Devijantnost ili sociologija devijantnosti istražuje radnje ili ponašanja koja krše društvene norme u okviru formalno donesenih pravila (npr. zločin) kao i neformalna kršenja društvenih normi (npr. odbacivanje narodnih običaja i običaja). Iako devijantnost može imati negativnu konotaciju, kršenje društvenih normi nije uvijek negativna radnja; pozitivno odstupanje postoji u nekim situacijama. Iako je norma prekršena, ponašanje se i dalje može klasificirati kao pozitivno ili prihvatljivo.

Društvene norme se razlikuju u različitim društvima i između kultura. Određeni čin ili ponašanje može se smatrati devijantnim i podlijegati sankcijama ili kaznama unutar jednog društva, a u drugom društvu se smatrati normalnim ponašanjem. Osim toga, kako se razumijevanje društvenih normi u jednom društvu mijenja tokom vremena, tako se mijenja i kolektivna percepcija devijantnosti.

Devijantnost je relativna u odnosu na mjesto gdje je počinjena ili u odnosu na vrijeme kada se djelo dogodilo. Ubijanje drugog čovjeka se generalno smatra pogrešnim, na primjer, osim kada vlade to dozvoljavaju tokom ratovanja ili za samoodbranu. Postoje dvije vrste glavnih devijantnih djela: mala in se i mala prohibita.

Vrste devijantnosti Kršenje normi može se kategorizirati u dva oblika, formalnu devijantnost i neformalnu devijantnost. Formalna devijantnost može se opisati kao zločin koji krši zakone društva. Neformalna devijantnost su manji prekršaji koji krše nepisana pravila društvenog života. Norme koje imaju veliki moralni značaj su običaji. Pod neformalnom devijantnošću, više se suprotstavlja društvenim tabuima.

Tabu je snažan društveni oblik ponašanja koji većina smatra devijantnim. Javno iznošenje toga se osuđuje i stoga se gotovo u potpunosti izbjegava. Termin "tabu" potiče od tonganske riječi "tapu" što znači "pod zabranom", "nije dozvoljeno" ili "zabranjeno". Neki oblici tabua su zabranjeni zakonom, a prekršaji mogu dovesti do ozbiljnih kazni. Drugi oblici tabua rezultiraju sramom, nepoštovanjem i poniženjem. Tabu nije univerzalan, ali se javlja u većini društava. Neki od primjera uključuju ubistvo, silovanje, incest ili zlostavljanje djece.

Howard Becker, teoretičar etiketiranja, identificirao je četiri različite vrste etiketa devijantnog ponašanja koje se daju kao:

"Lažno optuživanje" pojedinca - drugi percipiraju da pojedinac pokazuje poslušno ili devijantno ponašanje. "Čista devijantnost", drugi percipiraju da pojedinac učestvuje u devijantnom ponašanju i ponašanju koje krši pravila. "Konformiranje", drugi percipiraju da pojedinac učestvuje u društvenim normama koje su rasprostranjene unutar društava. "Tajna devijantnost", što je kada se pojedinac ne percipira kao devijantan ili da učestvuje u bilo kakvom ponašanju koje krši pravila. Zlonamjerno pridržavanje može također predstavljati poseban slučaj.

Teorije devijantnosti Devijantna djela mogu biti tvrdnje o individualnosti i identitetu, te stoga kao pobuna protiv grupnih normi dominantne kulture i u korist subkulture. U društvu, ponašanje pojedinca ili grupe određuje kako devijant stvara norme.

Postoje tri široke sociološke klase koje opisuju devijantno ponašanje, naime, strukturalni funkcionalizam, simbolička interakcija i teorija konflikta. thumb| Strukturno-funkcionalističko razumijevanje devijantnosti

Strukturni funkcionalizam

Strukturni funkcionalisti se bave time kako se različiti faktori u društvu spajaju i međusobno djeluju kako bi formirali cjelinu. Najznačajniji radovi Émilea Durkheima i Roberta Mertona doprinijeli su funkcionalističkim idealima.

Durkheimova normativna teorija samoubistva

Émile Durkheim bi tvrdio da je devijantnost zapravo normalan i neophodan dio društvene organizacije. Naveo bi četiri važne funkcije devijantnost:

"Devijantnost potvrđuje kulturne vrijednosti i norme. Svaka definicija vrline počiva na suprotnoj ideji poroka: Ne može biti dobra bez zla i nema pravde bez zločina." Devijantnost definira moralne granice, ljudi uče ispravno od zla definirajući ljude kao devijantne. Ozbiljan oblik devijantnost prisiljava ljude da se ujedine i reagiraju na isti način protiv njega. Devijantnost pomiče moralne granice društva što zauzvrat dovodi do društvenih promjena.

Kada se počini društvena devijantnost, kolektivna savjest je vrijeđana. Durkheim (1897) opisuje kolektivnu savjest kao skup društvenih normi kojih se članovi društva pridržavaju. Bez kolektivne savjesti ne bi bilo apsolutnog morala koji se slijedi u institucijama ili grupama.

Socijalna integracija je vezanost za grupe i institucije, dok je društvena regulacija pridržavanje normi i vrijednosti društva. Durkheimova teorija pripisuje društvenu devijantnost ekstremima društvene integracije i društvene regulacije. Naveo je četiri različite vrste samoubistva iz odnosa između društvene integracije i društvene regulacije:.

Altruistično samoubistvo se događa kada je neko previše društveno integriran. Egoistično samoubistvo se događa kada neko nije jako društveno integriran. Anomično samoubistvo se dešava kada postoji vrlo malo društvene regulacije zbog osjećaja besciljnosti ili očaja. Fatalističko samoubistvo se dešava kada osoba doživi previše društvene regulacije.

Mertonova teorija naprezanja

right|250 px Robert K. Merton raspravljao je o devijantnosti u smislu ciljeva i sredstava kao dijelu svoje teorije napetosti/anomije. Dok Durkheim tvrdi da je anomija miješanje društvenih normi, Merton ide dalje i navodi da je anomija stanje u kojem se društveni ciljevi i legitimna sredstva za njihovo postizanje ne podudaraju. Postavio je tezu da su odgovor pojedinca na društvena očekivanja i sredstva kojima pojedinac teži tim ciljevima korisni za razumijevanje devijantnosti. Konkretno, kolektivnu akciju je smatrao motiviranom napetosti, stresom ili frustracijom u skupini pojedinaca koja proizlazi iz nepovezanosti između "ciljeva" društva i popularno korištenih "sredstava" za postizanje tih ciljeva. Često se kaže da se nerutinsko kolektivno ponašanje (neredi, pobuna itd.) preslikava na ekonomska objašnjenja i uzroke putem napetosti. Ove dvije dimenzije određuju prilagođavanje društvu prema kulturnim ciljevima, koji su percepcija društva o idealnom životu, i institucionaliziranim sredstvima, koja su legitimna sredstva putem kojih pojedinac može težiti kulturnim ciljevima.

Merton je opisao pet vrsta devijantnosti u smislu prihvatanja ili odbacivanja društvenih ciljeva i institucionaliziranih sredstava za njihovo postizanje:

Inovacija je odgovor na naprezanje koje generira naglasak naše kulture na bogatstvu i nedostatak mogućnosti za bogaćenje, što uzrokuje da ljudi budu "inovatori" baveći se krađom i prodajom droge. Inovatori prihvataju društvene ciljeve, ali odbacuju društveno prihvatljiva sredstva za njihovo postizanje. (npr.: novčani uspjeh se postiže kriminalom). Merton tvrdi da su inovatori uglavnom oni koji su socijalizirani sa sličnim svjetonazorima kao i konformisti, ali kojima su uskraćene prilike koje su im potrebne da bi legitimno ostvarili društvene ciljeve. Konformisti prihvataju društvene ciljeve i društveno prihvatljiva sredstva za njihovo postizanje (npr.: finansijski uspjeh se postiže napornim radom). Merton tvrdi da su konformisti uglavnom ljudi srednje klase na poslovima srednje klase koji su imali pristup prilikama u društvu, kao što je bolje obrazovanje, kako bi postigli finansijski uspjeh napornim radom. Prema Mertonovoj teoriji napetosti, samo konformisti prihvataju društvene ciljeve. Društveni ciljevi su željena ekonomska, društvena ili klasna dostignuća koja diktira društvo. Ritualizam se odnosi na nemogućnost postizanja kulturnog cilja, pri čemu se pravila prihvataju do te mjere da dotične osobe gube iz vida svoje veće ciljeve kako bi se osjećale poštovano. Ritualisti odbacuju društvene ciljeve, ali prihvataju institucionalizirana društvena sredstva. Ritualisti se najčešće nalaze u poslovima bez izlaza, gdje nisu u stanju postići društvene ciljeve, ali se i dalje pridržavaju društvenih sredstava postignuća i društvenih normi. Povlačenje je odbacivanje i kulturnih ciljeva i sredstava, dopuštajući dotičnoj osobi da "ispadne". Povlačenje odbacuje društvene ciljeve i legitimna sredstva za njihovo postizanje. Merton ih vidi kao prave devijantne, jer čine djela devijantnosti kako bi postigli stvari koje ne idu uvijek u skladu s društvenim vrijednostima. Robertova Mertonova teorija napetosti diktira da je devijantnost u nižim ekonomskim klasama često karakterizirana povlačenjem i devijantnošću. Merton tvrdi da su beskućništvo i ovisnost u nižim klasama rezultat pobune pojedinaca protiv rada i želje za ekonomskim napretkom. Pobuna je donekle slična retreatizmu, jer dotični ljudi također odbacuju i kulturne ciljeve i sredstva, ali idu korak dalje do "kontrakulture" koja podržava druge društvene poretke koji već postoje (kršenje pravila). Pobunjenici odbacuju ciljeve društva i legitimna sredstva za njihovo postizanje, a umjesto toga stvaraju nove ciljeve i sredstva kako bi zamijenili ciljeve društva, stvarajući ne samo nove ciljeve za postizanje, već i nove načine za postizanje tih ciljeva koje će drugi pobunjenici smatrati prihvatljivima.

Simbolička interakcija

Simbolička interakcija odnosi se na obrasce komunikacije, interpretacije i prilagođavanja između pojedinaca. I verbalni i neverbalni odgovori koje slušalac zatim daje slično su konstruirani u očekivanju kako će originalni govornik reagirati. Tekući proces je poput igre šarada, samo što je to potpuni razgovor.

Termin "simbolički interakcionizam" se počeo koristiti kao oznaka za relativno poseban pristup proučavanju ljudskog života i ljudskog ponašanja. Simbolički interakcionizam smatra stvarnost društvenom, razvijenom interakcijom s drugima. Većina simboličkih interakcionista vjeruje da fizička stvarnost zaista postoji kroz društvene definicije pojedinca i da se društvene definicije razvijaju djelomično ili u odnosu na nešto "stvarno". Ljudi stoga ne reagiraju direktno na ovu stvarnost, već na društveno razumijevanje stvarnosti. Ljudi stoga postoje u tri stvarnosti: fizičkoj objektivnoj stvarnosti, društvenoj stvarnosti i jedinstvenom. Jedinstveno se opisuje kao treća stvarnost stvorena iz društvene stvarnosti, privatna interpretacija stvarnosti koju osobi pokazuju drugi.J. M. Charon. 2007. Symbolic Interactionism: An Introduction, An Interpretation, Integration. Upper Saddle River, NJ: Pearson Prentice Hall. I pojedinci i društvo ne mogu se daleko odvojiti jedno od drugog iz dva razloga. Prvo, jer se oboje stvara kroz društvenu interakciju, i drugo, jedno se ne može razumjeti bez drugog. Ponašanje nije definirano silama iz okoline poput nagona ili instinkta, već reflektivnim, društveno shvaćenim značenjem i unutrašnjih i vanjskih podsticaja koji su trenutno prisutni.Meltzer, B. N., J. W. Petras, and L. T. Reynolds. 1975. Symbolic Interactionism: Genesis, Varieties, and Criticism. Boston: Routledge & Kegan Paul.

Herbert Blumer (1969) iznosi tri osnovne premise perspektive:

"Ljudi djeluju prema stvarima na osnovu značenja koja im pripisuju;" "Značenje takvih stvari izvedeno je iz, ili proizlazi iz, društvene interakcije koju neko ima s drugima i društvom;" i "Ova značenja se obrađuju i modificiraju kroz, interpretativni proces koji osoba koristi u suočavanju sa stvarima s kojima se susreće;"

Sutherlandova diferencijalna asocijacija

U svojoj teoriji diferencijalne asocijacije, Edwin Sutherland je pretpostavio da kriminalci uče kriminalna i devijantna ponašanja i da devijantnost nije inherentno dio prirode određene osobe. Kada se značajni drugi pojedinca upuste u devijantno i/ili kriminalno ponašanje, kriminalno ponašanje će biti naučeno kao rezultat ovog izlaganja.Botterweck, Michael C., et al. (eds.). 2011. Everyday Sociology. Elmhurst, IL: Starpoint Press. p 152. On tvrdi da se kriminalno ponašanje uči na isti način na koji se uče sva druga ponašanja, što znači da sticanje kriminalnog znanja nije jedinstveno u poređenju sa učenjem drugih ponašanja.