Magnezij () jest hemijski element sa simbolom Mg i atomskim brojem 12. Spada u grupu zemnoalkalnih metala IIA grupe. Gradi 2+ ione. Oksidacijski broj magnezija u spojevima je +2, uz vrlo rijetke izuzetke gdje ima oksidacijski broj +1. Ima najnižu temperaturu topljenja u grupi zemnoalkalnih metala. On je osmi element u Zemljinoj kori po rasprostranjenosti i deveti općenito u poznatom svemiru. Magnezij je četvrti po rasprostranjenosti element na Zemlji u globalu (iza željeza, kisika i silicija), čini približno 13% ukupne mase planete Zemlje i ima najveći udio u plaštu Zemlje. Relativno velika zastupljenost magnezija na Zemlji povezana je sa činjenicom da se lahko stvara pri supernovoj zvijezda pri sekvencijalnom dodavanju tri jezgra atoma helija na karbon (koji je također napravljen iz tri jezgra atoma helija). Zbog velike rastvorljivosti magnezijevih iona u vodi, on je i treći element po zastupljenosti rastvoren u svjetskim morima. Magnezij se stvara u zvijezdama većim od tri Sunčeve mase putem fuzije helija i neona u alfa procesu pri temperaturama iznad 600 megakelvina.
U elementarnom stanju (kao metal) ne može se naći u prirodi na Zemlji jer je veoma reaktivan. Kada se izdvoji u elementarnom stanju, stajanjem na zraku vrlo se brzo oksidira te se njegova površina prekrije tankim slojem oksida (pasivizira se). U obliku metalnog praha gori uz karakterističan blješteći bijeli plamen, što ga čini čestim sastojkom za pirotehničke sprave i rakete. Metal se danas najčešće dobija elektrolizom magnezijevih soli izolovanih iz slane vode. Komercijalno se najčešće koristi za legiranje drugih metala te proizvodnju legure aluminija i magnezija poznatije kao magnalij ili magnelij. Budući da je magnezij za približno trećinu lakši od aluminija (ima manju gustoću), ove legure cijene se zbog relativne lahkoće i čvrstoće. U ljudskom tijelu magnezij je jedanaesti element po zastupljenosti, tj. po masi. Njegovi ioni nezamjenjivi su za sve žive ćelije, gdje imaju važnu ulogu pri obradi važnih bioloških polifosfatnih spojeva poput ATP-a, DNK i RNK. Postoje stotine enzima kojima su magnezijevi ioni neophodni za funkcionisanje. Spojevi magnezija koriste se u medicini kao laksativi, antacidi (npr. mlijeko magnezija) te u brojnim drugim situacijama kada je neophodna stabilizacija neuobičajenog nadražaja nekog nerva ili kada je potrebno grčenje krvnih sudova (npr., pri tretmanu eklampsije). Magnezijevi ioni općenito su kiselog okusa i u niskim koncentracijama mogu pomoći pri ublažavanju oporosti prirodne mineralne vode. U biljkama, magnezij je metalni ion u centru molekule hlorofila i zato je čest dodatak umjetnim gnojivima.
Historija thumb|lijevo|Humphry Davy Ime metala magnezija potiče od starogrčkog naziva za distrikt u Tesaliji zvani Magnezija. Naziv mu je u vezi sa magnetitom i manganom koji također potiču iz ovog područja, a danas označavaju sasvim druge supstance. Godine 1618. farmer u Epsomu u Engleskoj je pokušao da napoji krave vodom iz jednog izvora. Međutim, krave su odbile da piju tu vodu zbog njenog gorkog ukusa, a farmer je primijetio da voda zacjeljuje rane i povrede. Supstanca je postala poznata kao Epsom so, a njena slava se proširila. Kasnije je supstanca identificirana kao hidratizirani magnezij-sulfat MgSO4·7 H2O.
Da je magnezij poseban element prvi je utvrdio Joseph Black, a metal kakvog danas poznajemo prvi je otkrio Humphry Davy u Engleskoj 1808. On je koristio elektrolizu mješavine magnezije i živa-oksida. Antoine Bussy uspio je 1831. dobiti koherentni oblik magnezija. Davy je predložio da se ovaj element nazove magnij, međutim, danas se koristi naziv magnezij.
Osobine Elementarni magnezij čvrst je, srebrenkast metal, veoma malehne gustoće (dvije trećine gustoće aluminija). Lahko oksidira na zraku. Slično kao i kod aluminija proces korozije magnezija se zaustavlja zbog pasivizacije. Međutim, za razliku od drugih alkalnih metala, za čuvanje magnezija nije neophodna okolina bez kisika, jer se pasivizirani sloj vrlo teško uklanja. Kao i njegov komšija iz periodnog sistema, kalcij, čist magnezij veoma lahko reaguje sa vodom pri sobnoj temperaturi gradeći hidroksid, mada se ta reakcija odvija daleko sporije nego kod kalcija. Kada se potopi u vodu, na površini magnezija pojavljuju se mjehurići vodika, mnogo brže ako je magnezij u prahu. Na višim temperaturama, reakcija je mnogo brža. Sposobnost magnezija da reagira s vodom može biti iskorištena za proizvodnju energije i pokretanje mašina na bazi magnezija. Magnezij reagira i egzotermički sa većinom kiselina, poput hlorovodične kiseline (HCl). Kao i s aluminijem, cinkom i mnogim drugim metalima, reakcija sa hlorovodičnom kiselinom daje hloride metala i otpušta vodik kao gas.
Magnezij je izuzetno zapaljiv metal, iako ga je lahko zapaliti ako je u obliku praha ili izrezan u tanke pločice, mnogo teže ga je zapaliti u obliku većeg, kompaktnijeg predmeta. Jednom zapaljen, vrlo teško se može ugasiti, a može da gori i u atmosferi dušika (stvarajući magnezij-nitrid), ugljik-dioksida (dajući magnezij-oksid i ugljik) te u vodi (dajući magnezij-oksid i vodik). Ova osobina se koristila u zapaljivom oružju u Drugom svjetskom ratu, naročito u zapaljivim avionskim bombama. Jedina odbrana od požara kod takve vrste bombe bila je gašenje vatre suhim pijeskom da bi se onemogućio dotok kisika. Sagorijevajući u zraku, magnezij proizvodi bliješteće bijelo svjetlo kao i snažno ultraljubičasto. Prah magnezija se nekad koristio kao izvor osvjetljenja u ranim danima fotografije. Kasnije, magnezijeve trake su se koristile za električno pobuđivanje sijalica za bliceve. Prah magnezija se koristi za proizvodnju vatrometa te za signalne pomorske baklje gdje se traži blještava bijela svjetlost. Temperatura plamena magnezija i njegovih legura može dostići oko 3100 °C, ali je visina koju dostiže plamen iznad gorućeg metala obično manja od 300 mm. Magnezij se može koristiti i kao izvor paljenja termita, mješavine aluminija i praha željezo oksida koji je drugim načinima vrlo teško zapaliti. Ova osobina magnezija se manifestira zbog velike specifične toplote magnezija, po čemu je četvrti među metalima.
Spojevi magnezija su uglavnom u obliku bijelih kristala. Većina ih je rastvorljiva u vodi, kojoj magnezij ion Mg2+ daje kiseli, opor ukus. Manje količine rastvorenih iona magnezija doprinose oporosti i ukusu prirodnih voda. Ioni magnezija u većim količinama su ionski laksativi, a ponekad se u ove svrhe koristi i magnezij-sulfat (poznat i kao epsom so). Takozvano mlijeko magnezije je vodena suspenzija nekog od malobrojnih nerastvorljivih magnezijevih spojeva, magnezij-hidroksida. Svoj naziv duguje nerastvorenim česticama koje zbog kojih izgleda poput mlijeka. Mlijeko magnezije je blaga baza koja se često koristi kao antacid sa laksativnim popratnim efektima. Kationi Mg2+ spadaju u V analitičku grupu kationa.
Izotopi Magnezij ima tri stabilna izotopa: 24Mg, 25Mg i 26Mg. Svi su prisutni u značajnim količinama. Oko 79% magnezija u prirodi je izotop 24Mg. Izotop 28Mg je radioaktivan, a od 1950tih do 1970tih su ga proizvodile neke nuklearne elektrane za potrebe naučnih eksperimenata. Ovaj izotop ima relativno kratko vrijeme poluraspada (oko 21 sat), tako da je njegova upotreba ograničena vremenom isporuke. Izotop 26Mg je pronašao primjenu u izotopskoj geologiji, slično kao i aluminij. Ovaj izotop je radiogenski proizvod ("kćerka") izotopa 26Al, čije je vrijeme poluraspada oko 717 hiljada godina. Veliko obogaćivanje stabilnog 26Mg je uočeno u inkluzijama bogatim kalcijem i aluminijem u nekim ugljičnim hondritima. Neuobičajeni sadržaj izotopa 26Mg je objašnjen raspadom njegovog prethodnika 26Al u inkluzijama. Stoga se smatra da je takav meteorit formiran u zvjezdanim nebulama prije nego što se 26Al raspao. Ovi fragmenti se smatraju jednim od najstarijih objekata u Sunčevom sistemu te su u njima sadržani podaci o ranoj historiji svemira.
Uobičajeno je da se prikazuje 26Mg/24Mg u poređenju sa odnosom Al/Mg. Na skali izohronog datiranja, odnos Al/Mg se prikazuje u vidu 27Al/24Mg. Ugao izohrone linije ne ukazuje na značajniji pokazatelj starosti, ali pokazuje početni odnos 26Al/27Al u uzorku kada su se sistemi odvojili od zajedničkog ishodišta.
Rasprostranjenost Magnezij je osmi najrasprostranjeniji element u Zemljinoj kori po masi i dijeli sedmo mjesto sa željezom po molarnosti. Može se naći u većim količinama u obliku magnezita, dolomita i drugih minerala i u mineralnim vodama gdje je magnezijev ion rastvorljiv. Iako je prisustvo magnezija dokazano u preko 60 minerala, isplati komercijalno eksploatirati samo iz dolomita, magnezita, brucita, karnalita, talka i olivina.
Kation je drugi po rasprostranjenosti kation u morskoj vodi, odnosno treći ion po količini (odmah iza natrija i hlora), što čini morsku vodu i morsku so atraktivnim komercijalnim izvorom magnezija. Da bi se izdvojio magnezij, u morsku vodu dodaje se kalcij-hidroksid te se formira talog magnezij-hidroksida. + → +
Magnezij-hidroksid (brucit) nije rastvorljiv u vodi i može se iz nje filtrirati, te nakon reakcije sa hlorovodičnom kiselinom dobija se koncentrirani magnezij-hlorid. + 2 HCl → + 2
Iz magnezij-hlorida dobija se čisti magnezij putem elektrolize.
Dobijanje DržavaProizvodnja u 2011. (tona) 661.000 (kapacitet, stvarni podaci nisu objavljeni)63.500 37.000 30.000 21.000 16.000 2.000 1.500 Kina je najveći proizvođač magnezija sa oko 80% udjela na svjetskom tržištu. Gotovo cjelokupna proizvodnja magnezija u Kini zavisi od reakcije silikotermičkog Pidgeonovog procesa (redukcija oksida na visokim temperaturama uz prisustvo silicija) da bi se dobio metal magnezij.
U Sjedinjenim Američkim Državama, magnezij se, u principu, proizvodi putem elektrolize istopljenog magnezij-hlorida, dobijenog iz slane vode, slanih izvora ili morske vode. Na katodi, ion se reducira pomoću dva elektrona u metalni magnezij:
+ 2 e → Mg
Na anodi, svaki par iona se oksidira u gasni hlor, otpuštajući dva elektrona da bi se dovršio ciklus:
2 → (g) + 2 e
Novi proces, tehnologija čvrste oksidne membrane, uključuje elektrolitičku redukciju MgO. Na katodi ion se redukuje sa dva elektrona u metalni magnezij. Za elektrolit se koristi itrijem stabilizirana cirkonija (ISC) (cirkonij-dioksid). Anoda je tečni metal. Na ISC/tečni metal anodi reducira se . Sloj grafita se nalazi na površini anode od tečnog metala i na tom sloju ugljik i kisik reagiraju dajući ugljik-monoksid. Ako se umjesto tečne metalne anode koristi srebro, onda nema neophodnog reduktantnog ugljika ili vodika, te se na anodi stvara samo gas kisik. Postoje izvještaji koji govore da se ovim postupkom može postići i do 40% smanjenja troškova po kilogramu u odnosu na metod elektrolitičke redukcije. Moguće je da ovaj način dosta manje utiče na okolinu jer se njime smanjuje ispuštanje ugljik-dioksida. SAD je su prošlosti bile jedan od najvećih svjetskih izvozika ovog metala sve do 1995. godine pokrivale su gotovo 45% svjetske proizvodnje magnezija. Danas, udio SAD u svjetskoj proizvodnji iznosi oko 7%, a na tržištu je ostao samo jedan američki proizvođač, US Magnesium, kompanija iz savezne države Utah koja posluje u sastavu Renco Group, nastala iz propale Magcorp.
Upotreba