Hrvatska je bila u personalnoj uniji s Ugarskom od 1102. do 1918. godine. Do stvaranja personalne unije došlo je nakon sukcesijske krize i ratnih događanja krajem 11. i početkom 12. stoljeća u Hrvatskom Kraljevstvu. Prvi kralj iz dinastije Arpadovića, Koloman (1102. – 1116.) dodijelio je neke povlastice hrvatskim velikašima, a naseljavanjem njemačkog i mađarskog vlastelinstva uveo jedno novo feudalno ustrojstvo temeljeno na sustavu darivanja. Naime, tijekom tog vremena razvitak političkih i drugih prilika u Europi zahtijevao je jaku vojsku koja se mogla uzdržavati samo teritorijalno, pa je Koloman sve zemljišne posjede, koji već nisu bili u posjedu slobodnih seljaka ili vlastelina, davao vojnicima u zamjenu za vojnu obvezu. Hrvatsko plemstvo se također feudalizira i nestaju stare strukture hrvatskog plemstva županijskog ustrojstva, a javlja se novi oblik sa sudskom, upravnom i gospodarstvenom ovlasti. Ugarski kraljevi su imenovali hrvatskog bana, dijelili posjede vlasteli, potvrđivali zakone donesene na hrvatskom i slavonskom saboru te zapovijedali udruženom ugarsko-hrvatskom vojskom. Hrvatski ban imao je obavezu upravljanja administracijom, sudstvom, financijama i predvodio je hrvatsku vojsku u ratovima. Pojedine su se obitelji, zahvaljujući donacijama, postupno jako osilile i imale veliki politički utjecaj (krčki i blagajski knezovi, bribirski Šubići, cetinjski Nelipići, omiški Kačići, krbavski Kurjakovići).

Vladavina dinastije Arpadovića Mletačko – hrvatsko-ugarski ratovi mini|200px|Koloman Čim je okrunjen hrvatskom krunom u Biogradu, Koloman je nastojao ovladati dalmatinskim gradovima, što je naravno uzrokovalo sukobe s Venecijom, koja je opet nastojala zadržati svoju dominaciju nad Jadranom., a povremeno i s Bizantom, koji je smatrao područje Jadrana svojim utjecajnim prostorom. Ipak, Koloman je, stupivši u savez s Bizantom, koji je ratovao protiv Normana, 1107. godine podčinio Dalmaciju poslije kratkog otpora kojeg mu je pružio grad Zadar 1105. godine. Iako je dalmatinskim gradovima ostavljena autonomija, oni su se ubrzo ponovno digli protiv kralja, koji je u Splitu i Zadru ostavio svoje vojne postrojbe, a na čelo biskupija postavio Ugare. 1115. godine Venecija započinje Mletačko-ugarski rat (1115. – 1126.) protiv Mađara i nakon početnih uspjeha i poslije poraza bana Kledina kod Zadra (1116.), uspijeva zauzeti cijelu dalmatinsku obalu i hrvatske gradove Biograd i Šibenik. U sukobu protiv kralja Stjepana II. (vladao 1116. – 1131.), Venecija 1117. godine doživljava poraz pod Zadrom i prisiljena je na petogodišnje primirje pri čemu joj ostaje samo Zadar. Ipak, 1125. godine, Mlečani uspijevaju ovladati cijelom Dalmacijom nakon što im je pošlo za rukom osvojiti Trogir i Split a razoriti Biograd. U ponovnom ratu 1133. godine, tijekom vladavine kralja Bele II. Slijepog (1131. – 1141.), Venecija gubi prevlast nad Dalmacijom a zadržava se samo u Zadru (po nekim spisima i Zadar je od 1134. – 1141. godine bio pod kraljevom vlasti) i na otocima do 1172. godine. Šibenik je dobio autonomiju 1167. godine.

Sukobi s Bizantom i pad Zadra pod mletačku vlast Koristeći dinastičke borbe u Mađarskoj, Bizant započinje rat protiv Mađarske polovinom 12. stoljeća. Bizantski car Manuel I. Komnen upada 1164. godine u Srijem i Bačku i prisiljava kralja Stjepana III. (1162. – 1164.) da se službeno odrekne Hrvatske i Dalmacije u korist svojeg brata hercega Bele koji je bio carev štićenik. Jedan je dio carskih snaga pod zapovjedništvom Ivana Duka 1165. pokorio Bosnu, kao i cijelu Hrvatsku i Dalmaciju do rijeke Bojane zbog nemoćnosti bana Ampudija. Ban Ampudije je 1166. godine ušao s novim snagama u Hrvatsku i uz pomoć pučanstva koji se digao na ustanak zarobio bizantskog namjesnika Nikifora Halufa i oslobodio Hrvatsku i neke dalmatinske gradove. Bizantski zapovjednik Andronik Kontostefan je u bitci kod Zemuna porazio mađarske snage pod županom Dionizijem 8. srpnja 1167. godine i prinudio kralja Stjepana IV. (1163. – 1172.) da Hrvatsku i Dalmaciju, od Neretve do Krke, kao i Bosnu, Srijem, istočnu Slavoniju i dio Bačke trajno preda Bizantu, koji je postavio svojeg namjesnika u Splitu. Venecija je zadržala Zadar i Trogir s otocima.

Bela III. (1172. – 1196.), poslije careve smrti 1180. godine zauzima Srijem, Bosnu, Hrvatsku i Slavoniju. Zadar iste godine odbacuje mletačku vlast i upušta kraljevsku vojsku, koja 1187./1188. godine odbija napada Mlečana na Zadar. Bizant se 1186. godine odriče vlast nad Dalmacijom, a Venecija je, do Četvrtog križarskog rata 1202. godine, samo zadržala sjeverne otoke. 1202. godine Mlečani su uz pomoć križara zauzeli Zadar i Zadrani se 1205. godine obvezuju na biranje Mlečanina za kneza i nadbiskupa i da sudjeluju u borbama na strani Mlečana duž Jadrana. Zadar, uz kratke prekide, ostaje pod mletačkom vlasti sve do 1358. godine.

Andrija II. (1205. – 1235.) Tijekom vladavine kralja Andrije II. bio je ubrzan proces društvenog raslojavanja. Moć feudalaca, klera i križarskih vojnih redova se uvećala. Srednje i niže vlastelinstvo, opterećeno učestalim ratovima i samovoljom velikaša, 1222. godine prinudilo je kralja da Zlatnom bulom ograniči svoju vlast, prava i donacije velikašima, a plemstvu, koje se započelo organizirati kao stalež, dopusti da na godišnjim zborovima pomoću protesta i otpora mogu utjecati na kraljeve odluke. Za protuuslugu, plemstvo je moralo ratovati o svojem trošku unutar zemlje u slučaju neprijateljskog napada, a izvan zemlje o kraljevom trošku. Na ovaj način je oslabljena vlast župana a i postupno raspadanje županija.

Mongolski upad u Mađarsku i preuređenje kraljevine Tijekom vladavina kralja Bele IV. (1235. – 1270.) Mongoli su pod zapovjedništvom Batu-kana provalili u Mađarsku i porazili mađarske snage 1241. godine u bitci na rijeci Šaju. Kralj Bela IV. se prvo povukao u Zagreb, a zatim 1242. godine u Dalmaciju tražeći zaštitu u Splitu, Klisu i Trogiru. Slavonija je bila prepuštena pustošenju Mongola, koji su razorili gradove, pa čak i Zagreb s katedralom. Vijest o smrti Ogotaja, natjerala je Mongole da napuste Dalmaciju i preko Bosne, Srbije i Bugarske se vrate u južnu Rusiju. Prilikom napuštanja opustošili su Dubrovnik i Kotor.

Prodor Mongola u Mađarsku i Slavoniju primorali su kralja poslije odlaska Mongola na preuređenje vojnog ustrojstva. Obnovljeni su i utvrđeni mnogi županijski gradovi, a oko mnogih gradića su postavljeni bedemi. Gradići su naseljeni uglavnom Nijemcima kojima se bile date i neke povlastice (Varaždin, Samobor, Petrinja, Križevci, Bihać). Osim toga počeli su se osnivati i slobodni gradovi izvan utjecaja župana. Jedinstvena kraljevina Hrvatska je 1260. godine podijeljena na dva dijela:

Hrvatsku i Dalmaciju, s hrvatsko-dalmatinskim banom na čelu uz stalni sabor i Slavoniju, sa slavonskim banom sa zasebnim saborom.

Na čelu hrvatske vojske je bio herceg, kraljev zamjenik, a kada njega nije bilo, vojskom su zapovijedali banovi (1260. – 1476. dva bana, a otada jedan zajednički hrvatsko-dalmatinski-slavonski ban).

Prvi staleški sabor čitave Slavonije održan je 1273. godine u Zagrebu, gdje je plemstvo u suradnji s banom počelo obnašati zakonodavnu ulogu u državi, dok su županije obnašale sudsku i upravnu vlast.

Propast dinastije Arpadovića mini|300px|Pavao I. Šubić Bribirski je bio hrvatski ban i gospodar Bosne (vladao je Donjim krajima i Bosnom). Nastale velikaške borbe su pogodovale jačanju i bogaćenu velikaša, što je opet vodilo ka osiromašenju pučanstva, i nestajanje slobodnih ljudi, koji su krajem 13. stoljeća sve više postajali ovisnim kmetovima. Veliki feudalci su kraljevim donacijama ali i u međusobnim borbama bili tako ojačali da su preko pola stoljeća gotovo neovisno vladali u Hrvatskoj i Slavoniji. Tako je bribirski knez Pavao I. Šubić iz plemena Šubića, kao primorski ban (oko 1273. godine), iskoristio borbu za prijestol između Arpadovića i Anžuvinaca i 1292./1293. stekao kao državinu (dominium) čitavu Hrvatsku i Dalmaciju, kao i nasljednu vlast bana, a privremeno je podčinio i Hum i Bosnu.

Vladavina dinastije Anžuvinaca Karlo I. Robert (1301. – 1342.) mini|300px|Mladen II. Šubić Bribirski je bio hrvatski ban, gospodar Bosne (Donji kraji i Bosna) i knez Huma. Ban Pavao je iz Napulja doveo Karla I. Anžuvinca koji je nakon desetljetne borbe s Arpadovićima uspio postati kraljem u Mađarskoj. Karlo I. je svrsishodno potpomagao otpor protiv Mletaka na otocima Krku, Pagu i Hvaru (1310.), a osobito ustanak u Zadru, kojeg su Mlečani 1311./1313. opsjedali, ali kako nije imao jaku mornaricu, Karlo I. ih nije mogao potisnuti iz Dalmacije. Nakon očeve smrti 1313. godine, ban Mladen II. Šubić je predao Zadar Veneciji, a razjedinjeno hrvatsko plemstvo, na čelu s Kurjakovićima i Nelipićima, koje se otimalo vlasti bribirskih knezova, nije bilo u mogućnosti se oduprijeti Mlečanima. Kada je u ratu protiv srpskog kralja Uroša II. Milutina (1319. – 1320.), Karlo I. uspio prodorom sa sjevera zauzeti Mačvu, ban Mladen je nezainteresirano djelovao kao podrška sa zapada kroz Bosnu. Ta neaktivnost bana Mladena je razljutila Karla I., da je poslao udružene snage slavonskog bana Ivana Babonića i kneza Frankopana protiv bana Mladena koje su ga porazile u bitci kod Blizne u Poljicima 1322. godine. Ban Mladen je svrgnut s vlasti i odveden u Mađarsku, što je Venecija iskoristila i proširila vlast nad dalmatinskim gradovima.

Tek kada su šibenska i trogirska mornarice, potpomognute venecijanskim galijama, upale u Skradin i Omiš, hrvatsko vlastelinstvo, u obrani svoje neovisnosti, se okupilo oko kneza Nelipića, koji je javno pokazivao otpor Karlu I. i oduzelo kraljevske gradove Knin i Unac, a potom porazilo slavonskog bana Mikca 1326. godine. U međuvremenu je bosanski ban Stjepan II. Kotromanić (1322. – 1353.) uspio vratiti neovisnost Bosni i zauzeti područje između Neretve i Cetine. thumb|right|300px|Zemljovid Hrvatske i okolnih zemalja sredinom 14. stoljeća

Ludovik I. Anžuvinac (1342. – 1382.) Ludovik I. je nastavio politiku podčinjavanja velikih hrvatskih feudalaca koji se gubili svoju moć u međusobnim sukobima. On se također angažirao i u borbi na Jadranskom moru protiv Venecije, koja je predstavljala smetnju kraljevim željama za vlast u Napulju. Za banove je postavljao gotovo uvijek plemiće stranog podrijetla. Uspio se obračunati s Nelipićima i Kurjakovićima, kao i s bribirskih knezovima iz bratstva Šubića i zauzeo je gradove Knin, Klis, Omiš, Skradin, Unac i Ostrovicu. Svoju premoć ojačao je i podčinjenim vazalima, prinudivši ih da mu se priključuju u ratnim pohodima, ali i najamničkim postrojbama koje je usporedno stvarao i na čije je održavanje uveo i novi porez 1351. godine – devetinu. Unatoč njegovim nastojanjima da osvoji dalmatinske gradove, u tome nije uspio, prvenstveno zbog neposjedovanja mornarice.

Dalmatinski gradovi, pod mletačkom vlasti, su se brzo razvijali, osobito zbog svojih trgovačkih brodova. Venecija, koja je svoje trgovačke interese imala izvan Jadranskog mora pomagala, je a ne sputavala razvitak dalmatinskih pomorskih gradova, pri čemu se osobito isticao Dubrovnik, ali i Trogir i Korčula u brodogradnji. mini|300px|Hrvatska, Slavonija i Dalmacija nakon Zadarskoga mira

Ludovik I. je protiv Venecije vodio tri rata. Prvi rat je vođen zbog Zadra (1345. – 1346.) koji je zatražio kraljevu zaštitu, kada je Venecija poslala svoje snage protiv buntovnog grada. Iako je bio odbijen prvi napad Mlečana, nakon neuspjelog pokušaja slavonsko-hrvatskog bana Banfija i bosanskog Stjepana II. Kotromanića deblokiranja grada u studenom 1345. godine, u lipnju sljedeće godine kralj Ludovik I. je s 30 tisuća vojnika bezuspješno pokušavao pomoći i morao se povući, nakon čega se i Zadar zbog nestašice hrane, nakon šestomjesečne opsade morao predati Veneciji.