Dušik, nitrogen ili azot () jest hemijski element s atomskim brojem 7 i simbolom N. Simbol je izveden iz njegovog latinskog naziva nitrogenium (odnosno iz starogrčkog νιτρον nitron - soda, šalitra, i γενος genos porijeklo). Slavenski naziv dušik dobio je jer guši (duši) disanje i plamen, a slično porijeklo vodi i naziv azot (grč. azotikos – koji ne podržava život). U periodnom sistemu svrstan je u petu glavnu grupu i 2. periodu. Spada u nemetale. U elementarnom obliku dušik postoji isključivo u obliku dvoatomnih molekula (dinitrogen, N2). Sa 78% udjela je jedan od osnovnih sastojaka zraka. U Zemljinoj kori neorganski dušik se javlja rijetko u spojevima; izuzetak su depoziti šalitre.
Tokom evolucije u ekosistemima se formirao ciklus dušika: kao osnovni sastojak bjelančevina i mnogih drugih prirodnih supstanci, dušik je nezamjenjiv za živa bića, a oni ga u svojim energetski intenzivnim životnim procesima (kao što je fiksiranje dušika) vežu i pretvaraju u bioraspoloživi dušik. To se naprimjer dešava pod uticajem enzima u takozvanom željezo-sumpornom klasteru, koji je kofaktor enzima nitrogenaze.
Historija thumb|lijevo|Carl Wilhelm Scheele Prirodni hemijski spojevi dušika, kao što su nitrati i soli amonija, bili su poznati se još u antičko doba kada su ih koristili uglavnom alhemičari. Obje vrste spojeva se mogu, pored svojih prirodnih nalazišta kao minerali, dobiti i iz izlučevina. Tako, naprimjer, stari Egipćani su dobijali amonij-hlorid (salmijak) iz devinog izmeta i a šalitra se dugo vremena dobijala od tla sakupljenog iz štala. Carl Wilhelm Scheele je 1771. dokazao da je dušik osnovni sastojak zraka. Čisti amonijak prvi put je dobio engleski hemičar Joseph Priestley 1774. godine. Sve do početka 20. vijeka šalitra je bila jedini veliki izvor dušikovih spojeva. Nakon uvođenja Frank–Carovog procesa (dobijanje kalcij cijanamid koji su razvili Adolph Frank i Nikodem Caro) prvi put je uspješno iskorišten dušik iz zraka. Za dobijanje dušične kiseline Kristian Birkeland i Sam Eyde razvili su proces nazvan po njim Birkeland-Eydeov proces. Ovaj proces je vrlo brzo prevaziđen, a Fritz Haber i Carl Bosch su razvili napredniji Haber-Boschov proces za sintezu amonijaka iz vodika i dušika iz zraka. Pored ovog, razvijen je i katalitički Oswaldov proces po Wilhelm Ostwaldu za pretvaranje amonijaka u dušičnu kiselinu.
Osobine Molekularni dušik je bezbojni gas bez ukusa i mirisa, koji se na veoma niskim temperaturama (−196 °C) kondenzira u bezbojnu tekućinu. Dušik nije mnogo rastvorljiv u vodi (oko 23,2 mg dušika se rastvara u 1 litru vode na 0 °C) i ne gori. Dušik je jedini element u svojoj grupi periodnog sistema koji se može sam sa sobom spajati preko (p-p)π veza. Dužina ove trostruke veze među atomima iznosi 109,8 pm.
Pri električnom pražnjenju u spektralnoj cijevi sa gasom pri potpritisku od oko 5-10 mbar, molekulske orbitale dušika se dovode do emitiranja svjetlosti pobuđivanjem strujom visokog napona od 1,8 kV, jačine 18 mA i frekvencije 35 kHz. Tako se rekombiniranjem ioniziranih molekula gasa emitira karakterističan spektar boja. Kritična tačka dušika se nalazi na temperaturi od −146,95 °C (126,2 K), pri pritisku od 33,9 bar i gustoći 0,314 g/cm3.
Dušik u svojim spojevima uglavnom se spaja kovalentnom vezom. U elektronskoj konfiguraciji 2s2p3 spajanje tri kovalentne veze vodi ka formiranju potpunog okteta. Spojevi, u kojima se javlja ovaj vrsta veze, su naprimjer: amonijak, amini, hidrazin i hidroksilamin. Sami ovi spojevi su trigonalne piramidalne strukture i posjeduju slobodni elektronski par. Preko njega ovi spojevi mogu agirati kao nukleofili i kao baze.
U prirodi rasprostranjeni molekularni dinitrogen N2 je zbog trostruke veze u svojoj molekuli vrlo stabilan i inertan, a sa takvom trostrukom vezom povezana je i visoka energija disocijacije veze od 942 kJ/mol. Zbog toga je po pravilu potrebno dovesti mnogo energije da bi se ove veze prekinule i da bi dušik zatim reagirao sa drugim elementima. Osim toga, također je neophodna i visoka energija aktivacije, koja se opet može smanjiti korištenjem pogodnih katalizatora.
Polimerni dušik U augustu 2004. naučnici sa Max-Planck instituta za hemiju u Mainzu objavili su da su uspjeli dobiti novi kristalni oblik dušika, takozvani polimerni dušik sa jednostavnom vezom, pod pritiskom od preko 110 GPa pri temperaturi preko 2000 K. Ova modifikacija posjeduje jedinstvenu kubičnu strukturu, takozvanu cubic gauche strukturu (doslovno nezgrapna kocka). Zbog njene izrazito velike nestabilnosti, mogućnosti primjene su joj ograničene, ali moguće je planiranje polimernog dušika naprimjer kao eksploziva ili načina skladištenja energije. U tom slučaju, polidušik bio bio daleko najjači, nenuklearni eksploziv.
Izotopi Osim dva prirodna izotopa 14N i 15N, postoji i nekoliko vještačkih izotopa sa masenim brojevima 12 do 19. Njihovo vrijeme poluraspada iznosi između 9,97 minuta i 11 milisekundi. Izotop 15N je otkriven 1929, otkrio ga je Stefan Meiring Naudé a već nekoliko godina kasnije korišten je u terenskim probama 1943, koje su izveli naučnici Norman i Werkman. I danas se ovaj izotop koristi na sličan način za biohemijska ispitivanja razmjene dušika u obradivom sloju zemljišta ili u biljkama, ali i za proučavanje pretvaranja bjelančevina u vidu indikatora. Prirodna koncentracija izotopa 15N u atmosferi iznosi 0,3663%. Obogaćivanje dušika 15N je moguće kao i kod drugih izotopa gasovitih elemenata naprimjer putem termodifuznog odvajanja.
Rasprostranjenost Ciklus dušika Već u 19. vijeku primijećeno je da veći dio biljne materije sadrži dušik i da je on važni gradivni elemenat svih živih bića. On je jedan od osnovnih elemenata koji grade bjelančevine i bjelančevinaste materije, kao i DNK. Dušik je i osnovni sastojak svih enzima, koji upravljaju metabolizmom kod biljaka, životinja i čovjeka. Stoga je on nezamjenjiv za cjelokupni život na Zemlji.
U zraku Zemljina atmosfera se sastoji iz 78,09% dušika (po zapreminskom udjelu) odnosno 75,53% po masenom udjelu. Međutim, postoji vrlo malehni broj mikroorganizama koji ga mogu direktno koristiti iz zraka, ugraditi ga u svoju tjelesnu supstancu ili ga prenijeti na biljke. Koliko je poznato, biljke ne mogu direktno koristiti gasoviti dušik iz zraka. Prevođenje dušika u oblik u kojem ga biljke mogu iskorištavati dešava se na neki od sljedećih načina:
Pomoću bakterija koje fiksiraju dušik, a žive u korijenju biljaka iz grupe mahunarki (leguminoza). Te bakterije se hrane biljnim asimilatima. Kao protivuslugu daju biljci-domaćinu amonij. On se dobija djelovanjem jednog posebnog enzima, nitrogenaze, trošenjem dosta energije, reduciranjem dušika iz zraka. Takva životna zajednica je simbioza. Omogućava mahunarkama naseljavanje i slabije kvalitetnih zemljišta, što čovjek iskorištava naročito ekološkim načinom poljoprivredne proizvodnje za obogaćivanje tla neophodnim dušikom. Ovdje leguminoze predstavljaju osnovni izvor dušika. Slobodni mikroorganizmi, koji ne žive u simbiozi, daju nesimbiotičke spojeve dušika. Oslanjaju se na sposobnost da takvi mikroorganizmi (naprimjer neke vrste bakterija Azotobacter i cijanobakterije) uzimaju dušik iz atmosfere i grade bjelančevine u vlastitom organizmu. U poljoprivredne svrhe uzima se kalkulativni red veličine stvaranja spojeva iz atmosferskog dušika koje daju nesimbiotski mikroorganizmi od 5–15 kg/ha na godišnjem nivou. Električno pražnjenje pri munjama: U područjima bogatim padavinama, u tlo godišnje može dospjeti 20–25 kg N/ha putem padavina. To se dešava što se pri električnim pražnjenjima tokom munja u zraku spajaju kisik i dušik dajući okside dušika. Oksidi dušika kasnije reagiraju sa vodom dajući dušičnu kiselinu koja zajedno sa kišom pada na tlo. U njemu ona u spoju sa drugim elementima daje nitrate. Sinteza amonijaka: Hemičari Fritz Haber i Carl Bosch razvili su početkom 20. vijeka proces kojim se može dobiti amonijak iz vodika i dušika iz zraka. Po njima nazvan, Haber-Boschov proces omogućio je korištenje neiscrpnih zaliha dušika iz Zemljine atmosfere te je u narednim dekadama taj proces znatno pomogao povećanju prinosa i ekonomičnosti u poljoprivrednoj proizvodnji. Time je također i povećana opskrba hranom stalno rastućeg broja svjetskog stanovništva. Biljke iz apsorbiranog amonijaka proizvode biljne bjelančevine, koje dalje jedući biljnu hranu koriste životinje i čovjek, a služe im za izgradnju vlastitih bjelančevina. U životinjskom i ljudskom organizmu bjelančevine se najvećim dijelom ponovno razgrađuju te se izlučuju izmetom i mokraćom. Procjenjuje se da je do danas u prosjeku gotovo svaki treći atom dušika u biosferi barem jedan put prerađen u industriji vještačkih đubriva. Ispusni gasovi vozila: Sagorijevanjem fosilnih goriva (benzina, diezela i slično), korištenjem motornih vozila u atmosferu se ispuštaju spojevi dušika. Pri procesu sagorijevanja goriva u motorima nastaje dušikovi oksidi (NOx, najviše dušik(IV) oksid, dušik-dioksid NO2, ali i dušik(II) oksid, dušik monoksid, NO u drugi spojevi opće formule NOx). U prošlosti su ti spojevi direktno otpuštani u okolinu, međutim danas većina motornih vozila imaju ugrađene katalizatore, koji reduciraju ove spojeve: NOx se u katalizatorima reducira do amonijaka, koji se dalje u prisustvu vode pretvara u amonij (hemijska ravnoteža amonijaka i amonija u zakiseljenom rastvoru: NH3 + H3O+ ⇔ NH4+ + H2O). Oksidirani spojevi dušika, kao i reducirani spojevi, prenose se zrakom i u značajnoj mjeri utiču na eutrofikaciju okolnih ekosistema.
U tlu U površinskom obradivom sloju zemljišta nalazi se više od 95% ukupnog dušika u vidu organski vezanog dušika u živoj korijenskoj masi, uginuloj biljnoj masi, humusnim materijama i živim bićima u tlu. Ostatak od manje od 5% je neorganski dušik u obliku amonija ili nitrata i u veoma malehnoj količini kao nitriti. Ovaj mineralni udio dušika se određuje u proljeće prije đubrenja Nmin metodom. Ukupna količina dušika u tlu dosta zavisi od udjela ugljika. Na njega može uticati klima, vegetacija, vrsta tla, konfiguracija terena i mjere koje poduzimaju poljoprivrednici, kao što je obrada zemljišta.
U biljkama Dušik se ugrađuje u proizvode fotosinteze, između ostalog za sintezu bjelančevina i tako omogućava i podržava rast. Među najvažnijim ulogama dušika je ta što je on nezamjenjivi sastojak u građi molekula dezoksiribonukleinske kiseline i hlorofila. U zavisnosti od vrsta, udio dušika u suhoj supstanci iznosi 2-6% odnosno u prosjeku 1,5%. Uzimanje dušika u biljke dešava se u najvećoj mjeri u obliku soli amonija ili nitrata. Nedostatak dušika i dušikovih spojeva u biljaka izaziva simptome kao što su usporeni rast, svijetlozelena boja listova (stariji listovi postaju hlorotični i opadaju prije vremena), preuranjeno cvjetanje i požutjelo lišće. Međutim i prekomjerne količine također izazivaju određene simptome: prekomjerni rast, tamnozeleno lišće, zakasnjelo cvjetanje, biljke su slabije otporne na bolesti i mraz, biljna tkiva postaju spužvasta i mehka i slično.
Dobijanje thumb|Shematski prikaz membranskog procesa