Benito Amilcare Andrea Mussolini (Predappio, 29. srpnja 1883. – Giulino di Mezzegra, 28. travnja 1945.), talijanski novinar, političar, državnik, fašistički vođa (Duce) i diktator od 1925. do 1943. godine.
Kao marksist od rane mladosti, postao je ubrzo nakon završetka gimnazije novinar u socijalističkim glasilima. Političku karijeru je započeo kao socijalist postavši jedan od istaknutih vođa talijanske ljevice: 1912. godine postaje urednikom službenog glasila Talijanske socijalističke partije Avanti! Pokazao se sposobnim u kratko vrijeme podignuti tiražu tog tjednika s 20.000 na 100.000 primjeraka. U vrijeme 1. svjetskog rata se sve više razilazi sa stranačkim kolegama zbog svojeg zagovaranja talijanskog ulaska u rat na strani Antante.
Godine 1919. s istomišljenicima osniva Nacionalnu fašističku stranku (PNF), koja se brzo razvija i sve više zadobiva desničarski karakter, pri čemu se i Mussolini udaljava od ranijih ideja. Nakon osvajanja lokalne vlasti u mnogim dijelovima države i pohoda na Rim 1922. godine postaje premijer, a raznim represivnim i autoritarnim mjerama do 1925. i talijanski diktator. Tijekom tridesetih vodi agresivnu vanjsku politiku i približava se Hitleru i nacističkoj Njemačkoj s kojom 1940. ulazi u rat protiv zapadnih saveznika. Nakon niza neuspjeha u ratu i američke invazije na Italiju, 1943. je smijenjen s položaja i pritvoren, no brzo ga oslobađaju Nijemci i postavljaju za diktatora marionetske Talijanske Socijalne Republike kojom vlada do kraja rata kada ga partizani zarobljavaju i strijeljaju.
Životopis
Mladost i rana karijera Benito Mussolini je rođen 29. srpnja 1883. godine u okolici sela Predappio nedaleko mjesta Forlì u sjeveroistočnoj talijanskoj pokrajini Romagna (tada, jedan od najsiromašnijih krajeva u Italiji). Njegova majka Rosa Malteni bila je u okolici ugledna učiteljica. Njegov otac Alessandro bio je kovač i predani socijalist (u to doba nije još bilo distinkcije između "socijalista" i "komunista"). Benito je imao brata i sestru (Armaldo i Edviga), nijedno od te djece nije dugo živjelo.
Benito se školovao u katoličkoj školi gdje je zbog svojeg nižeg socijalnog porijekla doživljavao omalovažavanje od strane učitelja i kolega. Kao desetogodišnjak je u svađi s drugim učenikom potegnuo nož i zabio mu ga u ruku zbog čega je kažnjen i izbačen iz škole pa je obrazovanje nastavio u državnoj školi. Bio je dobar učenik, a najbolje je ocjene imao iz pedagogije, jezika i književnosti; volio je poeziju i sam je pokušavao pisati, jako se zanimao za glazbu, a isticao se i kao govornik na priredbama premda je inače bio prilično šutljiv. Kolege ga pamte kao ambicioznog odlikaša, uglavnom u crnoj odjeći i s medaljonom sa slikom Karla Marxa u džepu.Richard Bosworth, Mussolini, Hodder Arnold, London 2003., str. 53. U zadnjoj godini školovanja bio je učenik-asistent profesoru iz povijesti, pa je nakon mature 1901. odlučio zaposliti se kao profesor, iako je prije toga neuspješno pokušao dobiti mjesto u lokalnoj upravi gdje je odbijen zbog neiskustva. Mjesto učitelja pronašao je u jednoj maloj školi, no tamo se nije dugo zadržao jer su njegove metode predavanja i "nekonvencionalan" privatni život (Mussolini je volio "ganjati" žene i pijančevati) neprikladan za odgojitelja djece izazvali kritike zajednice.
U ljeto 1902., kao devetnaestogodišnjak, emigrirao je u Švicarsku (puno mladih Talijana u to doba je emigriralo iz gospodarskih razloga). Mussolini je tamo brzo pronašao zaposlenje u socijalističkim novinama L'Avvenire del Lavoratore (hrv. Radnička budućnost) gdje je u prvom članku žestoko osuđivao postupke Turaka prema Armencima.Richard Bosworth, Mussolini, Hodder Arnold, London 2003., str. 59. Povremeno bi ostao bez novca pa je prihvaćao razne slabo plaćene poslove. Bio je predan socijalist i revolucionar; svoje stavove je zastupao vrlo agresivno i osuđivao je umjerene struje unutar pokreta. Policija ga je nekoliko puta privodila zbog ispada. Pitanje kojemu je pristupao najžešće bila je Crkva koju je napadao kao sebičnu i korumpiranu; kasnije će napisati žestoko antiklerikalni roman Kardinalova ljubavnica u kojemu je prikazuje kao mjesto raskalašenosti, licemjerja i zločina. Prema nekim izvorima, Mussolini je za boravka u Švicarskoj slušao predavanja Vilfreda Pareta koji je tada radio kao profesor u Lausanni, no za to nema dokaza; upoznao se, međutim, sa sindikalizmom i idejama Georgesa Sorela, a površno i s djelima drugih filozofa. Nastojao se isticati u intelektualnim krugovima.
1904. napustio je Švicarsku i vratio se kući gdje se prijavio da odsluži vojni rok (već je bio osuđen u odsutnosti zbog izbjegavanja vojne službe, ali tada je dana amnestija svima koji se prijave). Iste godine umrla mu je i majka, što ga je teško pogodilo. Vojsku je odslužio krajem 1906., a sljedeće godine položio je dodatni ispit iz francuskog te je nakratko radio kao profesor jezika. Ponovo se počeo baviti radom za razne novine i časopise o kulturi za koje je uglavnom pisao o poeziji. Povodom 25. obljetnice Marxove smrti objavio je detaljan osvrt na njegovo djelo; također je napisao i članak u obranu Nietzschea nazivajući njegovu filozofiju himnom životu.
Godine 1909. otišao je u austrijski Trento gdje je dobio posao u talijanskim socijalističkim novinama; osim toga, davao je i privatne poduke iz francuskog te pisao kratke priče. U problematičnom višeetničkom gradu, Mussolini je bio vrlo kritičan spram njemačkih socijalista koje je smatrao nacionalistički orijentiranima zbog njihovih nesuglasica s Talijanima. Neki tvrde da je i sam Mussolini tada postao nacionalist, ali unatoč retorici kojom se povremeno koristio, i dalje je ostao vjeran internacionalizmu. U svojim člancima iz tog doba, uz (mladog) Marxa, hvali Georesa Sorela i Charlesa Darwina kao najznačajnije mislioce.Richard Bosworth, Mussolini, Hodder Arnold, London 2003., str. 71. U ljeto 1909. vlasti su ga prognale iz Austrije zbog "subverzivnih djelatnosti"; kao izlika policiji je poslužila lažna optužba za sudjelovanje u krađi. Vratio se očevoj kući i bio nezaposlen; jedno vrijeme je razmišljao o odlasku u Ameriku, no umjesto toga postao je tajnik lokalnog ogranka Socijalističke partije i uređivao njihove novine.
Godine 1910. oženio se s Rachele Guidi s kojom je ranije te godine počeo živjeti, a koja mu je tada rodila kćer Eddu. Već prije toga imao je brojne ljubavnice (pretpostavlja se i izvanbračne djece). Rachele, koja je u doba udaje imala 19 godina, upoznao je još dok je bila učenica njegove majke; bila je iz siromašne obitelji i slabog obrazovanja, a muža je još dugo oslovljavala s Vi. Iako je on i kasnije imao ljubavnice, vodio je normalan obiteljski život s Rachele koje mu je rodila još četvero djece.
Socijalni uspon Kada je 1911. Italija objavila rat Turskoj bio je zatvoren zbog pacifističke propagande. U to doba se hvalio da je antipatriot. Već u srpnju 1912. izabran je za direktora Socijalističke stranke, a u prosincu preuzima uredničko mjesto partijskog glasila Avanti!. Ubrzo jedan od najutjecajnijih vođa talijanskog socijalizma.
Početkom I. svjetskog rata Mussolini je bio protiv ulaska Italije u oružani sukob, ali se protivio i politici Centralnih sila te osudio ultimatume Srbiji i Belgiji. Brzo nakon početka rata mijenja stavove i zalaže se za ulazak u sukob na strani Antante. Musolini je pisao kako vjeruje da bi talijanskim socijalistima također koristila zapadnjačka pobjeda nad reakcionarnim Centralnim silama. Stavove je objavljivao u stranačkim dnevnim novinama Avanti! pa je uskoro došao u sukob s drugim socijalističkim vođama. Iako su oni bili spremni izgladiti nesuglasice, Mussolini je dao ostavku i obratio im se riječima: "Shvatio bih našu apsolutnu neutralnost ako biste vi imali hrabrost da idete do kraja i, to znači, izazovete ustanak. Ali njega apriori ne uzimate u obzir zato što znate da vas očekuje neuspjeh. Onda recite sasvim iskreno da ste protiv rata zato što se plašite bajoneta."
Nakon što u listopadu 1914. god. prestaje uređivati Avanti!, u studenom iste godine počinje izdavati dnevni list Popolo d'Italia, kojega financiraju francuski socijalisti (sredstvima dobivenim od francuske države, koja želi da Italija stupi u rat na njezinoj strani), te talijanski, francuski i ruski industrijalci zainteresirani za ulazak Italije u rat - ukupno je Mussolini za pokretanje novog časopisa prikupio oko pola milijuna lira (što bi predstavljao ekvivalent oko 3 milijuna eura, u današnjem novcu): ratno huškanje i jest glavna tema rada novog časopisa. Istodobno jedna manja grupa intervencionistički raspoloženih socijalista i sindikalista osniva grupu Fasci d'azione rivoluzionaria internazionalista kojoj se priključuje i Mussolini zajedno s nekoliko svojih sljedbenika. Sam se polako udaljava od marksizma i postaje fasciniran ratom i ratobornošću, ali ni tada nije bio nacionalist niti zagovarao ekspanzionističku politiku.
U svibnju 1915. godine se dobrovoljno prijavljuje u vojsku, te je 31. kolovoza te godine pozvan u vojnu službu. Mussolini je 13. rujna upućen na ratište, kao obični vojnik 11. bersaljerske pukovnije. Njegove novine (Mussolini im je bio vlasnik) Popolo d'Italia od prosinca 1915. do veljače 1917. godine objavljuju Mussolinijev ratni dnevnik, u kojemu se prikazuje dostojna vojna služba jednog domoljubivog intelektualca u najnižem vojničkom činu. U ožujku 1916. godine postaje kaplar, u kojem činu ostaje do veljače 1917. godine, kada je teško ranjen zbog eksplozije bombe koju su se vojnici pripremali lansirati iz njegovog rova. Nakon oporavka je otpušten iz vojske, te od 1916. godine opet uređuje Il Popolo d'Italia. Rusku revoluciju je isprva pozdravio, ali izražava razočaranje kada je Lenjin potpisao mir u Brest-Litovsku, čime je Rusija prestala ratovati protiv talijanskih neprijatelja Njemačke i Austro-Ugarske; prema Lenjinu je tijekom daljnje karijere imao ambivalentan odnos. Prema podatcima koji proizlaze iz u najnovije vrijeme otvorenih arhiva britanskih tajnih službi iz doba I. svjetskog rata, Mussolini je nakon povratka iz vojske primao prilično velike novce od britanske vojne obavještajne službe MI5, kako bi nastavio s pro-ratnim i probritantskim pisanjem časopisa Il Popolo d'Italia; obećao se zauzeti protiv bilo kojih radničkih nemira i štrajkova.
Nakon rata našao se u nepovoljnom položaju jer je izgubio sav utjecaj koji je nekada imao u Socijalističkoj stranci; u to doba se jako kolebao oko svojih političkih stavova i davao izjave kao što su: "Ostavite slobodan put za elementarne snage indvidue jer izvan individue ne postoji druga ljudska realnost. Zbog čega Stirner (njemački filozof koji je zagovarao svojevrsni individualistički anarhizam) ne bi ponovno postao aktualan?",Opera Omnia di Benito Mussolini, tom 15. str. 194. "Dolje s državom u svim njenim vidovima i otjelotvorenjima. S državom od jučer, danas, sutra. S građanskom državom i sa socijalističkom. Nama, na smrt osuđenim pristalicama individualizma, preostaje samo današnji mrak i sumorna sutrašnjica, samo apsurdna, ali ipak utješna religija anarhije."Opera Omnia di Benito Mussolini, tom 14. str 398. Bio je fasciniran politikom koju je Gabriele D'Annunzio vodio u Rijeci, a podupro je i potpisivanje Rapallskog ugovora s Jugoslavijom (kojim su znatno umanjene ekspanzionističke želje talijanskih nacionalista).
Razvoj fašizma okvir|lijevo|Mussolini drži govor