mini|200p|desno|Satelitska snimka područja Izraela i Palestine, s južnim dijelom Libanona, jugozapadnom Sirijom i zapadnim Jordanom. U pojmu Izrael (egip. ysrys; ugarit. yśril; heb. ישראל [yisra'el]; grč. ἰσραήλ; lat. israel) sadržan je niz raznih značenja: nadimak jednog od praočeva Židova, imenom Jakova; izraelski narod; naziv sjevernog kraljevstva, od Salomona do pada pod asirsku vlast; naziv zemlje koji se poklapa s nazivom "Palestina"; ime moderne Države Izrael.
mini mini| mini| mini| mini| mini| mini|
Naziv Palestina (egip. p-r-s-t; asir. palaštu; heb. פלשת [pelešet]; arap. فلسطين; [filastīn] ili [falastīn]; grč. παλαιστίνη; lat. palaestina) Grci upotrebljavaju u geografskom pojmu Sirija-Palestina, a što je helenizirani naziv za zemlju Filistejaca. Palestina je uglavnom geografski pojam, uz dva historijska razdoblja kada postaje i politički pojam: za vrijeme rimskog cara Hadrijana, koji provinciji Judeji mijenja ime u provinciju Sirija-Palestina i za vrijeme britanskog mandata, kada se mandat lige naroda naziva Palestina.
Ovaj članak bavi se historijom geografskog područja na koje se odnosi naziv Izrael (Palestina) od prahistorije do osnivanja Države Izrael. O historiji moderne Države Izrael detaljnije podatke može se naći u člancima pod nazivom Izrael, Uspostava i historija Države Izrael, Bliskoistočni sukob.
O prahistoriji Izraela i Palestine, od paleolitika do bronzanog doba vidi članak Prahistorija Izraela i Palestine.
Željezno doba I
Biblijska historija se na neki način smješta u kontekst stvarne historije o kojoj postoje arheološki i pisani dokazi. Ipak, najstariju historiju, biblijsku prahistoriju, biblijski pisci su počeli zapisivati najranije negdje od 6. vijeka p. n. e., pa se tekstovi koji se odnose na raniju historiju moraju smjestiti u područje usmene predaje i legendi.
Pojava Izraelaca u Kanaanu
250p|desno|mini|Kuća sa četiri prostorije (Hazor, 11.-10. vijek p. n. e.) Arheološka nalazišta iz željeznog doba I (oko. 1200.-900. p. n. e.) svjedoče o novoj društveno-ekonomskoj prekretnici na području Izraela i Palestine. Krajem bronzanog doba, dio gradova je uništen, a civilizacija se posebno nastavlja u seoskim naseljima. Za ovo su razdoblje tipične kuće sastavljene od po četiri prostorije, kameni silosi, te cisterne za vodu izdubljene u stijenama (npr. u Hazoru). Počinje upotreba željeza, a zemlja se obrađuje na terasastim površinama.
Prema biblijskom izvještaju ovdje bi trebalo smjestiti dolazak Izraelaca u Kanaan i osvajanje zemlje, no ne postoje arheološki dokazi o nasilnom prekidu civilizacije mlađeg bronzanog doba ili o širokim razaranjima. Nema niti pisanih izvora, izuzme li se Merneptin natpis. Naučnici općenito smatraju da se više ne može govoriti o stvarnom nasilnom osvajanju Kanaana, pa su preostale druge dvije teorije. Prva pretpostavlja sedentariziranje nomadskog stanovništva, koje je moglo pristići i iz Transjoradanije, a druga, vjerovatnija, pretpostavlja da je bila riječ o unutrašnjoj pobuni seoskog, već sedentariziranog, stanovništva.
Sa druge strane, teško je odrediti etnički sastav ovog novonastalog elementa u Kanaanu. Uz Izraelce, tu su još uvijek i Kanaanci, dok obalne i nizinske dijelove obitavaju Filistejci, a možda i drugi "Narodi s mora".
Biblijski izvještaj o dolasku Izraelaca u Kanaan Prema Bibliji Abraham, praotac Židova doselio se iz planinskih predjela Mezopotamije u zemlju Kanaan. Živio je nomadskim životom, a bavio se stočarstvom. On i njegovi potomci bili su neka vrsta plemenskih vođa, patrijarha. Zbog teških uvjeta života i gladi u doba patrijarha Josipa odselili su se u plodni Egipat. Ondje su prihvatili sjedilački način života i počeli se baviti poljoprivredom. U novoj domovini su ispočetka živjeli kao slobodni seljaci, a pojedinci su se uspjeli uzdići i na visoke položaje u Novom kraljevstvu. Zbog rasta uticaja ubrzo su došli u sukob sa faraonima XIX. dinastije.
Kako bi se spasili od ropstva, oko 1235. p. n. e., pod vodstvom Mojsija ponovno kreću u seobu preko Crvenog mora (najvjerovatnije ovdje nije riječ o današnjem Crvenom moru) i Sinaja u Kanaan. Mojsije, čije historijsko postojanje nije potvrđeno, smatra se osnivačem jevrejske vjere. Prema Petoknjižju on je oslobodio Izraelce iz egipatskog ropstva, a Bog Jahve mu je na gori Sinaj objavio Deset zapovijedi i Zakon, utemeljivši jevrejski narod. 200p|lijevo|mini|Filistejsko naselje, Tel Qasile Nakon bijega iz Egipta, Jevreji su pod vodstvom Jošue stigli u Kanaan. Dolaskom u novu-staru domovinu uskoro su se sukobili sa tamošnjim stanovnicima Filistejcima i Kanaancima. Izraelska plemena zauzimaju svoja područja, a biblijski je opis o tome često idealan, te pojedinim plemenima pripisuje više teritorija nego što je to realno bilo moguće. Osobito se to odnosi na područja istočno od rijeke Jordana, kao i na pripisivanje Danu područja Šarona i Šefele (vidi: 12 izraelskih plemena).
Tokom dugotrajnih borbi sa starosjediocima na čelu naroda izdvojili su se suci, karizmatske plemenske vođe. Biblija donosi niz izvještaja o sukobima Izraelaca sa Kanaancima i Filistejcima, a među njima posebno je značajan onaj koji opisuje pobjedu Izraelaca, predvođenih Deborom i njenim vojskovođom Barakom nad Kanaancima u Tanaku oko 1125. p. n. e. Iako je čitav izvještaj nastao tek negdje u 7. vijeku p. n. e., pobjednička pjesma koju sadrži u Knjizi o Sucima 5) nastala je nedugo nakon samog događaja, pa je time i najstariji tekst u Bibliji.
Uspostava kraljevstva
Urbani razvoj u drugoj polovini 11. vijeka p. n. e. možda govori u prilog početka monarhijskog uređenja među Izraelcima. Biblija govori o kralju Šaulu, porijeklom iz plemena Benjamina, ali o njemu ne postoje nikakvi izvanbiblijski podaci.
Davidovo kraljevstvo
200p|desno|mini|”Davidov grad”, Jerusalem Na prelasku iz 11. u 10. vijek p. n. e. nasljeđuje ga David, iz plemena Jude, koji je najprije bio kralj Jude u Hebronu, a po preuzimanju vlasti nad cijelim Izraelom prenio je svoje sjedište u Jerusalem, dotada grad kanaanskog plemena Jebusejaca. Iako su u Jerusalemu poznati ostaci kako iz predizraelskog, tako i iz izraelskog razdoblja, nema tragova nasilnog osvajanja grada, a građevine iz željeznog doba I dolaze na vidjelo u posljednjim arheološkim iskapanjima (nakon 2000. godine).
Na sličan način nedostaju i izvanbibilijski podaci o Davidovu osvajanju Filisteje, Edoma, Moaba, Amona, kao i o svođenju Arama na vazalsku ovisnost.
Jasno je, međutim, da je u Davidovo doba izraelsko društvo doživjelo transformaciju iz labavog saveza plemena u pravu državu.
Salomonovo kraljevstvo
200p|desno|mini|Gradska vrata u Megidu (10. vijek p. n. e.) Davida nasljeđuje Salomon (sredinom 10. vijeka p. n. e.). Za vrijeme njegove vladavine gradi se prvi hram u Jeruzalemu, o kojemu danas nemamo materijalnih dokaza; zbog povoljnog položaja Izraela na dva glavna puta između Egipta i Mezopotamije šire se trgovinski odnosi s okolnim područjima. O njegovoj moći, ili moći njegovih neposrednih nasljednika, svjedoči nešto više arheoloških ostataka, osobito u vidu zidina Hazora, Megida i Gezera, te utvrda u pustinji Negev, što uključuje i veliko nalazište u Beer Ševi.
Ipak, čini se da su ambiciozni Salomonovi graditeljski poduhvati doveli do prevelikih izdanja, što je potaklo pobunu i konačnu podjelu kraljevstva pod njegovim nasljednicima.
Željezno doba II
Željezno doba II (oko 900.-600. p. n. e.) donosi znakove punog razvoja izraelske monarhije te vrhunca materijalne kulture na ovom prostoru.
Podijeljeno kraljevstvo
. mini|300p|desno|Židovski hram; Tel Dan, Izrael (9.-8. vijek p. n. e.) Biblijski izvještaji govore o sukobima nakon Salomonove smrti (oko 922. p. n. e.), te o pobuni Jeroboama i sjevernih plemena, nakon čega se kraljevstvo dijeli na dvije države: Izrael (s centrima u Šekemu i Samariji), te Judu (s centrom u Jerusalemu).
Kraljevstvo Izrael obuhvata teritorije devet plemena: Zebulun, Jisakar, Ašer, Naftali, Dan, Manaše, Efraim, Ruben i Gad, dok kraljevstvo Juda obuhvata teritorije plemena Jude, Benjamina i Šimuna (čini se da je ovo pleme već bilo asimilirano u Judu).
Uz stvaranje nove političke vlasti na sjeveru, uspostavlja se i novi kult sa svetištima u Betelu i Danu, o čemu postoje i čvrsti arheološki dokazi. Osobito je značajan hramski prostor na nalazištu Tel Dan na samom sjeveru Izraela, uz koji su nađeni žrtvenici, antropomorfne figure, bronzani ukrasi i spaljene životinjske kosti. O moći Sjevernog kraljevstva svjedoči i rast gradova s pripadajućim fortifikacijama, konjskim stajama (npr. u Megidu) i velikim skladištima (npr. u Hazoru), osobito iz 9. st. p. n. e., a to znači iz vremena kraljeva Ahaba, ili iz 8. st., to jest iz vremena Jeroboama II.
mini|200p|lijevo|Židovski hram; Tel Arad, Izrael (9.-7. st. p. n. e.) Južno kraljevstvo predstavljeno je razvojem gradnje u Jerusalemu, uokolo nekadašnjeg jebusejskog grada, te dobro sačuvanim ostacima gradova i utvrda u pustinji Negev, osobito u Beer Ševi i Aradu, gdje je, uz uobičajene utvrde, nađen i mali židovski hram, čija je upotreba prestala u doba kralja Ezekije ili, vjerojatnije, kralja Jošije (7. st. p. n. e.), koji provodi vjersku reformu sa središtem u Jerusalemu. Nedaleko od Arada nađen je i hebrejski natpis koji u blagoslovu spominje "Jahvu i njegovu Ašeru" (žensko božanstvo plodnosti), što govori o religijskom sinkretizmu toga doba.
U oba kraljevstva počinje se stvarati pisana predaja vjerskog sadržaja, koja će činiti temelj buduće Biblije. U Izraelu djeluju proroci Amos i Hošea, a u Judi Izaija i Mihej. Neki dijelovi biblijskih knjiga koji nose njihova imena potiču iz tog vremena.
Sredinom 9. st. počinje rast Asirije pod Asurbanipalom II. (883.-859. p. n. e.) i Salmanasarom III. (858.-824. p. n. e.), a sve više slabi uticaj Egipta na ovim prostorima.
Asirska i babilonska osvajanja
U novim se prilikama promijenio i položaj dviju židovskih država. Nije više postojala ravnoteža između Egipta i Asirije, a prostor između ove dvije sile padao je sve više pod uticaj najprije Asirije, a potom i Babilonije.
Pad Izraela pod asirsku vlast
frame|desno|Zidine grada razorenog u osvajanju Tiglat Pilesera III. oko 734. p. n. e. (Tel Dan, sjeverna Galileja) Nakon smrti moćnog Jeroboama II. (oko 786.-746. p. n. e.) Sjevernim Kraljevstvom je zavladalo bezvlađe, dok Menahem (oko 745.-738. p. n. e.) nije preuzeo vlast i prihvatio biti vazalom Asirije, plaćajući Tiglat Pileseru III. visoki danak. Isto je stanje nastavljeno i za vrijeme Menahemovog sina Pekahije (oko 738.-737. p. n. e.), kojeg je pogubio njegov vojskovođa Pekah, preuzeo vlast i uspostavio savez sa susjednim Aramom protiv Asirije, što je na kraju dovelo do poraza, te Tiglat Pileser III. oko 734. p. n. e. osvaja Gilead i Galileju od koje stvara asirsku provinciju "Magiddu" (prema gradu Megidu. Na asirskom prijestolju nasljeđuje ga Salmanasar V. (726.-722. p. n. e.) koji dvije ili tri godine opsjeda Samariju, središte Sjevernog Kraljevstva.
722. ili 721. p. n. e. Samarija pada pod asirsku vlast, a Salmanasara V., ubijenog u pobuni, nasljeđuje Sargon II. (721.-705. p. n. e.), pa nije jasno ko je od njih dvojice stvarni osvajač Samarije. Moguće je da Sargon pripisuje sebi pobjedu svoga prethodnika. U svakom slučaju, pod njegovom su vlašću stanovnici Samarije preseljeni u Asiriju, a dio je pobjegao na jug i našao utočište u Jerusalemu, gdje će kralj Ezekija za njih podići novi dio grada.
Malo je izvanbiblijskih izvora o padu Samarije, ponajprije stoga što je Salmanasar V. kratko vladao, te nisu nađeni mnogi zapisi iz njegovog doba. O Sargonovim pothvatima ostao je dokument iz njegovog vremena obično naslovljen Asirska povelja, koji govori o nutarnjim problemima Asirije i Sargonovu usponu na vlast, što je potaklo Samariju i susjedne zemlje na pobunu. Sargon ih je prema tom spisu sve pokorio, a potom se uz sredozemnu obalu spustio sve do Gaze, te pobijedio Egipćane.