HNK Orijent hrvatski je nogometni klub sa Sušaka, mjesta koje je upravno dijelom Grada Rijeke. Osnovan je 1919. godine pod imenom Orient.Orijent, Nogometni leksikon, pristupljeno 15. lipnja 2019. Ime je klubu dao pomorac Franjo Matković po imenu parobroda Orient,Zlatko Moranjak, Ferruccio Burburan, Stadioni nogometne Hrvatske , Institut za fiumanologiju - Exsto Rijeka, Rijeka, 2017., , str. 76. i u svojim je početcima Orijent bio klub radničke i đačke mladeži. Godine 1926. klub prestaje s radom, no već se 1928. godine obnavlja i započinje se natjecati u okviru tadašnje I. župe zagrebačkoga podsaveza. Nakon Drugoga svjetskog rata klub prvo nosi imena Jedinstvo i Primorac, zatim Primorje, dok 1948. godine mijenja ime u Budućnost. Od 1953. se godine klubu vraća staro ime Orijent pod kojim od tada neprekidno nastupa. Orijent je 2014. bankrotirao te je osnovan Orijent 1919.Marinko Lazzarich, STOGODIŠNJA SPORTSKA ODISEJA SUŠAČKOGA SIMBOLA: OD JUGOSLAVENSKOGA ŠPORTSKOGA KLUBA ORIENT DO HRVATSKOGA NOGOMETNOG KLUBA ORIJENT 1919, ERS : EDUKACIJA REKREACIJA SPORT, Vol. 29 No. 42, 2020., str. 8. Godine 2022. HNK Orijent 1919 mijenja ime u HNK Orijent.REGISTRACIJE 06.10.2022., Hrvatski nogometni savez, pristupljeno 8. rujna 2025.
Povijest Prvo desetljeće (1919. – 1929.) Prvu je javnu utakmicu Orijent odigrao s Viktorijom, 27. srpnja 1919. godine.Mišo Cvijanović-Cvijo, Rt dobre nade: šjor Moro i šjor Milan, torpedo.media, pristupljeno 22. lipnja 2019. Bila je to kvalifikacijska utakmica za upis u Zagrebački nogometni podsavez. Viktorija, koja je već i prije Prvoga svjetskog rata u svojim redovima imala najbolje igrače na Sušaku, pobijedila je sa 6:0, a u uzvratnoj je utakmici 24. kolovoza 1919. godine bilo 4:0 za Viktoriju. Prvu je pobjedu Orijent postigao krajem 1919. godine, tada je u Martinšćici („pod kavun“) bio bolji od trsatskoga Frankopana i pobijedio s 5:4. Za Orijent su igrali: Tone Stipčić, Francele Malovac, Pere Spicjerić, Mavro Stipčić, Roko Ladišić, Perušić, Dukić, Delo Bolha, Fran Matrljan, Grozdanić, Ivić i Marač, a za Frankopan: Razmo Vošnig, Šikić, Gušte Volf, Čohar, Libero Vošnig, Slaby, Smely, Pepi Blokar, Štefo Bracoduro, Šekulja i Ronaldo Kamenar.
Prvu je utakmicu izvan Sušaka "Orijent" igrao 25. lipnja 1922. godine u Gospiću, gdje je pobijedio tamošnjega "Građanskoga" s 8:1. U prvoj su momčadi "Orijenta" igrali stolar Slavko Pilepić, mesar Pere Spicijerić, lučki radnik Francele Malovac, ličilac Drago Marač, lučki radnik Pepo Dolušić, bravar Roko Ladišić i drugi.
U klubu se tada okupljala u prvom redu radnička, a kasnije i đačka mladež. Troškove su putovanja u to vrijeme snosili sami igrači, kao i troškove prehrane, a redovito su se vozili kamionom ili vlakom. U Čakovec se primjerice polazilo kamionom iz Sušaka u subotu navečer, a u nedjelju se igrala utakmica. Putovalo se u Križevce, Bjelovar, Sisak, Zagreb, Karlovac, Varaždin, Čakovec, Ljubljanu, Maribor, pa u Italiju – u Gradišku, Trst, Tržić, Videm i ine.
Pekar se Ivan Maračić 1920. godine zainteresirao za teren na kojem se i danas nalazi igralište na Krimeji. Najprije se igralo na gimnazijskom trgu na Sušaku, na Kantridi, na tzv. Brajdi u Martinšćici (pod kamenolom) i neko vrijeme preko puta sadašnjega igrališta na Krimeji.
Vlasnik je neravnoga zemljišta na Krimeji (s nagibnom razlikom od 1,5 m između sjeveroistočnoga i zapadnoga dijela) na kojem je bila zasađena loza, a djelomično uređeni vrtovi, bio Blečić. Sedamdeset i četiri dioničara, čiji je predsjednik bio mesar Rikardo Lukež, otkupili su po 4000 lira dionice u ukupnom iznosu od 296.000 lira, pa se prišlo niveliranju i uređenju igrališta. Stalno su radila četiri čovjeka. Danju bi razgrtali i ravnali materijal, što bi ga dragovoljnim radom, uglavnom prethodnih večeri, nanijeli članovi i prijatelji kluba. To je bio jedini način kojim se moglo doći do igrališta. Oruđe su, tračnice i vagoneti za prijevoz materijala bili "Orijentu" dani na uporabu besplatno. Prvi su kupci dionica bili obrtnici Ivan Godina, Nino Maračić, Rikardo Lukež i Marijan Matešić.
Poslije su dionice otkupili vinarski trgovac Viktor Hreljanović i klub "Orijent". Klub je naknadno prodao Hreljanoviću svoje dionice, pa je ovaj postao jedinim vlasnikom terena.
Otvorenje se igrališta održalo 20. svibnja 1923. godine uz veliku svečanost i gostovanje zagrebačkoga "Hrvatskog akademskog športskog kluba" (HAŠK), koji je tom prigodom pobijedio "Orijent" s 1:0.
Orijent osvaja svoj prvi pokal u povijesti pobijedivši Slaviju (6:1) i Viktoriju (2:0) 1922. godine. Igrali su: T. Stipčić, Hajdin, Malovac, M. Stipčić, Ladišić, Vošnig, Matković, Spicjerić, Matrljan, Bolha, Marač.
Predratno i ratno razdoblje (1929. – 1945.) Klupske boje 1932. bile su crvena i bijela.Izveštaj o radu Jugoslovenskog nogometnog saveza u 1932 godini za XV redovnu godišnju skupštinu od 18-XII-1932 god., Beograd : Jugoslovenski nogometni savez, 1932., str. XI.
Orijent nastavlja odigravati prijateljske i prvenstvene utakmice na Sušaku i diljem tadašnje države, pa se iz tog doba bilježe utakmice protiv Hajduka, zatim momčadi sastavljene od britanskih pomoraca, prvaka države – Concordije, na proslavi 15. obljetnice – Građanski, Segesta itd. Potkraj 1931. godine prvi put se spominje formiranje pričuvne momčadi odnosno juniora, uvedena su i nagrađivanja zaslužnih igrača, a 1933. godine Orijent ima 190 članova. Godine 1936. obnavlja se igralište na Krimeji, postavlja se trava i izgrađuju tribine. Prve veće uspjehe Orijent bilježi 1940. i 1941. godine kada osvaja 1. mjesto u natjecanju tadašnjeg sušačkoga podsaveza. Tijekom rata sušački šport je bez aktivnosti, a Orijent je odbio želju okupacijskih vlasti da se klub natječe u okupiranom području. Dvadeset i devet članova Orijenta dalo je svoje živote u borbi protiv fašizma. Sastav Orijenta koji je 1939. godine savladao prvaka države Concordiju: Brozović, Polić, Grubišić, B. Kovačić, Pajić, Felker, Galetović, Matovinović, Matković, Miculinić i Foser.
Orijentaši koji su izgubili živote u NOB-u:
Milan Antić, Srećko Mrzljak, Danijel Babić, Zdravko Pavešić, Anton Baffo, Nikola Pavlinić, Roko Borčić, Josip Radinović, Rudolf Džodan, Rudolf Siussi, Božo Felker, Teo Tonković, Boris Gerntner, Viktor Vičić, Vlado Grozdanić, Stane Vončina, Dane Godina, Teodor Vošnig, Božidar Horvatić, Čedomir Vranić, Tomislav Horvatić, Ante Vrban, Zdravko Jurković, Josip Vrban, Bruno Kovačić, Pave Vukušić, Vladimir Novinc, Šanto Župan, Milan Miculinić
Promjena imena (1946. – 1953.) Nakon Drugoga svjetskog rata Orijentu nije bilo suđeno nastaviti djelovanje pod svojim imenom već su igrači Orijenta u tom razdoblju igrali za tri novoosnovana kluba – Jedinstvo, Primorje i Budućnost. Krajem 1946. godine dolazi do spajanja Jedinstva i Primorca u novo športsko društvo, a igrali su: Brazzoduro, Gebauer, Rožić, Milinović, Matrljan, Krković, Bačić, Caniati, Sulić, Pavletić, Miculinić, Čohar, Bačić i Kivela. U prosincu 1948. godine ponovno dolazi do promjene imena i to u Budućnost, a 21. lipnja 1953. godine ponovno je vraćeno ime Orijent.
O tom razdoblju u knjizi Pola stoljeća Orijenta napisano je:
Opet Orijent (1953.) Upornim nastojanjem nekolicine zaslužnih dužnosnika na godišnjoj skupštini, 21. lipnja 1953. godine, na prijedlog klupskog tajnika Mike Mikulčića rasformirana je Budućnost, pa je odmah nakon toga jednoglasnim zaključkom svih prisutnih utvrđeno da je Orijent obnovljen. Prvu poslijeratnu utakmicu koju je Orijent odigrao pod svojim imenom bila je protiv PSV Salsburga (1:4), a u kolovozu 1953. godine Orijent je savladao momčad Kvarnera (danas Rijeka) s 2:1 i izborio plasman u osminu završnice jugoslavenskoga kupa. Sljedeći protivnik bio je Hajduk na Krimeji (0:5), a za Orijent su igrali: Brazzoduro, Čohar, Foser I, Matković, Stipčić, Polić, Foser II, Doričić, Mataja I, Mataja II, Mataja III i Horvat. U sljedećoj sezoni Orijent uvjerljivo osvaja prvo mjesto Regionalne lige, ali kroz kvalifikacije (Karlovac 1:2 i 2:2, Segesta 1:3) nije uspio ući u savezni razred.
Prvi uspjesi (1954. – 1958.) Nakon novog neuspjeha u kvalifikacijama (1956./57.) u dvostrukom obračunu s pulskim Uljanikom (2:1,1:5), Orijent je izborio viši razred sljedeće sezone (1957./58.) prošavši kvalifikacije u susretima s Pulom (3:3, 3:1) i momčadi Krim iz Ljubljane (2:1). Tako je Orijent postao član Hrvatsko-slovenske lige (II liga) i prvi put u povijesti susrest će se u prvenstvenim okršajima s gradskim suparnikom – Rijekom. Viši razred izborili su: B. Juranić, S. Stipčić, M. Tudor, A. Žiković, I. Krković, V. Mataja, P. Peravić, V. Domazet, Z. Kalanj, Reljić i Moćo Modrić.
U višem razredu natjecanja Orijent zauzima 12. mjesto od 14 klubova ali zbog reorganizacije natjecanja opet se vraća u niži razred. Prvak je postala Rijeka i kroz kvalifikacije se ponovno vratila u I ligu.
Godine neuspjeha u kvalifikacijama za saveznu ligu (1958. – 1967.) U nižem razredu Orijent odmah, u sezoni 1958./59., osvaja prvenstvo ali ne ulazi u viši razred. Sljedeće tri sezone donose suparništvo s pulskim klubovima Uljanikom i Pulom (Istra) i svaki put završava na drugom mjestu. Orijent je najbliže osvajanju prvenstva u sezoni 1961./62. ali u posljednjoj utakmici pred svojim gledalištem ne uspjevaju pobijediti Istru i opet (treći put za redom) završava prvenstvo na drugom mjestu. Premda je raspolagao s kvalitetnim igračima uvijek je nedostajao jedan korak do kvalifikacija. Igrali su: Blažina, Prizmić, Zupčić, Radanović, Čebuhar, Tomašić, Matešić, Modrić, Božić, Horvat, Bačić i drugi.
U sezoni 1962./63. Orijent uvjerljivo osvaja prvo mjesto ispred Lokomotive ali u kvalifikacijama nakon pobjede nad Rudarom iz Kaknja (2:2,3:0) i dobrim rezultatom iz prve utakmice odigrane u Kaštel Sućurcu protiv domaćeg Jadrana (2:2) neočekivano gubi utakmicu (1:4) i opet ne ulazi u drugu ligu. Sljedeća sezona 1963./64. donosi skoro isti scenarij izuzev protivnika u završnim kvalifikacijama. Orijent je opet savladao Rudara ali iz Trbovlja (3:3, 1:0), međutim u završnici gubi od Zadra (0:3, 1:0). Nakon neuspjeha u kvalifikacijama i sljedeće sezone (1964./65.) mnogi su igrači napustili klub i nastaje kriza rezultata i rukovođenja kluba. Iz tog razdoblja pamti se i prva inozemna turneja Orijenta i to u Nizozemskoj gdje je igrao tri prijateljske utakmice. Igrali su: Rasporić, Brusić, Polić, Pilepić, Zupčić, Tomašić, Rajović, Mavrić, Smolčić, Domazet, Kardum, Krčelić, Manzoni, Modrić, Rački, Štefanić, Mloš, Prizmić i Čohar. U novoj sezoni (1965./66.) reorganiziran je sistem natjecanja, a Orijent ponovo napušta veliki broj igrača. To se odrazilo na igru i rezultate te Orijent završava na 9. mjestu. U sezoni 1966./67. Orijent je bio nešto bolji i osvaja 4. mjesto u Riječko-pulskoj nogometnoj ligi. Igrali su: Maurović, Pugelj, Rajović, Maloš, Paškvan, Krčelić, Hrastina, Antić, Prizmić, Rački i Bračanov.
Ulazak u 2. ligu i rivalitet Orijenta i Rijeke (1968. – 1973.) Orijent postaje prvakom u sezoni 1967./68. sakupivši 11 bodova više od drugoplasirane Istre. U kvalifikacijama najprije je savladan Metalac na Krimeji 2:1, a pošto je u uzvratu završilo istim rezultatom 1:2 pristupilo se izvođenju jedanaesteraca gdje je junakom postao vratar V. Tićak obranivši tri kaznena udarca. U završnici Orijent je izgubio od Dinama iz Vinkovaca (2:5, 1:2), ali je NSJ odlučio da se igra još jedan kvalifikacijski susret između Orijenta i Metalca. Na Krimeji Orijent je pobijedio 3:0 a u uzvratu, u Zagrebu, 2:1 i tako postao drugoligašem. Igrali su: Rasporić (Tićak), Pugelj, Rajović, Maloš (Vakanjac), Zupčić, Petranović, Veljačić, Udović (Mandekić), Prizmić, Brnelić, Mataja.