkriminacija, zanimljivim ostaje pitanje u kojoj su mjeri hrvatska (slovinska, ilirska) djela utjecala na njegovu jezičnu stilizaciju. Za sada, sa sigurnošću se može reći da jesu, no stupanj utjecaja je teško odrediti: Vuk je posjedovao više hrvatskih leksikografskih djela (rječnike i slovnice Della Belle, Mikalje, Belostenca, Stullija),Leopold Auburger, Hrvatski jezik i serbokroatizam, Maveda-HFDR, Rijeka, 2009., , str. 63.:, preuzeto 5. ožujka 2013. te književna djela pretežno slavonskih pisaca (Relkovića, Kanižlića, Ivanošića), te pokojega dubrovačkog (kasnija izdanja Gundulića) – no, vjerojatno je najbliže istini da je našao u njima određen broj rješenja koja je uporabio u stilizaciji svoga oblika jezika, no i to da je opći smjer hrvatskoga jezikoslovlja i književnosti bio stran njegovu duhu koji je idealizirao pučki idiom, te u cjelini odbijao «gospodski» ili «varoški» oblik jezika – makar taj nastao i na štokavskom vernakularu. Spoznaja da je Karadžićevu slovopisnu i pravopisnu reformu zacrtao, pa i u detaljima osmislio Jerner Kopitar bila je poznata u srpskoj javnosti,Jovan Skerlić, Istorija nove srpske književnosti, Beograd, 1914. no vremenom je pala u zaborav.
Pansrpska ideologija