Antimon je hemijski element sa simbolom Sb (od , vjerovatno iz arapskog – ismid) i atomskim brojem 51. To je sjajni, sivi metaloid, koji se u prirodi većinom nalazi kao sulfidni mineral stibnit . Spojevi antimona bili su poznati još u antička vremena i bili su korišteni za kozmetiku. I metalni antimon bio je poznat, ali je sve do konačnog otkrića zabunom bio identificiran kao olovo. U elementarnom stanju prvi ga je izolirao i opisao Vannoccio Biringuccio 1540.
Jedno vrijeme Kina je bila najveći svjetski proizvođač antimona i njegovih spojeva, a većina se dobijala iz rudnika Xikuangshan u Hunanu. Industrijske metode proizvodnje ovog elementa jesu žarenje te zatim karbotermalna redukcija ili direktna redukcija stibnita sa željezom.
Najvažnije primjene metalnog antimona jesu za legiranje olovnih i kalajnih materijala te za olovno-antimonske ploče u olovnim akumulatorima. Legiranje olova i kalaja antimonom poboljšava osobine tih legura, a one se koriste za izradu kliznih ležaja, metaka i lemova. Spojevi antimona važni su aditivi za sredstva protiv požara koji u sastavu imaju hlor i brom. Jedna od brzorastućih primjena antimona je i mikroelektronika.
Historija Antimon(III)-sulfid se u predinastičkom Egiptu koristio kao kozmetičko sredstvo za oči (surma) još od 3100. p. n. e. kada je i izmišljena drevna kozmetička paleta. Artefakt, za koji se misli da je dio vaze, načinjen od antimona oko 3000. p. n. e. nađen je u Tellohu, u drevnoj Haldeji (danas dio Iraka), a predmet od bakra obložen antimonom datiran je između 2500. p. n. e. i 2000. p. n. e. nađen je u Egiptu. Austen je o radovima Herberta Gladstonea iz 1892. komentirao da "danas poznajemo antimon kao veoma krhki i kristalni metal koji bi se vrlo teško mogao koristiti za izradu vaza, pa ovo važno 'otkriće' (artefakt) mora predstavljati izgubljenu vještinu oblikovanja i kovanja antimona".
Međutim, Moorey nije bio uvjeren da je artefakt zapravo vaza, koju je spominjao Selimhanov. Nakon analize predmeta iz Telloha (objavljene 1975), napisao je: "Pokušano je povezivanje ovog metala s transkavkaskim prirodnim antimonom (tj. samorodnim metalom)" i da su "predmeti od antimona porijeklom iz Transkavkazije svi mali lični ukrasi". Ovaj nalaz oslabio je navodne dokaze o izgubljenim vještinama obrade i kovanja antimona.
Rimski naučnik i pisac Plinije Stariji opisao je nekoliko načina na koje se može dobiti antimon-sulfid za medicinske svrhe u svom djelu Naturalis Historia. On je također načinio distinkciju između "muških" i "ženskih" oblika antimona. Prema njegovom mišljenju, "muški" oblik je vjerovatno bio sulfid, dok je kod "ženskog", koji je bio bolji, teži i manje lomljiv, vjerovatno riječ o prirodnom samorodnom metalnom antimonu. Rimski prirodoslovac Dioskorid naveo je da se antimon-sulfid mogao žariti zagrijavanjem upuhivanjem zraka pomoću kovačkog mijeha. Smatra se da se ovim postupkom dobijao metalni antimon.
Prvi opis procedure za izoliranje elementarnog antimona naveden je u knjizi De la pirotechnia iz 1540. koju je napisao Vannoccio Biringuccio. Ona je bila prethodnica još čuvenijoj knjizi Georgea Agricole iz 1556. De re metallica. U tom kontekstu Agricola je često netačno smatran pronalazačem metalnog antimona. Knjiga Currus Triumphalis Antimonii (Trijumfalna kola antimona) opisuje preradu metalnog antimona a objavljena je 1604. u Njemačkoj. Navodno je tu knjigu napisao benediktanski fratar koji se potpisivao kao Basilius Valentius u 15. stoljeću. Da je ova knjiga autentična, a nije, ona bi bila prethodnica Biringucciovog otkrića.
Prvi koji je opisao čisti antimon iz Zemljine kore 1783. bio je švedski naučnik i inženjer u lokalnom rudniku Anton von Swab, na osnovu tipskog uzorka iz rudnika srebra Sala u rudničkom distriktu Bergslagen u općini Sala u Västmanlandu.
Osobine thumb|lijevo|Ampula s crnim alotropom antimona lijevo|thumb|Prirodni antimon s oksidacijskim proizvodima thumb|lijevo|Kristalna struktura uobičajena za Sb, AsSb i sivi As Antimon je u grupi dušika (15. grupa) i ima elektronegativnost 2,05. Više je elektronegativan od kalaja ili bizmuta, ali manje od telura ili arsena. Stabilan je na zraku pri sobnoj temperaturi, ali, ako se zagrije, reagira s kisikom dajući antimon-trioksid ().
Antimon je srebrenasti, sjajno-sivi metal, koji po Mohsovoj skali ima tvrdoću 3. Stoga je čisti antimon isuviše mehak za proizvodnju čvrstih objekata, kao što su kovanice od antimona koje su kovane u kineskoj pokrajini Guizhou 1931. godine, a zbog vrlo brzog propadanja i trošenja njihovo je kovanje obustavljeno. Antimon je otporan na mnoge kiseline.
Poznate su četiri alotropske modifikacije antimona: stabilna metalna forma i tri metastabilne forme (eksplozivna, siva amorfna i žuta). Metalni antimon je krhak, srebreno-bijeli sjajni metal. Kada se sporo hladi, istopljeni antimon se kristalizira u trigonalne ćelije, izomorfne sa sivim alotropom arsena. Rijetka eksplozivna modifikacija antimona se može formirati putem elektrolize antimon-trihlorida. Kada se ta modifikacija zagrebe s nekim oštrim predmetom, dešava se egzotermička reakcija te javlja bijeli plamen a formira se metalni antimon. Kada se ova modifikacija gniječi u tarioniku, može se desiti detonacija. Neki autori smatraju da su samo metalni i sivi antimon pravi alotropi, dok su eksplozivni i žuti zapravo "zagađeni" halogenim "nečistoćama" ili, u slučaju žutog, stibinom .
Crni (sivi) antimon se formira brzim hlađenjem para metalnog antimona. On ima istu kristalnu strukturu kao i crveni fosfor i crni arsen. Izložen zraku oksidira a može se i spontano zapaliti. Pri temperaturi od 100 °C postepeno prelazi u stabilnu formu. Žuti alotrop antimona je najnestabilniji. On se može dobiti samo oksidacijom stibina () pri temperaturi od −90 °C. Iznad ove temperature i izložen svjetlosti, ova metastabilna alotropska modifikacija prelazi u stabilniji sivi alotrop.
Metalni antimon usvaja slojevitu strukturu (prostorna grupa R3m br. 166) u kojoj se slojevi sastoje iz spojenih, zamršenih šestočlanih prstenova. Najbliži i drugi najbliži susjedi sačinjavaju nepravilni oktaedarski kompleksa, gdje su tri atoma u istom dvostrukom sloju neznatno bliže od tri atoma u sljedećem. Ovo relativno gusto pakovanje je uzrok velike gustoće od 6,697 g/cm3, ali slaba veza između slojeva dovodi do niske tvrdoće i krhkoće antimona.
Izotopi Antimon ima dva stabilna izotopa: 121Sb koji u prirodnom antimonu ima udio od 57,36% i 123Sb s udjelom od 42,64%. Također postoji i 35 radioaktivnih izotopa, od kojih je najduže "živući" izotop 125Sb sa vremenom poluraspada od 2,75 godina. Osim njih, poznato je i 29 metastabilnih stanja. Među nuklearnim izomerima najstabilniji je 120m1Sb sa vremenom poluraspada od 5,76 dana. Izotopi lakši od 123Sb raspadaju se β+ raspadomom (β+), dok oni teži se uglavnom raspadaju β− raspadom, uz neke izuzetke.
Rasprostranjenost Antimon je vrlo rijedak i slabo rasprostranjen element, a u prirodi se može naći i u samorodnom (tj. u elementarnom) obliku. Stoga ga Međunarodna mineraloška organizacija (IMA) priznaje kao mineral pod sistemskim brojem 1.CA.05.
Do 2011. samorodni antimon je pronađen samo na oko 300 nalazišta u svijetu. Između ostalih pronađen je u mnogim područjima Australije, u bolivijskim departmanima La Paz i Potosí, brazilskoj saveznoj državi Minas Gerais, na Schwarzwaldu, Odenwaldu i Harzu u Njemačkoj, Seinäjoki u Finskoj, mnogim područjima Francuske, u Lombardiji, Piemontu, Sardiniji u Italiji, nekim dijelovima Kanade i Austrije, zapadnom i istočnom Sibiru i Uralu u Rusiji, osim švedskog Västmanlanda još i u Dalarna, Gästrikland, Närke, Södermanland, Värmland i Västerbotten, u nekim regijama Slovačke i Češke kao i širom SAD. Među svjetski najznačajnijim nalazištima samorodnog antimona i njegovih ruda je takozvani Murchison pojas zelenog kamena u južnoafričkom gorju Murchison.
Do 2010. bilo je poznato 264 minerala koji sadrže antimon. Industrijski iskoristiv je uglavnom sulfidni mineral stibnit koji sadrži najviše 71,7 % antimona. Međutim mineral sa najvišim sadržajem Sb je jedan hemijski spoj koji je zapravo prirodna legura antimona i arsena, paradokrazit gdje Sb ima 92% udjela, ali je izuzetno rijedak. Ovaj mineral je pronađen na samo tri nalazišta, za razliku od stibnita koji je pronađen na oko 2.500 nalazišta. Drugi izvori antimona su minerali valentinit , breithauptit NiSb (antimon-nikl, niklantimonid), kermesit i (zlatni sumpor).
Dobijanje thumb|200px|Najveći svjetski proizvođači antimona u 2010. Britanski geološki zavod (BGZ) objavio je 2005. da je Kina bila najveći proizvođač antimona te godine sa približim udjelom od 84% svjetskog tržišta. Nakon nje slijede Južnoafrička Republika, Bolivija i Tadžikistan. Rudnik Xikuangshan u provinciji Hunan ima najveće nalazište u Kini gdje je procijenjeni depozit od 2,1 milion tona. Prema Američkom geološkom zavodu u 2010. Kina je imala 88,9% od ukupne svjetske proizvodnje antimona u svijetu, a slijede je Južnoafrička Republika, Bolivija i Rusija.
Međutim, procjene Roskill Consultinga pokazuju da je Kina u 2010. imala udio u svjetskoj proizvodnji od 76,75% sa 120.462 tone (90.000 tona objavljene i 30.464 neobjavljene proizvodnje), dok slijede Rusija (4,14% udjela u tržištu, 6.500 tona proizvodnje), Mjanmar (3,76% udjela, 5.897 tona), Kanada (3,61% udjela, 5.660 tona), Tadžikistan (3,42% udjela, 5.370 tona) i Bolivija (3,17% udjela, 4.980 tona). Roskill također procjenjuje da je svjetska sekundarna proizvodnja u 2010. iznosila 39.540 tona.
Proizvodni proces Izdvajanje antimona iz ruda zavisi od kvalitete rude i njenog sastava. Najveći dio antimona se iskopa kao sulfid, nakon čega se rude slabije kvalitete koncentriraju flotacijom, dok se visokokvalitetne rude zagrijavaju na 500–600 °C, što je temperatura na kojoj se stibnit topi i odvaja od manje vrijednih minerala. Antimon se može izdvojiti iz sirovog antimon-suflida redukcijom s otpadnim željezom:
+ 3 Fe → 2 Sb + 3 FeS
Sulfid se prevodi u oksid čime se iskorištava prednost isparljivosti antimon(III)-oksida, koji se izdvaja žarenjem. Ovaj materijal se često direktno koristi u osnovnim aplikacijama, a nečistoće u njemu su arsen i sulfidi. Izoliranje antimona iz njegovog oksida postiže se karbotermalnom redukcijom:
2 + 3 C → 4 Sb + 3
Rude niske kvalitete se reduciraju u visokim pećima dok se visokokvalitetne rude reduciraju u plamenim pećima.
Upotreba Približno 60% antimona potroši se u proizvodnji sredstava za gašenje požara, a 20% za legure koje se koriste u baterijama, ležajevima i lemovima.
Protivpožarna sredstva Antimon se uglavnom koristi kao antimon-trioksid za proizvodnju spojeva otpornih na požar. Gotovo se uvijek koristi u kombinaciji sa halogeniranim sredstvima otpornim na požar, a jedini izuzetk su polimeri koji sadrže halogene. Formiranje halogeniranih spojeva antimona uzrok je efekta gašenja vatre antimon-trioksidom, zbog reakcije ovih spojeva s atomima vodika, a moguće i s atomima kisika i OH radikalima, te se tako sprečava izbijanje vatre. Tržište ovih protivpožarnih aplikacija uključuje odjeću za djecu, igračke, presvlake za avionska i automobilska sjedišta. Također se koristi u industriji fiberglas kompozitnih materijala kao aditiv u poliesterskim smolama za proizvodnju nekih komponenti kao što su poklopci motora lahkih aviona. Smola može sagorijevati, ali se plamen zadržava na njoj te se gasi čim se ukloni plamen.
Legure