Nikola VII. Zrinski (na mađarskom: Zrínyi Miklós; Čakovec, 1. svibnja 1620. – Gornji Kuršanec kod Čakovca, 18. studenoga 1664.) bio je hrvatski ban, vojskovođa i pjesnik.
Životopis
Grof Nikola Zrinski bio je hrvatski ban od 1647. do 1664. godine. Zbog toga što je rođen u Čakovcu i gdje je proveo velik dio života, neki povjesničari ga nazivaju i Nikola Zrinski Čakovečki. U rodoslovlju cijele obitelji knezova Zrinskih, koja je bila vrlo moćna i utjecajna u srednjovjekovnom Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu i kasnije u Hrvatskoj u sklopu Habsburške monarhije, on je sedmi po redu s tim imenom, pa mu neki, radi lakše orijentacije, ime pišu kao Nikola VII. Zrinski. U pojedinim tekstovima naziva ga se i Nikola Zrinski mlađi.
Obitelj i odgoj mini|220px|lijevo|Autografi Nikole i Petra Zrinskog
Nikola Zrinski praunuk je Nikole Šubića Zrinskog, sigetskog junaka, a unuk Jurja IV. Zrinskog, koji je 1574. godine u Nedelišću dao tiskati znamenitu knjigu Decretum koteroga je Verbeci Ištvan dijački popisal hrvatskoga pravnika Ivanuša Pergošića. Nikolin otac, ban Juraj V. Zrinski umro je 28. prosinca 1626. godine u vojnom taboru u Požunu (današnja Bratislava u Slovačkoj), gdje je sudjelovao sa svojom postrojbom u Tridesetogodišnjem ratu. Povijesni izvori govore da je bio otrovanFranjo Pajur, O zrinsko-frankopanskoj uroti, // Kaj: časopis za književnost, umjetnost i kulturu, sv. 44 (218), br. 5 (312). Studeni 2011., str. 57–67. , str. 62.:Josip Bratulić, Petar Zrinski i njegova Opsida sigecka u povjesnicama hrvatske književnosti :, Kolo, 3, 2016., pristupljeno 26. kolovoza 2017. po nalogu austrijskog carskog generala Albrechta von Wallensteina, nakon što je došlo do njihovog verbalnog sukoba.
Nikolina majka, grofica Magdalena Zrinska rođ. Széchy, preudala se nakon toga za baruna Nikolu II. Mlakovečkog (na mađarskom: Malakoczy) Susedgradskog. Za Nikolu i njegovog brata Petra brinulo se tijekom njihove mladosti više znamenitih osoba, među kojima zagrebački biskup Petar Domitrović (stolovao je od 1611. do 1628. godine) i ostrogonski nadbiskup Petar Pazmany. Prvotno o braći skrbili su protonotar Stjepan Patačić i zagrebački biskup Petar Domitrović, a nakon što su oba skrbnika ubrzo umrla, skrb je preuzelo četveročlano povjerenstvo, njihov izravni skrbnik bio je Franjo Batthyány, unuk Nikole IV. Zrinskoga.Nikola VII. Zrinski , virtualna.nsk.hr, pristupljeno 12. listopada 2020. Obojica su učili i kod isusovaca u Grazu od 1630. do 1634. godine, a zatim u Trnavi u Slovačkoj od 1634. do 1636. godine. U Trnavi je, na isusovačkoj višoj školi, 1636. godine završio retoriku. Nakon školovanja Nikola i Petar Zrinski putovali su po Italiji gdje ih je primio i papa Urban VII. Govorili su najmanje šest jezika: hrvatski, njemački, mađarski, latinski, turski i talijanski jezik.
Mladi ratnik
Godine 1637. vratio se Nikola na svoj posjed u Međimurje, u utvrđeni čakovečki dvorac. Nikola VII. u Tridesetogodišnjem ratu sudjelovao je 1642., 1643., 1644. i 1646. godine.Zvonimir Bartolić, Čakovečka knjižnica Nikole Zrinskog: u prigodi 340. obljetnice nastanka Zriniane // Podravina: časopis za multidisciplinarna istraživanja, sv. 1, br. 1, 2002., str. 137. - 162., , str. 145., pristupljeno 18. listopada 2020. Po prvi puta sudjelovao je u rujnu 1642. godine i to s postrojbom od 500 konjanika, a 1644. godine pridružio im je još 500 konjanika.Tomislav Vuković, Dr. Hrvoje Petrić o Nikoli VII. Zrinskom u povodu 400. godišnjice njegova rođenja »Znam naime da sam pravi Hrvat i k tomu Zrinski«, glas-koncila.hr, 17. rujna 2020., pristupljeno 12. listopada 2020. Na kraljev poziv 1646. godine s 300 podanika priključio se je hrvatskoj banskoj vojsci i opet sudjelovao u Tridesetogodišnjem ratu. Tada se je istaknuo u bitkama protiv Šveđana i njihova saveznika Jurja I. Rákóczyja, došavši kralju u pomoć u mjestu Skalici, te nanijevši im teške gubitke. Dana 26. siječnja 1646. godine postao general-bojnikom (General Feldwachtmeister). Zbog pokazanog junaštva i vojne vještine, kralj Ferdinand III imenovao ga je 1647. godine "generalom svih Hrvata" (Croatorum omnium generalis), Zrinski, Nikola Graf, www.biolex.ios-regensburg.de, pristupljeno 26. kolovoza 2017.Franjo Pajur, O zrinsko-frankopanskoj uroti, // Kaj: časopis za književnost, umjetnost i kulturu, sv. 44 (218), br. 5 (312). Studeni 2011., str. 57–67. , str. 63.: a 27. prosinca iste godine hrvatskim banom. U Varaždinu je na zasjedanju hrvatskog sabora, 14. siječnja 1649. godine postavljen za hrvatskoga bana.
mini|200px|Nikolina druga supruga Marija Sofija Löbl
Nikola se 17. rujna 1645. godine vjenčao s groficom Marijom Euzebijom Drašković, kćeri Gašpara II. Draškovića, člana ljutomerskog ogranka te obitelji, ali je ona nakon nekoliko godina braka, u kojem nije bilo djece, umrla. Dana 30. travnja 1652. godine Nikola se u Beču ponovno vjenčao, i to s barunicom Marijom Sofijom Löbl. U tom se braku rodilo im se četvero djece, od kojih je dvoje umrlo kao vrlo maleno, a dvoje je nadživjelo svog oca. To su bili kći Marija Katarina i sin Adam.
Mađarski pjesnik
Osim što je uspješno ratovao protiv Turaka, Nikola Zrinski bio je mudar političar i intelektualac. Napisao je niz značajnih književnih djela, među kojima je jedno od najpoznatijih velika knjiga lirike koja je objavljena u Beču 1651. godine pod nazivom Adriai tengernek Syrenaia (Sirena Jadranskoga mora), a koju je s mađarskoga jezika na hrvatski jezik prepjevao njegov brat Petar i pod nazivom Adrianskoga mora sirena objavio 1660. godine u Mletcima. U knjizi Adrianskoga mora sirena osim Obside Sigecke kao glavnog sadržaja spjeva nalazi se i niz lirskih pjesama ‒ idile, epigrami sigetskim junacima, pjesma o Kristu, te "zaključna pjesma "Ispivanje" u kojoj Nikola kao pjesnik izvornika progovara o vlastitu ratničkom habitusu".Knjige. Petar Zrinski. Adrijanskoga mora Sirena & Obsida sigecka , Matica hrvatska, pristupljeno 20. listopada 2020.
Autor je i prvoga epa na mađarskom jeziku, Opsidio Szigetiana/Szigeti veszedelem (Propast Sigeta), napisanoga 1647. – 1648. Nikola Zrinski u Mađarskoj smatra se najvećim likom mađarske barokne književnosti.
Hrvat prije svega
Ipak, Nikola Zrinski sâm je sebe smatrao Hrvatom, kako je to 1659. godine napisao u pismu svom prijatelju zagrebačkom dožupanu Ivanu pl. Ručiću na latinskom jeziku, gdje se nalazi i slavna rečenica "Ego mihi conscius aliter sum, etenim non degenerem me Croatam et quidem Zrinium esse scio",Tihomir Živić, Antonija Huljev, „Hrvatske Termopile“, 450 godina poslije: Sigetska bitka i Nikola Šubić Zrinski u angloameričkim vrelima, Odjel za kulturologiju, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Hrvatska, str. 6., pristupljeno 11. listopada 2020. koja u prijevodu glasi: "Inače, svjestan sam, dapače znam, i neću zatajiti da sam Hrvat, i to Zrinski".Petra Bedić, Autoreprezentacija Zrinskih u njihovim djelima 17. stoljeća: diplomski rad , mentor: doc. dr. sc. Saša Potočnjak, Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet, Odsjek za kroatistiku, Rijeka, 2019., str. 4., pristupljeno 11. listopada 2020.
Hrvatski i mađarski pjesnik, bio je to čovjek koji je u praskozorju europskog doba buđenja nacionalnih svijesti i početka težnji za nacionalnim državama, posvetio svoj život očuvanju europske i kršćanske civilizacije, ali i dobrobiti svog naroda. Međutim, našao se istodobno upleten u političke intrige svog doba, koje s njegovim idealima nisu imale puno toga zajedničkog, i može se smatrati tragičnom osobom hrvatske povijesti.
Iste, 1659. godine, Nikola Zrinski osniva franjevački samostan u Čakovcu te dovodi franjevce hrvatske provincije Svetog Ladislava (a ne franjevce mađarske provincije Svete Marije). Godine 2009. obilježava se 350. obljetnica dolaska franjevačkog reda u Čakovec.
Knjižnica
Kao učen čovjek, Nikola je u svom dvorcu u Čakovcu posjedovao veliku i bogatu knjižnicu, koja je u stručnim krugovima poznata pod imenom Bibliotheca Zriniana. Knjižnica je nastala već puno ranije, tijekom 16. stoljeća, pa i prije, ali se njezinim utemeljiteljem smatra upravo ban i pjesnik Nikola, a za službeni početak nastanka knjižnice uzima se 1662. godina kada je njezin vlasnik organizirao stručnu klasifikaciju knjiga i dao izraditi katalog knjižnice s naslovom Catalogum omnium librorum bibliothecae csaktorniensis excellentissimi atque illustrissimi domini comitis Nicolai a Zrino nan. Anno Domini 1662. die 10. octobris. Taj je katalog, kojega je koncipirao sam Nikola Zrinski,Zvonimir Bartolić, Čakovečka knjižnica Nikole Zrinskog: u prigodi 340. obljetnice nastanka Zriniane // Podravina: časopis za multidisciplinarna istraživanja, sv. 1, br. 1, 2002., str. 137. - 162., , str. 158., pristupljeno 18. listopada 2020. sastavljen na latinskom jeziku, izuzetna rijetkost i vrijednost, i srećom je očuvan do danas. mini|200px|lijevo|Nikola Zrinski (rad njemačkog slikara Johanna Franza Hoffmanna)
Znamenita je čakovečka zbirka knjiga Nikole Zrinskog očuvana gotovo na čudesan način. Tu najvrjedniju hrvatsku knjižnicu starijeg razdoblja spasio je splet okolnosti. Nakon iznenadne pogibije bana Nikole, knjižnicu je naslijedio njegov, niti dvije godine star, sin Adam, koji se s majkom Marijom Sofijom i sestrom nešto kasnije odselio iz Čakovca. Ona je odlučila prikupljene knjige ponijeti sa sobom kada je napustila Čakovec nakon suprugove smrti.Bibliotheca Zriniana , nsk.hr, objavljeno 14. studenoga 2014., pristupljeno 26. kolovoza 2017. Na taj način spriječena je opasnost pljačke knjižnice koja je uslijedila nakon smaknuća Adamova strica Petra Zrinskog u Bečkom Novom Mjestu 1671. godine. Tada je, nakon propasti urote zrinsko-frankopanske, po carskoj naredbi cjelokupna imovina Zrinskih zaplijenjena, a posjedi opustošeni. Tijekom Adamova života, kao i nakon njegove smrti, Bibliotheca Zriniana nekoliko puta preseljavana je (pa je dugo bila i u dvorcu Bitov (Vöttau) u današnjoj južnoj Češkoj), a na kraju otkuplila ju je 1893. godine tadašnja Hrvatska zemaljska vlada za 12.000 forinti i predala na čuvanje Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, gdje je i danas, u zbirci Rijetkosti. Njezin cjelokupni fond danas sadrži 731 knjigu neprocjenjive vrijednosti. O knjižnici je pisao i poznati nizozemski znanstvenik Jakob Tollius, koji je posjetio Nikolu u njegovu dvorcu u Čakovcu i bio oduševljen bogatstvom knjižnice i visokom obrazovanošću Zrinskih.Zvonimir Bartolić, Čakovečka knjižnica Nikole Zrinskog: u prigodi 340. obljetnice nastanka Zriniane // Podravina: časopis za multidisciplinarna istraživanja, sv. 1, br. 1, 2002., str. 137. - 162., , str. 150.-151., pristupljeno 18. listopada 2020. U razgovoru s Jakobom Tolliusom o političkoj situaciji u Hrvata napomenuo mu je i kako: "Turci u budućnosti neće predstavljati nikakvu opasnost za naš opstanak, a nakon uzmaka Turaka preostaju Beč i Mleci kao opasne snage, nerazmjerno prodornije od Stambola. Talijanske snage za nas ne dolaze u obzir, francuska politika kralja Ljudevita XVI. je neiskrena i sebična, a engleskoga kralja ne zanima Dunav. Osim na sebe, mi ne možemo računati ni na koga".Zvonimir Bartolić, Čakovečka knjižnica Nikole Zrinskog: u prigodi 340. obljetnice nastanka Zriniane // Podravina: časopis za multidisciplinarna istraživanja, sv. 1, br. 1, 2002., str. 137. - 162., , str. 151., pristupljeno 18. listopada 2020.
Nikola je poznavao i mnoge druge europske znanstvenike, filozofe i ostale znamenite osobe toga doba, te je kontaktirao s njima. U Čakovcu je Zrinske posjetio i poznati turski putopisac i diplomat Evlija Čelebi. Evlija Čelebi u izvornome rukopisu Putopisa napisao je dosta podataka o Nikoli VII. Zrinskom, o njegovu karakteru, vojnim poduhvatima, posjedima obitelji Zrinski, te o štovanju Osmanlija prema Zrinskima.Doc. dr. sc. Anđelko Vlašić, Nikola VII. Zrinski u autografu Putopisa Evlije Čelebija, str. 11., u: Međunarodni znanstveni skup – Hrvatski ban Nikola VII. Zrinski: život i djelo (1620. – 1664.): povodom 400. obljetnice rođenja, Čakovec, 11. i 12. rujna 2020., pristupljeno 12. listopada 2020.
Pobjednik mnogih bitaka