Frano Kršinić (Lumbarda na Korčuli 24. srpnja 1897. – Zagreb, 1. siječnja 1982.), hrvatski kipar.
Životopis Djetinjstvo i školovanje
Kršinić se rodio 24. srpnja 1897. u djedovoj kući u zaseoku Žabnjak (službeno Lumbarda na Korčuli) kao prvo dijete Marije Dračevac (1882. – 1917.) i Roka zvanog Franje Tindir (1872. – 1938. godine). Otac je bio poljoprivrednik i kamenar pa mu Frano odmalena pomaže u vađenju i obradi kamena, a nakon završenih 5 razreda pučke škole u Lumbardi pohađa 3 godine zanatsku kamenarsku školu u javnoj muškoj građanskoj školi u Korčuli gdje uči modeliranje i klesanje. Kako su već i prije neki Korčulani odlazili na daljnje školovanje u veće gradove, tako i Frano odlazi u Zagreb na Obrtnu školu. Ostavši bez mjesta u internatu odlazi u Hořice (Češka) u školu koju pohađaju dvojica Korčulana (Pallavicini i Ivančević), pa se tamo krajem rujna 1912. upisuje u kiparsko-klesarsku školu (utemeljenu 1884.), na odjel za kipare. Uz malu stipendiju i očevo uzdržavanje polazi 4 godine vrlo dobrog zanatskog školovanja s puno crtanja i modeliranja (učitelj modeliranja Quido Kocian), pa 15. srpnja 1916. dobiva svjedodžbu kao obrtnik kipar u kamenu koji može samostalno voditi obrt. Osjećajući da bi mogao još napredovati, a prema preporuci Kociana, na jesen 1916. upisuje Umjetničku akademiju u Pragu. Dolazi u klasu Vaclava Mysbeka gdje pohađa specijalnu školu kiparstva koja provodi strogi akademski program. Tu je stekao umijeće dobrog modeliranja i izgrađivanja čvrste forme. Spretan u obradi kamena redovito zarađuje klesanjem za druge. Pred kraj rata se skriva od mobilizacije falsificiranim vojnim dopusnicama (zajedno s Milivojem Uzelcem), te u liberalnom okružju Praga dočekuje kraj rata i raspad AU monarhije. Kako Myslbek odlazi s akademije, krajem 1918. nastavlja studij kod Jana Šturse, kipara bliskog Francuzima koji ga upućuje u mekše forme Despieaua i Maillola. Iako nesiguran u svoj status u novostvorenim državama, ipak dovršava studij u ljeto 1920. s diplomskim radom muškog akta (Pastir s granom) kao portreta svojeg kolege Pešaneka.
Odlazak iz Praga, prve samostalne izložbe
Praške radove donosi u Zagreb, te u svibnju 1921. priređuje prvu samostalnu izložbu u salonu Ullrich izlažući 34 kipa raznolike tematike, većinom u gipsu, te 11 terracotta i 1 mramor. Modelira ženske aktove varirajući Štursine teme pročišćavanjem kompozicije i kompaktnijim modeliranjem (Toaleta, Kod kupanja), te motive vezane uz zavičaj, more i mladost (Pastir, Ribar, Žetelica, Ofelija). Od učitelja je stekao sklonost mekim oblicima djevojačkih aktova, te uz poneku socijalnu temu vrlo malo prihvaća ekspresionizam i sveprisutni meštrovićevski utjecaj. U ožujku 1922. izlaže u Beogradu u II. gimnaziji, te se preseljava u Zemun. Prema Meštrovićevoj preporuci u veljači 1924. se zapošljava kao klesar na Akademiji za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu, a od jeseni je učitelj obrade kamena, te u tom zvanju ostaje do 1940. Modelira Buđenje, kompaktni ženski akt uzdignutih ruku, lijepih obrisa, te ga 1925. kleše u kamenu. Izrađuje 1924. dvije karijatide u drvu, muški i ženski par izduženih linija, te ih izlaže u Parizu 1925. u paviljonu Jugoslavije na izložbi dekorativnih umjetnosti i za njih dobiva Grand Prix. Motiv buđenja djevojke modelira u otvorenijoj kompoziciji 1926, no ubrzo modelira mekše Buđenje zatvorenih oblika, te ga kleše u kamenu (sada Narodni muzej Beograd). Modelira Dianu 1926, ženski akt otvorene dinamične kompozicije, te ga 1929. oslobađa stilizirane draperije i dorađuje, stvarajući jednu od svojih najprepoznatljivijih kompozicija. Krajem dvadesetih modelira puno novih kipova, neke u skoro prirodnoj veličini, dvije verzije Frulaša 1926, Pastiricu 1927, te manju Molitvu 1927. i Pri čitanju, 1929. Stojeći lik Julija Klovića, svoj prvi spomenik, radi 1928. (zamišljen za kamen, odliven tek 1984). Svjestan da je najjači u punoj plastici dorađenoj sa svih strana, ustraje na onim temama koje mu najbolje leže: ženski likovi u tankim draperijama i aktovi punih oblina. U travnju 1929. u Salonu Ullrich u Zagrebu samostalno izlaže 21 kip u raznim materijalima, predstavljajući se nekim većim djelima (Diana, Ulična pjevačica) i sa 6 mramora fine obrade (Na kupanju, Pjesma, Na morskoj stijeni, Molitva, Sabiračica cvijeća, Češljanje). Bogatom plastičnošću, mekoćom oblika i dopadljivim temama postaje prepoznatljiv i omiljen kipar, s dobrom prodajom i javnim narudžbama.
Osnivanje grupe Zemlja, izložbe širom svijeta mini|200px|don Frane Bulić, 1935. mini|lijevo|Majčina igra, 1962., postavljena 1978. Sudjeluje 1929. u osnivanju grupe Zemlja, te izlaže na prvoj izložbi, ali istupa nakon jedne godine zbog nesuglasica oko zadobivanja Meštrovićeve podrške. U Barceloni 1929. godine izlaže 3 manja i 3 veća kipa, te dobiva dvije srebrne medalje. Izlaže 1930. na Jugoslavenskoj umjetničkoj izložbi u Londonu, Edinburghu i Manchesteru. Tate Gallery otkupljuje kameni kip Djevojčica. Modelira Češljanje i kleše u mramoru, radi Pučku pjevačicu u dvije varijante i jednu kleše u kamenu. U Salonu Ullrich u Zagrebu 1932. izlaže 31 kip (od toga 10 terracotta) kao cjeloviti pregled najboljih djela: Frulaš, Buđenje, Pri čitanju, Odmor, Dijana, Djevojče, Dozivanje. Dobar prijem kod publike i kritičara ga potvrđuje kao zrelog umjetnika vlastitog izraza. Radi puno terracotta, dosta kleše u mramoru, stvarajući svoju klasičnu fazu oblikovanjem desetaka ženskih aktova: Molitva, Dozivanje, Melodija, Djevojče. Za HNK u Zagrebu radi 1932. poprsja Marije Ružička Strozzi, 1934. Zajca, Lisinskog, Demetra, Freudenreicha i Mandrovića, te 1937. Badalića. Modelira visoke reljefe Ribari i Ribarska pjesma 1934, te nešto kasnije Prešanje, djela tematski vezana uz zavičaj, a oblikovanjem čvrstih tijela bliska veličanju rada. Ribari su odmah zapaženi na izložbama u Zagrebu i Beogradu, te ih otkupljuje princ Pavle Karađorđević za svoj muzej. Radi prvu varijantu Njegovateljice ruža, elegantne stojeće djevojke s cvijetom, koju će desetljećima razrađivati u više veličina. Po narudžbi ›Hrvatske žene‹ 1935. radi spomenik don Franu Buliću koji je postavljen južno od tadašnje Sveučilišne knjižnice. Iste godine radi spomenik kralju Aleksandru na Sušaku s dva visoka reljefa uskoka i mornara. Dovršava i postavlja 1937. na Wilsonov (danas Rooseveltov) trg u Zagrebu spomenik Eugenu Kumičiću započet po narudžbi ›Hrvatske žene‹ 1934. Na natječaju 1938. dobiva izradu spomenika kralju Petru za Sarajevo, te izrađuje svoj prvi konjanički spomenik sa 6 klesanih reljefa na bočnim stranama postamenta (uništen ubrzo nakon postavljanja 1940.). Krajem 30-tih radi nekoliko motiva majke s djetetom u više veličina, Majka kupa dijete, Majka doji dijete i Majčina igra, koje će kasnije desetljećima varirati i dorađivati. Na biennalu u Veneciji 1940. izlaže deset ponajboljih kipova u različitim materijalima. Za natječaj za spomenik Anti Starčeviću 1941. modelira glavu malo nadnaravne veličine, svoj najbolji portret. Tokom drugog svjetskog rata ostaje u Zagrebu, a nakon odlaska Meštrovića u Italiju 1942. vrši dužnost rektora, a 2. rujna 1944. je izabran za rektora ALU. Modelira prvu veliku Majčinu igru, te Majka doji dijete koju kleše u mramoru, prve veće kipove te tematike, nalazeći mjeru između deskriptivnosti i stilizacije, stvarajući povezanim mekanim oblicima čvrstu formu. Kleše veliku Meditaciju 1940, te još jednu 1944. s naturalističkim detaljima. Izlaže 1943. na izložbi hrvatske umjetnosti u Berlinu, Beču i Bratislavi petnaestak radova, a Arno Breker kupuje kamenu Čitačicu. Postavljen je za izvanrednog profesora Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 1940, a za redovnog profesora je imenovan 1941.
Poslije 2. svjetskog rata mini|Spomenik ranjenom borcu u Bakru