mini|375x375px|Planeti Sunčevog sustava i Sunce u stvarnoj boji i ispravnom omjeru veličina poredani od najdaljeg do najbližeg Suncu Planet (lat. planetae, prema grč. πλανήτης: koji luta) je nebesko tijelo koje obilazi oko zvijezde (u našem Sunčevom sustavu to je Sunce) i koje se kreće eliptičnom putanjom oko zvijezde, dovoljno veliko da ga oblikuje vlastita gravitacija, svijetli odraženom Sunčevom svjetlošću i može imati vlastite prirodne satelite. Za razliku od zvijezda, planeti nemaju vlastiti izvor energije, to jest u njihovoj unutrašnjosti ne dolazi do nuklearne fuzije. Budući da postoji mnoštvo tijela koja kruže oko zvijezde, planetima smatramo samo one značajnijih masa, koji kruže približno u ravnini ekliptike. Također oko planeta mogu kružiti manja tijela koja nazivamo mjesecima, pratiocima ili prirodnim satelitima. Fizički se planeti razlikuju od zvijezda masom barem 100 puta manjom od Sunčeve, pa u svojem središtu ne mogu imati termonuklearni izvor energije zbog premalena gravitacijskoga tlaka.
Do početka 1990-ih bilo je poznato 9 planeta, svi u Sunčevom sustavu. Danas se u Sunčevom sustavu broji 8 planeta, dok je Pluton svrstan u kategoriju patuljastih planeta, poput Cerere, Erisa, Haumea i drugih. To su, razvrstani redom srednjih udaljenosti od Sunca: Merkur, Venera, Zemlja, Mars, Jupiter, Saturn, Uran i Neptun. Prva su četiri unutrašnji ili terestrički planeti, odijeljeni od ostalih, jovijanskih, glavnim asteroidnim pojasom. Planetne se staze nalaze gotovo u jednoj ravnini i, osim Merkurove, malo se razlikuju od kružnice. Svi se planeti oko Sunca gibaju istim smjerom (protivno satnoj kazaljci ako se promatraju od Sjevernoga prema Južnom Zemljinu polu). Vrtnja većine planeta oko svoje osi istoga je smjera, no Venera se okreće suprotno, a Uranova os vrtnje leži gotovo u ravnini njegove staze. Golim okom jasno se vide Merkur, Venera, Mars, Jupiter, Saturn, koje su poznavali stari narodi; Uran se slabo vidi u optimalnim uvjetima, a Neptun nikako. Posljednja dva planeta otkrivena su u novom vijeku. Planeti su najprije, zajedno s Mjesecom i Suncem, bili smatrani Zemljinim pratiocima (geocentrični sustav), a od zvijezda ih se razlikovalo po tome što stalno mijenjaju mjesta.
U novije vrijeme razvijene su metode pronalaženja planeta oko drugih zvijezda u bliskom galaktičkom susjedstvu, na udaljenostima od nekoliko svjetlosnih godina. Do danas je potvrđeno postojanje preko 3760 ekstrasolarnih planeta.
Smatra se da planeti nastaju iz protoplanetarnog diska, u procesu formiranja zvjezdanog sustava (kozmogonija). Plin i prašina koji kruže oko protozvijezde zgušnjavaju se u rotirajući disk u kojem se stvaraju nakupine čestica. Ove nakupine povećavaju masu pod utjecajem gravitacije, sudaraju se i stvaraju veća tijela - planete.
Naziv planet dolazi od grčke riječi planetes, što znači "lutalice". Naziv je nastao u vrijeme kada su stari narodi opažali da neka tijela mijenjaju svoj položaj na nebeskom svodu.
Planeti u Sunčevom sustavu Osim Zemlje, svi planeti u Sunčevom sustavu dobili su imena po bogovima iz rimske mitologije. Uran je dobio ime po grčkom bogu.
Planeti našeg Sunčevog sustava su (redom po udaljenosti od Sunca):
Merkur Venera Zemlja Mars Jupiter Saturn Uran Neptun
Klasifikacija planeta mini|desno|250px|Skica pokazuje kutove između Sunca i planeta s obzirom na položaj Zemlje: elongaciju, konjukciju, opoziciju i kvadraturu.
Planeti u Sunčevom sustavu podijeljeni su, prema kemijskom sastavu, u dvije osnovne kategorije.
terestrički ili kameni: planeti slični Zemlji, sastavljeni uglavnom od stijena: Merkur, Venera, Zemlja, Mars,
jovijanski: sastavljeni najvećim dijelom od plina: Jupiter, Saturn i leda: Uran, Neptun.
Svojstva planeta
Planet Najveći promjer[ km ] Period revolucije[ dana ] Srednja udaljenost od Sunca[milijuna km ] Temperatura na površini[ °C ] Sateliti Merkur 4920 87,9 56,9 -170 do 430 - Venera 12 100 224,7 108,2 480 - Zemlja 12 756 365,26 149,6 15 Mjesec Mars 6 800 686 227,9 -140 do 20 Fobos i Deimos Jupiter 142 700 4 333 778,3 -120 do -160 79 satelita Saturn 120 800 10 759 1, 428 -130 do -190 82 satelita Uran 52 900 30 685 2,872 -210 27 satelita Neptun 44 600 60 189 4,498 -110 do -220 14 satelita
S obzirom na položaj Zemlje u Sunčevu sustavu, planeti se dijele na donje (bliži Suncu) i gornje (dalji nego što je Zemlja) te se nalaze u različitim odnosima prema Suncu (aspekt). Donji planeti prividno titraju oko Sunca, udaljujući se do položaja pod kutom od najviše 28° (Merkur) i 47° (Venera), te se mogu pojaviti ili ujutro prije Sunčeva izlaska (zapadna elongacija) ili uvečer prije njegova zalaska (istočna elongacija). Budući da se ravnine u kojima se planeti gibaju oko Sunca ne podudaraju sa Zemljinom, planeti neće svaki put prijeći iza Sunca (okultacija) ili ispred njega (tranzit); te se pojave ponavljaju u višegodišnjim razmacima. Gornji planeti obilaze oko Sunca manjom kutnom brzinom nego Zemlja, pa se nakon konjunkcije prividno gibaju prema zapadu (tada se vide ujutro) sve dok ne stignu u opoziciju, kada nastavljaju kao večernja nebeska tijela. U odnosu na zvijezde, gibaju se od zapada prema istoku u složenoj putanji koja, kada su u području opozicije, pokazuje petlje, a tada se djelomice gibaju prema zapadu. Položaji planeta na nebeskoj sferi računaju se vrlo točno, a objavljuju kao efemeride.
Po fizičkim svojstvima razlikuju se planeti Zemljine i Jupiterove skupine. Merkur, Venera, Zemlja i Mars (terestrički planeti) imaju čvrstu površinu i tanku atmosferu, osim Merkura koji je bez prave atmosfere, odnosno ima egzosferu. Građeni su od stijenja koje sadrži željezo, silicij, kisik, magnezij, aluminij i drugo. Razmjerno su velike prosječne gustoće (3,9 do 5,5 g/cm³). Vanjski planeti (jovijanski planeti), divovski su i izgrađeni pretežno od plinova: vodika i helija pa su male prosječne gustoće (0,7 do 1,7 g/cm³). U unutrašnjosti svih planeta tvari su na vrlo visokom tlaku i temperaturi zbog zarobljene primordijalne topline: u terestričkim planetima su tekućine, a u jovijanskim superkritični fluidi. Površinska temperatura planeta ovisi o udaljenosti od Sunca i o prisutnosti, odnosno o sastavu atmosfere. Najvišu temperaturu imaju površine Merkura (430 °C) i Venere (460 °C). Fizičko stanje planeta i njihovih satelita danas se istražuje uz pomoć svemirskih letjelica.
Planeti mini|240x240px|Merkur mini|240x240px|Venera desno|240x240px|mini|Zemlja. mini|240x240px|Mars mini|300x300px|Jupiter mini|240x240px|Saturn mini|240x240px|Uran mini|240x240px|Neptun
Merkur
Merkur je planet najbliži Suncu; sivo tijelo prepuno kratera, vrlo izdužene staze, kojoj numerički ekscentricitet iznosi 0,206, pa pokazuje relativistički zakret perihela. Maksimalna kutna udaljenost (elongacija) od Sunca iznosi 28°. Nema prirodnog satelita. U prosjeku je od Sunca udaljen 0,387 astronomskih jedinica (AJ) ili 57,91 milijuna kilometara, a približava se na 0,31 AJ (46 001 200 km) ili udaljuje na 0,47 AJ (69 816 900 km). Oko Sunca obiđe za zvjezdanu godinu (sideričku godinu) jednaku 88 dana. Promjer mu je 4 879,4 km, masa 0,055 Zemljine mase, srednja gustoća 5 430 kg/m³. Os vrtnje okomita je na stazu. Okreće se vrlo sporo i njegov siderički dan traje 58,65 dana, što iznosi 2/3 sideričke godine, dok mu sinodički (Sunčev) dan traje 176 dana. Posljedica njegovog svojstvenog gibanja je dvostruk izlazak Sunca ili dvostruko podne gledano s većine njegove površine.
Venera
Venera je drugi planet po udaljenosti od Sunca, bijele površine atmosfere s gotovo nikakvim obilježjima, bez satelita, nešto manji od Zemlje (promjer 12 104 kilometara). Na nebu je najsjajniji planet i pokazuje Venerine mijene. Od Sunca se najviše udalji 47° pa se vidi ili uvečer kao Večernja zvijezda ili ujutro kao Jutarnja zvijezda, odnosno Danica. Os vrtnje gotovo je okomita na ravninu staze. Okreće se retrogradno (smjer dnevnoga prividnog gibanja Sunca suprotan je onomu na Zemlji) i najsporije od svih planeta; siderički period vrtnje (siderički period) traje 243,0 dana i dulji je od godine, koja traje 224,7 dana, dok Sunčev dan na Veneri traje 116,7 dana, što je sumjerljivo s njezinom sinodičkom godinom (zvjezdana godina) od 583,9 dana. Veneru je posjetilo 26 letjelica: Venera 1, Mariner 2, Zond 1, Venera 2-8, Mariner 10, Venera 9, Venera 10, Pioneer Venus 1, 2, Venera 11-16, Vega 1, 2, Galileo i Magellan.
Zemlja
Zemlja je treći planet po redoslijedu udaljenosti od Sunca i najveći među unutarnjim planetima. Izgledom je plavkasto-bijela, blještava kugla. Prosječno je od Sunca udaljen 149,6 milijuna kilometara, što se uzima kao astronomska jedinica (AJ). Zemljina putanja nije jako izdužena, numerički ekscentricitet Zemljine staze iznosi 0,016 79, zbog čega se Zemlja Suncu približi za 2,5 milijuna kilometara (perihel, oko 4. siječnja) ili udalji za jednako toliko (afel, oko 4. srpnja). Ekscentricitet se u 100 000 godina mijenja za iznos od približno 0,003 2 do 0,005 7. S vremenom se mijenja i položaj Zemljine staze u ravnini gibanja, pa godišnji progradni zakret perihela (pomicanje u smjeru ophoda oko Sunca), potaknut utjecajem planeta i relativističkim učinkom, iznosi 11,63".
Mars
Mars je planet upola manji od Zemlje, smećkasto-narančaste boje s tamnijim regijama i bijelim oblacima. Promjer mu je oko 6 800 km. Dan je gotovo iste duljine, ali za obilazak oko Sunca mu treba 686 dana. Od Sunca je udaljen 227 939 100 km, a prosječna temperatura na površini je -50 °C. Mars ima dva prirodna satelita, Fobos i Deimos, dva asteroida koja su se previše približila Marsu te ih je on zarobio svojom gravitacijom. Oba su nepravilna oblika. Vallis Marineris je neobičan kanjon koji se proteže skoro nešto više od polovice Marsa. Na Marsu su radili roveri Spirit i Opportunity koji su svoju misiju završili, a radili više od 1,5 godinu.
Jupiter
Jupiter je planet s najvećim promjerom i najvećom masom u Sunčevu sustavu, elipsoidnog oblika, blagih narančasto-smeđih boja i slabijih kontrasta atmosferskih obilježja zbog fotokemijskog smoga. Peti je po udaljenosti od Sunca (prosječna udaljenost mu je 778 milijuna kilometara); jednom obiđe Sunce za 11,862 godina. Masa mu je 318,4 puta veća od Zemljine, a gustoća mu je samo oko 1/4 gustoće Zemlje. Velik dio mase tvore vodik i helij, koje zbog velike mase i gravitacije Jupiter nije izgubio od početaka Sunčevog sustava prije oko 4,57 milijarde godina, kao što se zbilo s terestričkim planetima. Sondiranja planeta i ispitivanje spektra zvijezda okultiranih Jupiterom dala su podatke o njegovom sastavu. Jupiter ima razmjerno malu, fluidnu silikatnu jezgru bez oštro ograničenog kemijskog sastava, okruženu dvama slojevima fluidnog vodika: donji sloj, pod većim tlakom, ima metalna svojstva, to jest vodikovi su elektroni u slabo vezanom ili u slobodnom stanju; gornji je sloj superkritično fluidan vodik u molekularnom stanju (H2). Iznad se nalazi se atmosfera vodika i helija debljine oko 1000 km (1/70 polumjera planeta). Planet nema ni tekuću ni čvrstu površinu. U atmosferi su utvrđene i male količine metana, amonijaka, sumporovodika, amonijevog hidrogensulfida i smrznute vode. Fotokemijski procesi i boje koje se vide na Jupiteru ukazuju na postojanje različitih organskih spojeva i složenih anorganskih polimera.
Saturn