Reformacija, često nazivana i protestantska reformacija ili europska reformacija (od lat. reformatio - "obnova"), bio je vjerski i društveni pokret nastao raskolom s Katoličkom Crkvom u Europi u 16. stoljeću, koji je započeo Martin Luther, a nastavili su ga Jean Calvin, Huldrych Zwingli i drugi rani protestantski reformatori. Za početak reformacije u historiografiji se većinom uzima 1517. godina, kada je Martin Luther objavio svojih Devedeset pet teza, dok se za kraj reformacijskog pokreta uzima 1648. godina, kada je potpisan Westfalski mir, čime je završen Tridesetogodišnji rat.
Premda je bilo i drugih pokušaja reforme Katoličke Crkve, poput pokušaja Jana Husa, Petera Walda, i Johna Wycliffea, Martin Luther je općeprihvaćen kao glavni pokretač reformacije objavom svog djela Devedeset pet teza 1517. godine. Luther je svoj pokret započeo kritikom prodaje indulgencija, inzistirao je s iznošenjem teze da papa nema autoritet nad čistilištem i da katolička doktrina o Božjoj milosti nema utemeljenja u evanđeljima. Protestantska će argumentacija, međutim, donijeti promjene u doktrini kao što su sola scriptura i sola fide. Osnovna motivacija ovih promjena bila je prvotno teološke prirode, premda su mnogi drugi čimbenici imali važnu ulogu, uključujući pojavu nacionalnih identiteta, zapadni raskol s opadanjem vjere u autoritet pape i Rimske kurije, utjecaj humanizma i pojavu novih učenja u renesansi koja su odbacivala Crkvenu tradiciju.
Nakon prve faze širenja unutar Njemačke pokret se razvio u više pravaca te su nastali mnogi reformski pokreti neovisni o Lutherovu djelovanju. Uporaba Gutenbergova tiskarskog stroja omogućila je brzo širenje religioznih tekstova na narodnom jeziku. Najveće protestantske skupine bile su luteranci i kalvinisti. Luteranske crkve osnovane su ponajviše u Njemačkoj, Baltičkim zemljama i zemljama Skandinavskog poluotoka, dok su one reformatorske osnovane u Švicarskoj, Mađarskoj, Francuskoj, Nizozemskoj i Škotskoj. Novi je vjerski pokret imao veliki utjecaj na Englesku crkvu, pogotovo nakon 1547., za vladavine Eduarda VI. i Elizabete I., premda je Engleska crkva postala neovisna još početkom 1530-ih za vladavine Henrika VIII više iz političkih, a manje iz religioznih razloga.
Postojali su također mnogi reformacijski pokreti diljem Europe poznati kao radikalna reformacija, iz kojih su se razvili anabaptisti, moravski i drugi pijetistički pokreti. Osim što su formirali religijske zajednice izvan okvira državne religije, radikalni reformatori su često zauzimali ekstremna doktrinarna stajališta, kao što je odbacivanje vjerovanja u odluke kasnoantičkih crkvenih sabora kao onog nicejskog i kalcedonskog.
Rimokatolička crkva je odgovorila na reformacijski pokret protureformacijom započetom na Tridentskom saboru. Najveći teret borbe protiv protestantizma snosio je dobro organizirani red isusovaca. Općenito je cijela Sjeverna Europa s izuzetkom većeg dijela Irske potpala pod utjecaj protestantizma. Južna Europa je ostala rimokatolička, dok je Srednja Europa bila poprište žestokih sukoba, koja su kulminirala u Tridesetogodišnjem ratu što je devastiralo središnji dio kontinenta.
Počeci i rana povijest
Najstarije protestantske crkve, kao što su Unitas Fratrum i Moravska crkva, započinju svoje postojanje u ranom 15. stoljeću djelovanjem češkog reformatora Jana Husa. Husitsku reformaciju je vodilo i širilo češko plemstvo i bila je prva europska "magisterijska reformacija" pošto su je podržavali naučitelji, za razliku od "radikalne reformacije" koja nije dobila podršku ni učiteljstva, ni države.
Kasnije protestantske crkve općenito smještaju svoj doktrinarni raskol od Rimokatoličke crkve u 16. stoljeće. Reformacija je počela kao pokušaj reformiranja Rimokatoličke crkve, a započeli su je svećenici koji su se odupirali onome što su oni doživljavali kao lažnu doktrinu i zlouporabu u crkvenim krugovima. Posebno su kritizirali učenje o prodaji indulgencija i posljedičnim zlouporabama, te simoniju, kupovinu i prodaju crkvenih titula. Reformatori su doživljavali ovu praksu kao dokaz sustavne korupcije crkvene hijerarhije uključujući i papu.
Raniji raskoli
Nakon Velike šizme zapadnog kršćanstva (1378. – 1416.) došlo je do velikih nemira diljem Europe što je uzrokovalo niz ratova među prinčevima, pobuna među seljacima i sveobuhvatnu zabrinutost oko korupcije unutar crkve. John Wycliffe sa Sveučilišta u Oxfordu i Jan Hus iz Karlovog sveučilišta u Pragu iznijeli su nova viđenja naspram ove problematike. Hus se protivio nekim običajima unutar Rimokatoličke crkve i zalagao se za povratak češke i moravske crkve na raniju bizantsku praksu: liturgijske obrede na narodnom jeziku (npr. češkom), mogućnost da laici prime pričest u oba vida (kruh i vino – latinski, communio sub utraque specie), mogućnost vjenčanja svećenika, ukidanje indulgencija i odbacivanje ideje čistilišta. Hus je odbijao koncept indulgencije i usvojio doktrinu milosti Božje kroz samu vjeru.
Rimokatolička crkva je službeno okončala ovu raspravu na Saboru u Konstanzu (1414. – 1417.) proglašenjem učenja Jana Husa herezom i njegovom smrtnom presudom. Jan Hus je pogubljen spaljivanjem na lomači, usprkos obećanju o pomilovanju.Oberman and Walliser-Schwarzbart Luther: Man between God and the Devil str.54–55 Wycliffe je postumno osuđen za herezu, a njegovo je tijelo ekshumirano i naknadno spaljeno na lomači 1428.Douglas (ed.) "Wycliffe, John" New International Dictionary of the Christian Church Sabor u Konstanzu je potvrdio i učvrstio tradicionalno srednjovjekovno poimanje crkve i carstva, ali nije uspio riješiti nacionalne sukobe i teološke napetosti koje su se pojavile u prethodnom vijeku, te nije bio u mogućnosti spriječiti šizmu i Husitske ratove u Češkoj.Hussites, Encyclopædia Britannica Eleventh Edition.
Papa Siksto IV. (1471. – 1484.) uveo je praksu prodaje indulgencija za pokojnike, čime se stvara novi izvor prihoda za Crkvu,Patrick Renaissance and Reformation str. 1231. dok je papa Aleksandar VI. (1492. – 1503.) bio jedan od najkontroverznijih renesansnih papa. Bio je otac sedmero djece, uključujući Lucreziu i Cesarea Borgiu."Fresco fragment revives Papal scandal". BBC News. 2.1 jula 2007. Kao odgovor na korupciju papa, pogotovo na prodaju indulgencija, Luther je napisao svoje poznato djela devedeset pet teza.
Rana reformacija u Njemačkoj
Prosvjedi protiv korupcije u Rimokatoličkoj crkvi započeli su u Njemačkoj od 1517. do 1521. razvojem ideala tipičnih za reformaciju i sumnji koje je Martin Luther izrazio naspram legitimiteta indulgencija i papinog plenitudo potestatis. Reformacija je rođena iz dviju Lutherovih izjava: otkrića Isusa i spasenja putem same vjere i identifikacijom papinstva u Antikristu. Visokoobrazovani reformacijski vođe koristili su proročanstva iz Biblije kao svoje najmoćnije oružje za pozivanje vjernika da izađu iz Crkve, koju su oni doživljavali kao novi Babilon, i kako bi ih uvjerili da su pape Antikrist koji je uzeo mjesto Bogu. Protestantski reformatori bili su jedinstveni u tom mišljenju i to njihovo razumijevanje proročanstva davalo je snagu njihovom djelovanju. To je bilo uporište, ujedinjavajuća ideja i borbeni poklič koji je činio reformaciju ideološki gotovo imunom od napada.
Kao početak reformacije povjesničari uzimaju 31. listopada 1517. u gradu Wittenbergu u Saksoniji, gdje je Luther predao svojih Devedeset pet teza o moći i učinkovitosti indulgencija nadbiskupu Mainza. Teze su promišljale i kritizirale Crkvu i papinstvo, ali su se prvenstveno usredotočile na prodaju indulgencija i doktrinarna pitanja o čistilištu, osobnom suđenju i autoritetu pape. Luther je kasnije u razdoblju od 1517. do 1521. napisao djela o katoličkom štovanju Djevice Marije, posredovanju i obožavanju svetaca, sakramentima, obaveznom svećeničkom celibatu, monaštvu, detaljnije o autoritetu pape, crkvenom pravu, cenzuri i ekskomunikaciji, ulozi sekularnih vladara u religijskim pitanjima, te veza između kršćanstva, zakona i dobrih djela.Schofield Martin Luther p. 122
Reformatori su obilato koristili prednosti relativno recentnog izuma tiskarskog stroja kako bi brzo proizvodili jeftine letke i Biblije na narodnom jeziku, što je omogućilo brzo širenje ideja i tiskanih dokumenata.Rubin, "Printing and Protestants" Review of Economics and Statistics pp. 270–286Atkinson Fitzgerald "Printing, Reformation and Information Control" Short History of Copyright str. 15–22
Magisterijska reformacija
Paralelno s događajima u Njemačkoj, pokret reformacije započinje i u Švicarskoj pod vodstvom Ulricha Zwinglija. Ova dva pokreta brzo su se složila oko većine pitanja, ali su među njima ostale neke neriješene razlike. Neki sljedbenici Zwinglija su smatrali da je reformacija bila suviše konzervativna, pa su se okrenuli još radikalnijim stajalištima, koje danas preživljavaju još samo kod suvremenih anabaptista. Drugi su se protestantski pokreti razvijali u liniji misticizma i humanizma, ponekad se čak podjednako udaljili od Rima i od drugih protestanata i formirali vlastite neformalne zajednice.
Nakon prve faze reformacije i papine osude i ekskomunikacije samog Luthera, rastu na značaju pisana djela Jeana Calvina i postaju ključna u formiranju labavog konsenzusa među različitim protestantskim skupinama u Švicarskoj, Škotskoj, Mađarskoj, Njemačkoj i drugdje.
Temelji reformacije imali su sličnosti s augustinijanizmom; i Luther i Calvin razmišljali su slično teološkim učenjima sv. Augustina. Augustinijanizam reformatora se sukobljavao s pelagijanstvom, herezom koju su oni vidjeli unutar Rimokatoličke crkve. Tijekom ovih religijskih preokreta 1524. – 1525., izbio je Njemački seljački rat i proširio se bavarskim, tiringijskim i švapskim kneževinama. U njemu je sudjelovala i crna družina Floriana Geiera, viteza iz Giebelstadta, koji se pridružio seljacima u općoj pobuni protiv rimokatoličke hijerarhije. Propovjednici su širili ideje Zwinglija i Luthera što je imalo veliki utjecaj na seljake unutar regija zahvaćenih seljačkim ratom, kao i na sastavljanje pisanih zahtjeva aristokraciji poput dvanaest članaka.Whaley, str. 222.–223., 226. Luther je, međutim, osudio pobunu u svojim spisima, najpoznatiji od kojih je "Protiv ubilačkih, lopovskih seljačkih hordi". Zwingli i Lutherov saveznik Philipp Melanchthon također su osudili pobunu.Whaley, str. 222.–223.Yarnell III, str. 95.–96. Do kraja rata poginulo je oko 100 000 seljaka.Whaley, str. 220.
Radikalna reformacija
Radikalna reformacija je bila odgovor na ono što se doživljavalo kao krajnja korupcija i Rimokatoličke crkve i širećeg protestantskogi pokreta predvođenog Martinom Lutherom i mnogim drugima. Započela je u Njemačkoj i Švicarskoj u 16. stoljeću i unutar nje stvorene su mnoge radikalne protestantske skupine diljem Europe. Ovaj pojam obuhvaća radikalne reformatore poput Thomasa Müntzera, Andreasa Karlstadta i skupina poput Zwickauških proroka, anabaptista, hutterita i menonita.
U dijelovima Njemačke, Švicarske i Austrije, većinsko stanovništvo je simpatiziralo radikalne reformatore usprkos oštrom progonu. Premda je dio europske populacije koji je prigrlio radikalnu reformaciju i protiv rimokatoličke i protiv luteranske i zwinglijevske crkve bio malen, radikalni su reformatori bili izuzetno plodni u stvaranju pisanih dokumenata, stoga je literatura radikalnih reformatora neproporcionalno velika, djelomično i zbog širenja radikalnih učenja u zajednicama u SAD-u.
Pismenost
Reformacija je bila trijumf opismenjavanja i uporabe tiskarskog stroja. Lutherov prijevod Biblije na njemački jezik bio je ključni trenutak u širenju pismenosti, dodatno pojačan pojavom tiska religioznih knjiga i pamfleta. Od 1517. na dalje, religijski su pamfleti preplavili Njemačku i veći dio Europe.Edwards Printing, Propaganda, and Martin Luther.