Miroslav Krleža (Zagreb, 7. srpnja 1893. – Zagreb, 29. prosinca 1981.) bio je hrvatski književnik i enciklopedist, po mnogima najveći hrvatski pisac 20. stoljeća.
Životopis Miroslav Krleža rođen je u Zagrebu u građanskoj obitelji niže-srednjega socijalnoga statusa (razdoblje opisano u dojmljivoj prozi "Djetinjstvo u Agramu"), 1893. godine. Pohađao je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu i završio ju 1909. godine.Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. - 2007.), Zagreb, 2007., str. 925., Pohađa vojnu kadetsku školu u Pečuhu, te neposredno uoči Prvoga svjetskog rata, u doba Balkanskih ratova, pod utjecajem jugoslavenske integralističke ideologije bježi u Srbiju. Godine 1913. prekida vojni studij u peštanskoj Ludovicejskoj akademiji. Preko Pariza i Soluna dolazi u Srbiju s nakanom da bude dobrovoljac u srpskoj vojsci. Osumnjičen je kao špijun i srbijanske ga vlasti protjeruju. Vraća se u Austro-Ugarsku i u Zemunu biva uhićen na osnovi tjeralice Ludoviceuma. Godine 1915. mobiliziran je kao domobran i poslan na bojišnicu u istočnoj Europi (Galicija) gdje doživljava Brusilovljevu ofenzivu. Na bojištu je kratko vrijeme, a ostatak rata provodi po vojnim bolnicama i toplicama zbog slaboga zdravstvenog stanja, a i objavljuje prve književne i novinske tekstove.
Međuratno razdoblje Po stvaranju Kraljevine SHS Krleža se, fasciniran Lenjinom i sovjetskom revolucijom, angažira u komunističkom pokretu novonastale države i razvija snažnu spisateljsku djelatnost: u to je doba, gotovo do Radićeva ubojstva, pisao srpskom ekavicom kao i niz drugih, jugounitarizmom opijenih hrvatskih pisaca (Šimić, Ujević, Cesarec, Majer, Cesarić, Donadini, Andrić...). Već je potkraj dvadesetih godina 20. stoljeća dominantan lik u književnom životu jugoslavenske države, a neka od najsnažnijih ostvarenja na svim poljima (poezija, roman, drama, esej, memoarska proza, polemike i publicistika, novelistika) objavljuje u tridesetima, u vrijeme jačanja desnih i lijevih totalitarizama.
Približavanjem Drugoga svjetskog rata Krležina vjera u komunizam slabi i opada: pojava dijelom povezana s averzijom prema kanonima socrealizma koji su postali obvezatnima u razdoblju zreloga staljinizma, a još više čistkama u kojima je Staljin iskorijenio većinu stare boljševičke garde, a i sve Krležine prijatelje koji su završili kao prognanici u komunističkoj obećanoj zemlji. Zgađen nad svim opcijama koje su bile na političko-ideološkom meniju – od liberalno-imperijalnih demokracija koje su mu bile odbojne zbog protuhrvatskih makinacija sila Antante, kasnijih geopolitičkih manipulatora u Versaillesu, preko nacističkog i fašističkog totalitarizma kojeg je dobro procijenio kao slijepu ulicu civilizacije do komunističke diktature (početni entuzijazam o planiranom društvu socijalne i nacionalne pravde splasnuo je u srazu sa stvarnošću realsocijalizma), Krleža je Drugi svjetski rat dočekao praktički usamljen i posvađen s prijašnjim sudruzima iz komunističke partije, no ovi su ga ipak željeli za potpredsjednika AVNOJ-e.Čepo, Zlatko. Zvane Črnja: Sukobi oko Krleže (1983.) (ocjene i prikazi) // ČSP, Vol. 16, br. 1 (1984.), str. 123. – 126.,
Drugi svjetski rat
Nakon proglašenja NDH Krleža se našao u Zagrebu. Luigi Salvini, tadašnji kulturni ataše talijanskog veleposlanstva u ZagrebuStanko Lasić, knjiga treća, 150-151. mu je bio ponudio propusnicu za Italiju, no on to odbija kao što odbija i odlazak u partizane jer mu je svejedno, kao što je Krleža govorio, hoće li ga „Dido (Eugen Dido Kvaternik)Lasić, knjiga treća, 28 i 31. ili Đido (Milovan Đilas)Lasić, knjiga treća, 28 i 32. ubiti“. Ubrzo se pokazalo da mu od vlasti NDH nije prijetila nikakva opasnost bez obzira na to što je Krleža u cijelom predratnom razdoblju nastupao s izrazito ljevičarskih pozicija. Vlasti NDH u cilju svenarodne pomirbe nudile su Krleži razne funkcije, no on ih je sve bio odbio. Poglavnik Ante Pavelić mu je 23. rujna 1943. godine ponudio mjesto intendanta HNK, nakon toga je odbio mjesto profesora hrvatske književnosti na Sveučilištu u Zagrebu te upraviteljstvo u Sveučilišnoj knjižnici.Lasić, knjiga treća, str. 42. Krleža odbija suradnju kad ga izričito na to poziva Mile Starčević, ministar nastave i bogoštovlja.Lasić, knjiga treća, 43. Mile Budak koji se nekoliko puta našao osobno s Krležom i tijekom cijelog rata imao prema njemu više nego zaštitnički stav ponudio mu je uređivanje časopisa Hrvatska da ga uređuje u neutralnom duhu u neutralnoj Švicarskoj. Krleža je i to bio odbio. Krleža se sklonio nekoliko puta za vrijeme rata kod liječnika Đure VranešićaLasić, knjiga treća, str. 95. koji je mučki ubijen u čistkama novog komunističkog režima i kojega ni Krleža nije uspio spasiti.Lasić, knjiga treća, str. 45 Titovom posredniku i kiparu Antunu Augustinčiću Krleža je poručio da ostaje na partijskoj liniji a prijeratno prijateljstvo s Titom poslije rata doslovno mu je spasilo život. Krleža je pisao i za vrijeme rata i svoje je dnevničke zapise koncipirao za dramu "Aretej".
Socijalistička Jugoslavija mini|220px|Miroslav Krleža je iskoristio ugledni položaj unutar Komunističke partije i osobno prijateljstvo s Josipom Brozom Titom za poticanje umjetničkih sloboda. Nakon nekog vrijemena na ledu u doba poraća, reafirmirao ga je i reaktivirao prekid veza Jugoslavije i Kominforma, poslijeratne inačice Kominterne. U klimi liberalizacije pokreće 1950. Jugoslavenski leksikografski zavod, današnji Leksikografski zavod Miroslav Krleža, te istupima i referatima djeluje kao poticatelj umjetničke slobode i oslobađanja od stega socijalističkog realizma. 1961. je bio među utemeljiteljima časopisa Razreda za književnost HAZU Foruma.HINA/HS: Čuvar i promicatelj književne vrsnoće, Hrvatsko slovo, petak, 28. listopada 2011., str. 22. Godine 1967. potpisuje "Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika" (vidi Hrvatski jezik). Nakon potpisivanja Deklaracije morao je dati ostavku na položaj u Centralnom komitetu SKH zbog hajke na nacionalizam izražen u tom dokumentu. Međutim, bez njegove bi podrške Deklaracija bila teško ostvariv projekt: Krleža je ipak bio osobni prijatelj Josipa Broza Tita, te je predstavljao rijetku osobu koja je mogla socijalno “preživjeti“ kritiku moćnog Vladimira Bakarića izrečenu sa saborske govornice protiv potpisnika Deklaracije; kritike koja je većinu potpisnika stajala socijalne degradacije.usp. Berislav Jandrić, "Sveučilišni nastavnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu u obrani sastavljača i potpisnika Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika" , Školski vjesnik - Časopis za pedagoška i školska pitanja, Vol.59 No.3. Rujan 2010., citat stenografskog zapisnika iz 1967., na str. 401, o partijskoj kazni v. str. 404. U doba Hrvatskoga proljeća simpatizirao je zahtjeve proljećara, no povukao se kad je postalo očito da je Tito odlučio slomiti hrvatski nacionalni pokret (jedina Krležina uspješna intervencija bila je smanjivanje zatvorske kazne Tuđmanu). Do kraja života djeluje u Leksikografskom zavodu, a zadnje godine provodi narušenoga zdravlja i poluparaliziran. To je razdoblje Krležina života iscrpno prikazano u nekonvencionalnim višesveščanim monografijama njegova Eckermanna, Enesa Čengića.
Književno stvaralaštvo Krleža je ostvario golem opus (po različitim brojanjima, njegova sabrana djela obuhvaćaju između 50 i 80 svezaka) koji pokriva kako središnje književnoumjetničke žanrove, tako i atipične ili marginalne zapise (enciklopedijske natuknice, prepiska o raznim temama, putopisi, ...). Rani utjecaji obuhvaćaju skandinavske dramatike kao Ibsena i Strindberga i filozofa Nietzschea, kojima su se kasnije pridružili prozni i pjesnički uradci Krausa, Rilkea i romaneskno djelo Prousta. Iako je često iskazivao averziju i prijezir prema Dostojevskom, u grozničavim dijalozima Krležinih romana i drama vidljiv je trag ruskoga pisca, kao i impresionizma i ekspresionizma koji su dominirali njemačkim govornim područjem prva dva desetljeća 20. stoljeća.
mini|220px|Krležin kip u Zagrebu
Iako je pokrenuto čak nekoliko edicija, još ne postoji niti jedna koja bi obuhvaćala cijeli Krležin opus. Dodatno takav eventualni pokušaj otežava i činjenica da je sam autor neprekidno intervenirao u svoja već objavljena djela.
Poezija Krležin je pjesnički opus bjelodan izuzetak od vlastite izreke: "Tko je propao na svim životnim poljima, preostaje mu još bavljenje poezijom i politikom". Istina, počeo je glagoljivim, whitmanovskim i verhaerenovskim panteističko-egzaltiranim "simfonijama" ("Pan", 1917., "Tri simfonije", 1917.), nabujaloga verbalnoga vatrometa koji je trebao ostaviti dojam ekstatične životne radosti u kojoj se pojedinac gubi u, za njega oslobađajućim, ritmovima kozmosa. No, rezulatat je bio daleko od očekivanoga (kao što su ustanovili i drugi vitalistički panteisti koji su u to doba harali literarnom Europom): razlomljena sintaksa, mnoštvo bizarnih asocijacija i šepava ritmika naveli su srpskog pjesnika i kritika Simu Pandurovića na ironičan komentar o jednom Krležinom stihu u kojem ovaj, u karakteristično groteskno-hiperboličnoj maniri najavljuje razaranje vlastitoga mozga: "Ne sumnjamo da će g. Krleža uspeti u svojim namerama!"
Nakon te faze uslijedila su zrelija ostvarenja, objavljena u četvorim zbirkama 1918., 1918., te u lirskim djelima početka 1930-ih. Za te se ostvaranje može konstatirati da pokazuju utjecaj srednjoeuropske proturatne lirike i ekspresionističke poetike. Dominantni senzibilitet je paradoksalna mješavina otupjele otuđenosti i sućuti; najbolje pjesme su nabijene pregnantnim slikama društvene bijede i u njima teku asocijativne struje koje vrtlože više disparatnih mislenih i osjećajnih uzlova u uvirno središte pjesničke slike. Opći je dojam toga dijela Krležina pjesničkog djela zrelost u kojoj je hipernadraženi senzibilitet mladca s kompleksom nacionalnoliterarnoga profeta iz rane faze pretočen u snažni i dojmljivi lirski korpus modernističkog uklona – korpus u kojemu su asimilirani i integrirani utjecaji raznih "izama" – poglavito francuske i njemačke provenijencije (dadaizam, nadrealizam, formalizam, ekspresionizam,...).
mini|220px|Petrica Kerempuh, glavni lik iz Krležinih "Balada Petrice Kerempuha"