Makedonci su južnoslavenski narod nastanjen u Sjevernoj Makedoniji i susjednim područjima Grčke, Bugarske, Srbije i Albanije. Jezgra današnjih Makedonaca potječe od starih slavenskih plemena Rinhina, na Halkidici; Sagudata, zapadno od Soluna; Smoljani, istočno od Vardara; Draguvita, na srednjim i gornjim pritokama Vardara i ravnici Pelagonije; Brziti, sjeverozapadna Makedonija; Velegezita (Belegezita), južna Makedonija i Tesalija; Strumljana, istočno od rijeke Strume i Brsjaka, koji su se na ovom tlu nastanili u 7 stoljeću, a napose između 620. i 680. godine.
Ime Ime Makedonci svakako dolazi prema lokalitetu Makedonije, koje je prema Herodotu, došlo od dorskog plemena Makednon (Makednon Ethnos). Ova riječ u obliku Makednos (μακεδνός) spominje Homer u svojoj Odiseji (Od. H106), i kasnije Herodot među ostalim dorskim plemenima. Riječ 'makednos' ima značenje, dug, visok i gorštak. Danas je prevladalo značenje 'gorštak'. Postoje i riječi Maketia i Maketai, također grčke etimologije, kojima su se u stara vremena identificirali Makedonija i Makedonci. Značenje ove riječi odnosi se na stari predslavenski narod Makedonce, koji su pripadali proto-helenskim ili helenskim populacijama što će sudjelovati (preko 230 plemena) u stvaranju kasnijeg grčkog naroda. Prema mitu Makedon je bio sin Zeusov, kaže Hesiod. Makedonija koja se isprva nazivala Ematija, po Zeusovom i Elektrinom sinu Emathionu, kasnije je po Makedonu dobila svoje makedonsko ime. Današnjim Makedoncima koji nose ovo staro ime, povijest počinje tek dolaskom slavenskih plemena.
Povijest
Dolazak slavenskih plemena
Dolasku predaka današnjih Makedonaca prethodi više značajnih događaja u staroj Makedoniji. Aleksandar III., sin Filipa i Olimpije radit će na zaštiti granica svoje države. Godine 335. pr. Kr. on polazi na Tribale, a od 334. do 331. pr. Kr. osvaja i Perzijsko Carstvo. Nakon njegove smrti, međutim, gramzivi će dijadosi u borbi za vlast dovesti do skore propasti grandioznog djela Aleksandra III. Velikog. Antigonidi će 146. pr. Kr. doći pod vlast Rima, postat će njihova provincija. Doći će do podjele u kojoj će sjeverni dijelovi pripasti Dardaniji (ime prema Dardancima), dijecezi Daciji, dok će južni ući u sastav Makedonije Salutaris (Makedonija Druga), dijeceza Makedonije. Ova podjela događa se već u IV. stoljeću. Nastupa novo doba. Sa sjevera gdje je velika gužva koju stvaraju novopridošli narodi, prijeti opasnost. Ostrogoti ili Istočni Goti u V. st. pale i žare po Bizantu i ratuju s drugim narodima. Oni su prethodnica naroda jedne druge grane Indoeuropljana. Jedno stoljeće kasnije doći će Slaveni: Brsjaci, Velegeziti, Rinhini, Strumljani, Sagudati i Draguviti počet će osnivati Sklavinije na području Makedonije. Nisu jako uspješni u ratovima, ali su se usprkos teškoj i krvavoj povijesti, pod imenom Makedonci, uspjeli sačuvati do danas.
Srednji vijek
Slaveni iz Makedonije su se po svom dolasku okrenuli napadima na Solun 670-ih godina. U isto vrijeme javili su se i Asparuhovi Protobugari. Asparuh je bio mlađi sin Kubarta koji je prodro do delte Dunava. Godine 482. Protobugari su još uvijek živjeli sjeveroistočno od Dunava, te su se pod Kubratom (584.) ujedinili sa Slavenima, a 632. ujedinila su se sva protobugarska plemena. Pojava Hazara 650. istjerala je Protobugare na zapad, to jest u smjeru Makedonije, a pod Asparuhom 680. prešli su Dunav, ulazeći u područje Rimskoga Carstva.
Kasnije su Protobugari prihvatili slavenski jezik, a 810. Krum je uništo Avare. Dok su se Protobugari naseljavali na rimskome području makedonski Slaveni su već bili tamo i osobito između 674. – 677., te su žestoko vojevali sa Solunjanima. Plaćali su porez Bizantu kako bi se nesmetano mogli baviti poljodjelskim poslovima, ali i očuvati plemenski život. Pojava Protobugara nije odgovarala Bizanticima jer su bili su ratoborni i imali pretenzije prema daljnjoj ekspanziji na zapad. Naime, nakon što je 810. potukao Avare, Krum se 811. okrenuo Bizantu i svladao Nikefora I., 813., a godinu dana prije smrti zauzeo Hadrianopolis. Naslijedio ga je Omurtag. Presijan I. (837. – 852.) zauzeo je veći dio Makedonije. Ulaskom u IX. stoljeće javilo se i kršćanstvo, kod Protobugara ga je prihvatio car Boris 864., a Ćiril i Metod su ga širili među Slavenima u Bugarskoj. Godine 896. Borisov sin Simeon pobijedio je Bizantince i zauzeo Južnu Makedoniju. S Bizantincima je ratovao četiri puta i 922. ih je pobijedio i četvrti put. Simeon je umro 927. Polovicom X. stoljeća u Makedoniji se javio bogumilski pokret.
Makedonski Slaveni su od VII. do IX. stoljeća, tj. do prodora Bugara u Makedoniju, živjeli pod Bizantom. Samuilo (976. – 1014.) je utemeljio prvu državu makedonskih Slavena – Bugarsko Carstvo, koja se prostirala na sjeveru do Srijema, na zapadu do Duklje i Zahumlja, uključujući i Bosnu, Epir i Albaniju, na istoku do Crnog mora. Proglasio se carem, a rimski papa Grgur V. ga je okrunio vladarom. Međutim, papino priznanje mu nije pomoglo u ratu s Bizantom. Poražen je 1014. od cara Bazila II., nazvanog Koljačem Bugara, i ubrzo umro. Nakon što su Grci ubili Samuilovog nećaka Ivana Vladislava 1018., Bizant je uspio zauzeti cijelo područje tadašnje Bugarske, uključujući područje Sjeverne Makedonije, i držao ga do 1185. Bitan spomenik vladavine Ivana Vladislava je Bitoljski napis otkriven 1956., prilikom rušenja džamije. Napisan je na starobugarskom jeziku oko 1015. i obilježava izgradnju utvrde – "bugarskog raja" od cara Ivana Vladislava koji se opisao kao "Bugarin po rođenju". Bazil je podijelio bugarsku zemlju na dvije teme (vojne provincije) – Paristriju (između Dunava i planine Balkana) i Bugarsku (u središtu Balkanskog poluotoka, koja je uključivala i današnju Sjevernu Makedoniju), sa Skopjem kao glavnim gradom.Kostov, 2010., str. 51.
minijatura|lijevo|Ohridska Patrijaršija 1020.
U 11. stoljeću dogodila su se dva veća ustanka protiv bizantske vlasti. Petar Deljan proglasio se carem Bugara i zauzeo Niš i Skopje. Međutim, iduće godine Bizant je ugušio ustanak, a Petar Deljan je moguće pogubljen. Skupina bojara, bugarskih plemića, pod vodstvom Jurja Vojteha digla je ustanak 1072. i imenovala Dukljanina Konstantina Bodina, sina Mihajla Vojisavljevića carem Bugara. Okrunili su ga u Prizrenu, a potom u Skopju kao Petra III. krajem 1072. Međutim iste godine pobunjnici su poraženi u Kastoriji. U 12. stoljeću Bizant je bio u padu. Nakon Ustanka Asena i Petra 1185. stvoreno je Drugo Bugarsko Carstvo. U početku samo je istočna Makedonija bila dio Carstva, no tijekom vladavine Kalojana (1197. – 1207.) i Ivana Asena II. (1218. – 1241.), cijela Makedonija, izuzev Egejske, bila je dio Bugarskog Carstva.Kostov, 2010., str. 51–52.
Do kraja 13. stoljeća, Bugarsko Carstvo bilo je u padu. Susjedni Srbi iskoristili su priliku. Srpski kralj Stefan Uroš II. Milutin (1282. – 1321.) zauzeo je Skopje, a 1334., najveći srpski vladar Dušan Silni (1331. – 1346.) zauzeo je Strumicu, Ohrid i Radoviš, a 1346. Skopje mu je postalo glavni grad. U Skopju je okrunjen carem Srba, Grka i Bugara. Nakon njegove smrti, Srpsko Carstvo raspalo se na nekoliko kneževina. Srpska vlast u Seru, Edesi i Strumici zadržala se 10 godina, 13 u Melniku, 21 u Prilepu, 25 u Velesu i Štipu, a 73 u Skopju, Debru i Tetovu.Kostov, 2010., str. 52–53.
minijatura|Kraljević Marko
Nakon smrti Dušana, njegova žena Helena Bugarska, sestra cara Ivana Aleksandra (1331. – 1371.) vladala je južnom Makedonijom do 1359. sa sjedištem u Seru. Između 1360-ih i 1390-ih, područje Sjeverne Makedonije bilo je podijeljeno između više kraljevstava i kneževina. Srpski velikan Konstantin Dragaš (1355. – 1395.) vladao je velikim dijelom istočne Makedonije sa sjedištem u Ćustendilu prije osmanskog osvajanja. Kralj Vukašin (1365. – 1371.) i njegov sin Marko (1371. – 1395.) vladali su središnjom Makedonijom sa sjedištem u Prilepu. Oba vladara postala su poznata u srpskoj i bugarskoj epskoj poeziji. Mnogi su srednjovjekovni povjesničari, uključujući Srbina Mihaila Konstantinovića (1460.), Albanca Ivana Muzakija (1510.) i Židova Josipa Ben Jošue (15. st.) spominjali Marka kao bugarskog vladara. Male bugarske i srpske kneževine u Makedoniji bile su tipične feudalne tvorevine i bespomoćne pred prodorom Osmanskog Carstva.Kostov, 2010., str. 53. Osmanlije su konačno 1396. zauzele ostatke Bugarskog Carstva.Kostov, 2010., str. 52.
Osmansko razdoblje
Turci su iskoristili vakuum na Balkanu i inkorporirali zemlje Grka, Bugara i Srba u svoje Osmansko Carstvo. Bitola, Prilep, Ohrid i Kastorija pali su pod tursku vlast 1385. Kratovo je palo 1389., Skopje 1392., a Solun 1394. Tako je po smrti Konstantina Dragaša i Marka, cijelo područje Sjeverne Makedonije bilo pod turskom vlašću do 1912., više od 500 godina. Posljedice osmanske vlasti bile su višestruke. Osmanlije su uspostavile potpuno drukčiji politički, upravni i vojni poredak. Osvojene kršćanske zemlje podijeljene su u sandžake. Sva zemlja bila je vlasništvo sultana, koje je on dodjeljivao veleposjednicima – timarima.Kostov, 2010., str. 54.
Pojam narodnosti bio je stran u Osmanskom Carstvu. Umjesto toga važio je miletski sustav gdje je religija bila glavni faktor u identifikaciji pučanstva. Narodnost nije bila bitna ni za visoke osmanske dužnosnike. Prvi uvjet za stupanje u službu bilo je prevjeravanje na islam, a tek onda poznavanje turskog jezika i pisma. Zahvaljujući ovakvoj politici, mnogi su slavenski muslimani služili kao veliki veziri.
Kršćani i Židovi smatrani su "narodom knjige" i kao takvi poštovani zbog zajedničkih vjerskih korijena s islamom. Svi pravoslavni kršćani su, po spomenutom miletskom sustavu, spali pod rimski milet (tur. rum millet; rimski narod) pod duhovnim vodstvom grčkog patrijarha. Bugari i Grci, međutim, uspjeli su sačuvati autokefalnost svojih crkava do 18. stoljeća. Grčki patrijarh je u 18. stoljeću uvjerio sultana da mu prepusti obje slavenske crkve, pa je srpska Pećka Patrijaršija ukinuta 1766., a bugarska Ohridska Patrijaršija 1767.Kostov, 2010., str. 54–55.
Nakon poraza u Beču 1683., Osmansko Carstvo počelo je stagnirati. U 19. stoljeću započeo je strmovit pad Carstva. Osmanska elita je shvatila da zaostaje za europskim susjedima, pa je sultan Mahmud II. (1808. – 1839.) uveo niz gospodarskih, političkih i vojnih reformi u razdoblju od 1826. – 1876., poznatih kao Tanzimat (reorganizacija). Tanzimat je predviđao pravnu jednakost svih podanika Carstva, bez obzira na religiju, a obećavao je i ekonomske, institucionalne i vjerske slobode za kršćane.Kostov, 2010., str. 55.
Narodno buđenje
Uvođenje Tanzimata odvijalo se u vrijeme narodnog buđenja balkanskih naroda u kasnom 18. i ranom 19. stoljeću. Propadanje Osmanskog Carstva navelo je europske sile da razmotre o budućnosti osmanskih provincija i raspodjeli teritorija. Svi europski diplomati ovo su nazvali Istočnim pitanjem.
Kuzman Šapkarev (1834. – 1908.) iz Ohrida, učitelj i autor brojnih bugarskih gramatika i udžbenika, napisao je 1888. u pismu Marinu Drinovu da su "izraz Makedonac nametnuli Grci prije jedva 10 – 15 godina, a da običan narod preferira nazivati se Bugarima". Kiril Pejčinović (1771. – 1845.) iz Tetova, u svojoj knjizi Ogledalo (1816.), nazivao je Makedoniju Donjom Mezijom. Pejčinović, kao i Grigor Parličev (1830. – 1893.) iz Ohrida i Neofit Rilski (1793. – 1881.) iz Banskog, pisci prve bugarske gramatike, inzistirali su na uvođenju književnog bugarskog jezika temeljenog na govoru iz 19. stoljeća, kojeg su nazivali "jednostavnim" i "zajedničkim bugarskim", protiveći se arhaičnom crkvenoslavenskom. Njihovi istomišljenici otvorili su stotine bugarskih škola po Makedoniji.Kostov, 2010., str. 58.