Marko Marulić (lat. Marcus Marulus Spalatensis) (Split, 18. kolovoza 1450. – Split, 5. siječnja 1524.) bio je hrvatski književnik i kršćanski humanist, otac hrvatske književnosti. Često mu se dodijeva i etnik Splićanin. Ostavio je bogat i raznovrstan opus, koji se odlikuje iznimnom književnom stilizacijom, znanjem i vještinom te sposobnošću prilagodbe raznovrsnoj čitateljskoj publici.NSK – Sjećanje na Marula , pristupljeno 4. siječnja 2013.
Marulić je ostavio više od 40 djela na hrvatskom, latinskom i talijanskom jeziku pisanih u razdoblju od 50 godina. Tijekom proteklih preko 5 stoljeća su ta djela tiskana više od 530 puta, uz prijevode na engleski, francuski, njemački, nizozemski, češki, mađarski, slovenski, slovački, japanski i španjolski jezik."Utjecaj Marka Marulića na duhovnost", Ratko Perić, "Colloquia Maruliana...", "Književni krug Split - Marulianum, centar za proučavanje Marka Marulića i njegova humanističkoga kruga", Vol 9., 2000.
Većinu svojih djela pisao je na latinskome jeziku, ali je ostavio i značajna djela na hrvatskome jeziku - koja su vrlo važna za razvoj hrvatskog jezika i književnosti; također nekoliko kratkih spisa na talijanskome jeziku. U svojim latinskim djelima potpisuje se kao Marcus Marulus Spalatensis ili Marcus Marulus Delmata, a u hrvatskim kao Marko Pečenić.Proleksis – Marko Marulić, pristupljeno 5. studenoga 2013. Književni uzori bili su mu Biblija, antička književnost i patrologija.Hrvatska enciklopedija – Marko Marulić, pristupljeno 5. studenoga 2013.
Prva uporaba riječi psihologija pripisuje se Maruliću, u njegovu djelu Psichiologia de ratione animae humanae.Hrvatska enciklopedija – psihologija, pristupljeno 21. srpnja 2021.
Veličinu Marulićeva stvaralaštva potvrđuje činjenica da je Thomas More čitao Marulićev Evanđelistar iz 1516. godine u tamnici neposredno pred pogubljenje (1535.) te da je Franjo Saleški uvijek sa sobom nosio Marulićevo djelo Institucije (iz 1506. godine).Grbić, Ines. Sin Crkve samo takav!, Glas Koncila, br. 2360 (15. rujna 2019.)
U dokumentima mjesne splitske Crkve spominje se Marka Marulića kao "slugu Božjeg" jer je umro na glasu svetosti, ali nije pokrenut službeni postupak beatifikacije."Profesor Mladen Parlov: ‘Marulić je poet koji je odavno zaslužio čast oltara‘", Ivan Ugrin, "Slobodna Dalmacija" 21. lipnja 2024. Pristupljeno 7. studenoga 2024.
Odlukom Hrvatskoga sabora 1996. godine 22. travnja obilježava se kao Dan hrvatske knjige u spomen na Marka Marulića koji je na taj dan 1501. godine dovršio Juditu,Dan hrvatske knjige u spomen na Marka Marulića: Pogledajte virtualnu izložbu NSK o ocu hrvatske književnosti Narod, 22. travnja 2020. (pristupljeno 13. lipnja 2020.) spjev "u versih harvacki složena".Marko Marulić, Judita, kod: Društvo profesora Hrvatskog jezika. "Hrvatska književnost na CD-ROM-u" Pristupljeno 7. studenog 2024. Odlukom Sabora 2021. godina proglašena je Godinom Marka Marulića u spomen na petstogodišnjicu objave Judite,Hrvatski sabor donio Odluku o proglašenju "Godine Marka Marulića", sabor.hr, 12. travnja 2021., pristupljeno 18. siječnja 2024. te Godinom čitanja u Hrvatskoj.2021. godina proglašena Godinom čitanja u Hrvatskoj Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Pristupljeno 9. travnja 2021. Vlada Republike Hrvatske proglasila je 2024. godinu Godinom Marka Marulića.Vlada Republike Hrvatske 2024. godinu proglasila „Godinom Marka Marulića“, min-kulture.gov.hr. Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske. Objavljeno 21. prosinca 2023.
Životopis mini|Spomenik Marku Maruliću u Splitu. Svečano otkrivanje spomenika bilo je 26. srpnja 1925. povodom otvorenja željezničke pruge Zagreb – Split i održavanja velike Jadranske izložbe. Na postamentu je s prednje strane kipar Ivan Meštrović uklesao: Marko Marulić 1450. – 1524., a sa stražnje: Ivan Meštrović svoje djelo poklonio. Marko Marulić rođen je 1450. godine u splitskoj plemićkoj obitelji Marulić koja se od 1436. godine nazivala i Pecenić ili Pečenić.Kuzmanić, Mario-Nepo, str. 87. Oblik Marulić nalazi se u Juditi. Negovi roditelji bili su Nikola i Dobrica rođena Obirtić (Alberti).Kronologija Marulićeva života i djela, Croatiae Auctores Latini. Digitalizacija hrvatskih latinista, Marulianum - Centar za proučavanje Marka Marulića i njegova humanističkoga kruga, Split, prosinac 2011., ffzg.unizg.hr, pristupljeno 9. studenoga 2021. Oba su mu roditelja bila pripadnici uglednih plemićkih obitelji. Marulić je bio najstariji od šestorice sinova i dviju kćeri. U Splitu je završio humanističku školu, no ne zna se točno gdje je studirao, prema nekim pretpostavkama u Padovi. Bavio se odvjetništvom u rodnome gradu i obavljao razne gradske dužnosti: egzaminatora (ispitivača, s ovlasti pregledavanja i ovjeravanja notarskih dokumenata), sudca, izvršitelja oporuka, svjedoka pri nagodbama i ugovorima, zastupnika u parnicama i tužitelja. Središnja je osoba splitskoga humanističkoga kruga.
O Marulićevim su se mladenačkim godinama stvorila dva oprečna mišljenja: s jedne je strane Frano Božićević Natalis u Marulićevu životopisu napisao da je u mladosti živio raskalašeno, dok je prema drugom gledištu Marulić od početka živio poluisposničkim životom.
Nakon što je pravničku karijeru započeo 1474. godine, od 1478. godine nastupa pred sudom kao tužitelj, a od 1481. god. je jedan od gradskih sudaca. Desetljećima će se u takvim svojstvima susretati sa splitskim plemićima i uglednim građanima, u kojem će socijalnom krugu održavati društveni ugled. 1480. godine u Mlecima izlazi prvo izdanje njegovog djela Evanđelistar (Evangelistarium) na latinskom djelu, raspravi o pobožnom životu u 7 knjiga: djelo će narednih 20 godina doživjeti čak oko 60 izdanja. U kasnijim godinama opet nastupa kao tužitelj i zastupnik u parnicama. Vodi brigu i o obiteljskom imanju: 16. studenog 1481. godine ser Marcus Pecenich prevozi u Veneciju radi prodaje smokve i vino, te bale sukna za bojenje; 7. siječnja 1482. dovozi lađom u Mletke vino, želatinu i svinjske pečenice. Zbog nekog prijestupa je 3. listopada 1482. god. završio u pritvoru u Splitu, odakle je otpušten uz jamčevino od čak 1000 dukata; izgleda da prijestup nije bio znatan jer se bilježi da je i nakon toga ostao u statusu gradskog suca jednog od kneževih pomoćnika, suca Kurije (iudex curię). U razdoblju nakon 1485. godine sve više se bavi čitanjem, molitvom i pisanjem. Između 1496. i 1499. piše Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca (De institutione bene uiuendi per exempla sanctorum) koja će biti tiskana u Veneciji 1507. godine, 1500. godine dovršava prijevod na hrvatski priručnika o kršćanskoj askezi "De imitatione Christi", s hrvatskim naslovom Od naslidovan’ja Isukarstova. 1501. godine dovršava Juditu. 19. srpnja ste godine piše na talijanskom pismo u kojemu kaže su "ovdje, na području Hrvatske" Turci izvojevali veliku pobjedu nad ugarkom i hrvatskom vojskoj, te dobiva glas da su turski konjanici porobili Slavoniju "sve do Zagreba". 1507. godine dovršava djelo Život Svetog Jeronima (Vita diui Hieronymi, djelo otisnuto 1513.). 1507. ili 1508. piše djelo O nasljedovanju Krista (De imitatione Christi), a do 1510. godine piše Pitanje obaju Zavjeta Život (Quęstiones utriusque Testamenti); oba djela su izgubljena. Od 1509. - u životnoj dobi od oko 60 godina - boravi mnogo u pustinjačkog kućici s uz crkvicu sv. Petra na Šolti; ondje se intenzivno bavi književnim radom; u to doba s latinskog prepjevava Petracinu kanconu Vergine bella, kojoj daje hrvatski naslov Blaženoj djevici. Na latinski prevodi Ljetopis Popa Dukljanina, pod naslovom Regum Delmatię atque Croatię gesta (Djela dalmatinskih i hrvatskih kraljeva). Pretpostavlja se da je baš 1510. god. objavljeno prvo izdanje Marulićevog djela na latinskom "Pedeset priča" (Quinquaginta parabolę). Maruliću, kao međunarodno priznatom piscu biva 1513. godine u Baselu izldano novo, raskošno opremljeno De institutione bene uiuendi per exempla sanctorum, a 1514. god. u Erfurtu se objavljuju njegove latinske Pjesme o pouci Gospodina našega Isusa Krista koji visi na križu (Carmen de doctrina Domini nostri Iesu Christi pendentis in cruce). 1517. god. piše pjesmu Tužen’je grada Jerozolima. 1518. godine piše O poroku škrtosti i preziranju bogatstva te o vrlini darežljivosti (De uitio auaritię diuitiisque contemnendis liberalitatisque uirtute); djelo je izgubljeno. 1519. godine u Mlecima izlazi njegovo djelo O poniznosti i slavi Kristovoj (De humilitate et gloria Christi); 1521. O Kristovu posljednjem sudu (De ultimo Christi iudicio, djelo objavljeno prvi put 1901. godine). 1522. godine - dvije godine prije nego će umrijeti - u Rimu na latinskom djelu objavljuje "Poslanicu papi Hadrijanu VI." (Epistola ad Adrianum Vi. Potificem Maximum), gdje se u djelu visoke literarne vrijednosti i iz pera renomiranog autora, koje očito namijenjenom širem krugu naobraženih čitatelja u Europi progovara o potrebi da kršćanski svijet pomogne hrvatskim područjima koje se tada već desetljećima nalaze na stalnom udaru Osmanske vojne sile."Kronologija života i djela", "Centar za proučavanje Marka Marulića i njegova humanističkog kruga", "Književni krug Split", Bratislav Lučin. , preuzeto iz edicije "Stoljeća hrvatske književnosti", knjiga 137 (r. Lahorka Plejić Polje), 2018.
Marulića se naziva ocem hrvatske književnosti, učenim pjesnikom (poeta doctus) te kršćanskim pjesnikom (poeta christianus). Životopis mu je napisao Frano Božičević Natalis, nazvan Vita Marci Maruli Spalatensis (hrv. Život Marka Marulića Splićanina).
Bio je aktivan u pomaganju hrvatskim knezovima u borbi protiv Turaka. I pjesnikovi pozivi na borbu protiv Turaka zrače hrvatskim rodoljubljem."Prije 498 godina umro je otac hrvatske književnosti", "Hrvatska katolička mreža", 05. siječnja 2022. Pristupljeno 7. studenog 2024. Hrvati su mu glavni predstavnici borbe protiv Osmanlija pa poimence Ugre i ne spominje u svojoj pjesmi Molitva suprotiva Turkom.
Tijekom života je putovao u Mletke i Rim, a neko je vrijeme proveo na Šolti, u Nečujmu, što u Ribanju i ribarskom prigovaranju spominje i Petar Hektorović.
Umro je u Splitu 1524. godine, a pokopan je u splitskoj crkvi sv. Frane.
Stvaralaštvo
Forma Marulić preuzima srednjovjekovne sadržaje, ali postavlja ih u nove oblike, vjerojatno utjecajem pokreta laičke pobožnosti, tzv. devotio moderna. Marulićeva povezanost s hrvatskom srednjovjekovnom književnom baštinom očituje se u odjecima glagoljičke Pariške pjesmarice u njegovim stihovima.Malić, Dragica, 2011.: Odjeci najstarije hrvatske pjesmarice u Marulićevim stihovima Colloquia Maruliana 20 (20): 75–102.
Jezik mu je splitska čakavica s umjerenim staroslavizmima, raguzeizmima i štokavizmima, dok latinski odražava srednjovjekovlje i u leksiku i u stilu. Djela su mu trojezična, s opusom na latinskom (80%), hrvatskom i talijanskom (3 pisma i 2 soneta).
Tematika
Pisao je prozna i pjesnička djela na latinskome i hrvatskome jeziku. Kao kršćanski humanist nastojao je uskladiti antičku mudrost i poetiku s biblijskim profetizmom i kršćanskom duhovnošću. U svojim djelima nadahnjivao se Biblijom i hagiografijom, antičkim klasicima i crkvenim ocima, suvremenim zbivanjima i kršćanskim moralnim načelima. Europsku, ali i svjetsku slavu stekao je duhovnim i moralističkim spisima na latinskom jeziku koji su u 16. i 17. stoljeću doživjeli brojna izdanja i prijevode i bili medu najčitanijim onodobnim duhovnim djelima. Glavni je predstavnik religioznog nadahnuća među humanistima.Dr. Parlov: „Marko Marulić je sveti sin Crkve! Njegova crkvenost i religioznost namjerno se prešućivala“ Hrvatska katolička mreža, 3. rujna 2019. (pristupljeno 13. lipnja 2020.)
Djela thumb|Naslovnica prvog izdanja Judite.